Nevjerojatna pobjeda nad vremenom

Tehnički virtuoz umjetničke fotografije Josip Klarica diplomirao je na Filmskoj akademiji u Pragu (FAMU), na katedri filmske kamere i od tada aktivno djeluje na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Klaričino stvaralačko sazrijevanje prožeto je filmskim i književnim refe­rencijama. Film mu je predavao Miloš Forman, a književnost Milan Kundera, prijateljevao je s češkim fotografom Josefom Sudekom.

Osebujnost njegova rada jest vraćanje i eksperimentiranje s fotografskim izvorima. Ostajući vjeran analognim aparatima koje sam izrađuje (repli­ka Martensove panoramske kamere iz 1844) koristi se i pretečom svih kamera: camera obscura. Prepoznata Klaričina tehnička vještina podrazumijeva izradu negativa kontaktnim kopiranjem na papiru visoke kvalitete jer majstor smatra da je to najplemenitiji i najbolji postupak, najbolja kopija tonaliteta i tonskih vrijednosti.

Heraklo sa zmijama, 1984/88.

Odlazeći u prirodu, Klarica namješta svoje nadrealne kompozicije, fotoinstalacije, kako bi zabilježio treptavi trenutak svjetla na njihovoj površini te protok vremena i time vrijeme učinio vidljivom sastavnicom prizora. Dugim ekspozicijama zahvaća i dokumentira raspršeno svjetlo stvarajući neponovljiv autentičan zapis. Posezanje u tehnološku prošlost fotografskog medija kao i evokacija prošlih vremena i vizija rezultira dodirom trenutaka prošlosti i sadašnjosti te njihovim izjednačavanjem.

Fotografski žanrovi krajolika i mrtve prirode Klaričin su omiljen izbor kojim stvara atmosferski prepoznatljiv rukopis. Unaprijed točno osmišljen koncept realizira sigurnom snimkom koja redovito šokira i očarava umijećem izvedbe.

Teme prolaznosti života, neponovljivosti i jedinstvenosti trenutka, ritualnosti životnog ciklusa, smrtnosti i vječnosti te trenutnog i zaustavljenog čine okosnicu Klaričina umjetničkog zanimanja.

Komade mrtvoga (svinjska, pijetlova, ovčja i tunjeva glava, kokošje noge, svinjski papak, preparirane ptice i utrobe ponuđene na stolu) Klarica gotovo ironično smješta u živu prirodu ili ih poput kakvih uljeza uključuje u ambijent kamo ne pripadaju. Groteskne lutke iza mutnih stakala, mrtvi mitski junak u derutnim kulisama sa zmijama, nadrealan ženski akt na stolu samo su neki od prizora s kojima nas suočava Josip Klarica.

Slikarske kompozicije jasno odvojivih planova, nesuvisloga sklada prirode s mrtvim, odrezanim, giljotiniranim i golim u kontrastu su s prolaznošću živih bića. Brutalnost smaknuća servirana je na starinskom porculanu pribora za jelo u bizarnom spoju profinjenog i svakodnevnog.

Pusti i vlažni krajolici kao da su zarobljeni u vlastitom muku i tišini rane zore ili predvečerja. Zaustavljeni fragmenti vremena nekih razlomljenih svjetova, sugestivnošću prizora izazivaju zebnju i tjeskobnu slutnju neizbježne smrti. Perspektiva se poigrava dubinom i plošnošću stvarajući iluziju nepostojećeg mjesta. Prizori su nostalgični, tugaljivi, ali ipak bliski našoj misli. Fotografije tako specifičnom atmosferom odišu gustoćom prisutnog vremena i svjetla. Dojmljive vizure progovaraju o vremenu, prolaznosti i vječnosti, a preobrazba koju Klarica uvijek iznova bilježi događaj je koji pokreće asocijativne nizove, poigrava se značenjima i iskustvima kao neka svjetlopisna priča.

Zavodljiva anakroničnost Klaričinih fotografija uvlači nas u prošlost koju prepoznajemo putem svakodnevnih predmeta: štikanih stolnjaka, starih slika, srebrnog pribora za jelo, mašine za mljevenje mesa, mutnih zrcala, starinskih pisaljki... tih rasutih simbola iščezlih ljudi, zapravo sablasti čija se odsutna prisutnost snažno osjeća. Klaričine fotografije gotovo kao da su citat Kunderina doživljaja povijesti devetnaestog stoljeća, kada je čovjek počeo shvaćati da ne umire u istome svijetu u kakvu se rodio, a oblik svakoga predmeta bio je obilježen skorim nestankom – preobrazbom (kako navodi u Zavjesi).

Vrijeme i svjetlost zaustavljeni su u starinskom zrcalu (ali ne i ljudski odrazi), kao i svim ostalim dijelovima pomno osmišljene Klaričine fotoinstalacije. Oni su ovdje zarobljeni i trajno zabilježeni. Polje svjetlosti odražava se od zrcala, pribora za jelo, čaša, teksture stola, neba, udaljene vizure grada u osvit ili sumrak dana.

Njegova umjetnost potvrđuje da je svako doživljavanje proces u vremenu jer nema doživljaja izvan vremena. To vrijeme svojim fotografijama Josip Klarica zaustavlja u doživljaju. Kao da potvrđuju Proustovu misao da „prošlost nadglasuje sadašnjost pa sadašnjost prestaje biti ono što nam je jedino blisko i u čemu živimo. U trenutku preklapanja prošlosti i sadašnjosti događa se nevjerojatna pobjeda nad vremenom, njegov je tijek za trenutak zaustavljen“ (U traganju za izgubljenim vremenom).

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je kulturom trenutnog, prolaznog, ubrzanog, kulturom virtualnog u kojoj se gubi osjećaj dodirljivog i stvara lako izbrisiva iluzija. Suprotno tomu, fotografski svijet koji stvara Josip Klarica osmišljen je, promišljen, ovremenjen, a istovremeno izvanvremenski.