Kosti kao početak priče

Irma Omerzo plesna je umjetnica koja u radu primjenjuje i podučava metodu Feldenkrais. Ta metoda osvještavanja tijela da bismo se njime koristili na što učinkovitiji način vjerojatno nije razlog ni povod nastanku predstave Do kosti, ali su vježbe koje potiču živčani sustav da reorganizira držanje i kretanje tijela svakako nagnale autoricu da o kostima razmišlja češće no ostali. Anatomski i fiziološki aspekti ljudskoga tijela bili su u autoričinu žarištu i u predstavi Vizita iz 2009, a specifičnosti lokomotornoga sustava u odnosu na gibanja (ili mirovanja) drugih tijela u prostoru, mehaničkih strojeva i drugih neživih objekata, osmišljavanje strojnih funkcija prema modelima humanoga kretanja te relacije slobode i automatizma pokreta tema su autoričina posljednjega plesnog videa Plesati sa…, nedavno predstavljena u medijateci Zagrebačkoga plesnog centra. Predstava Do kosti samo se dijelom usredotočuje na tijelo kao plesačko sredstvo, odnosno na kostur kao potporanj tijela i srž kretanja. Vođeni poznavanjem anatomije izvođači poniru u strukturu tijela, raščlanjuju pokret i pokušavaju sebi, suizvođačima i publici razjasniti kojom kosti pokreću određeni dio tijela i što ih vodi u gibanje kroz prostor. Iz običnog upoznavanja mogućnosti tijela razvijaju se zanimljive scenske situacije proistekle iz iskorištavanja zapostavljenih pokreta, primjerice gibanja koje kreće iz ključne kosti ili zdjelice, kako to vješto demonstrira Bruno Isaković. Također se dotiče i odnos koreografa i plesača, svojevrsno manipuliranje drugim tijelima u svrhu realizacije koncepta.

Koreografske zamisli potkrijepljene znanstvenim činjenicama / Snimio Jasenko Rasol

Drugim dijelom predstava izlazi iz plesno-anatomskoga okvira i nosi se s društvenim predrasudama, ali i simbolikom kostiju unutar zapadnoga civilizacijskog kruga, nastojeći odgovoriti zašto nam pomisao na kosti, odnosno kostur, umjesto pozitivnih asocijacija izaziva odbojnost, strah i nelagodu. Stabat mater dolorosa u osebujnoj izvedbi Davorke Horvat uvodi motiv ljudske patnje, oplakivanja, povezujući glazbene interpretacije suočavanja s boli i gubitkom s kršćanskom ikonografijom i nadahnućima u likovnim umjetnostima. Duet Ivane Pavlović s modelom kostura ili razgovor Petra Anatasoskog s lubanjom goveda u kojem opjevava kosti izbjegavajući ih pritom imenovati koketiraju i s okultnim i s ritualnim i s književnim (Hamlet) rasponom iščitavanja. Već tipično za njezina koreografska istraživanja, Omerzo spaja različite medije i raznorodne izvođače, ovaj put znatno proširujući broj umreženih disciplina i potkrepljujući koreografske zamisli znanstvenim činjenicama.

Nakon što nas autorica uvede u problematiku, u obliku videa (kamera Jasenko Rasol, montaža Marin Juranić) nudi nam niz laičkih i stručnih mišljenja snimljenih anketnom metodom. Mesar, kuharica, arheologinja, profesor anatomije, fizioterapeut i kemičarka uz konkretna tumačenja važnosti kostiju vezanih za struku kojom se bave iznenađuju i tajnim preokupacijama, primjerice mesar s dugogodišnjim stažem otkriva da još nije svladao kosti vrata, duhovito zaključujući da bi za njega bilo najbolje da meso i nema kostiju. Nasuprot tradicionalnomu simbolu prolaznosti, znanstvene discipline nalaze u kostima potvrdu života. S arheoloških i genetičkih aspekata kosti su najdugovječniji svjedok našega postojanja, dokaz genskoga identiteta. Tamo gdje je očekivano kraj jedne priče početak je nove. U tome su smislu kosti poveznica prošloga i budućeg. Povezujući nas s precima, ulančavaju nas i sa svim kralješnjacima, pritom izvlačeći na površinu i ono potisnuto, atavističko. Razloge nepoželjnih zaostataka u civilizacijskom razvoju treba tražiti u plemenskoj borbi za prevlast, načelu jačega, izopćavanju svega drukčijeg. Skupina izvođača na sceni to dočarava ogoljivanjem manira do kanibalističkih poriva, postavljanjem grupe nasuprot pojedincu i odmjeravanjem onoga na kome će se imati više za oglodati, da im ne dopadne glodati golu kost. Pokretanje asocijativnih mehanizama, aluzivno obogaćivanje scenskih radnji i jezično poigravanje, ponajviše latinskim nazivljem kostiju, provlači se cijelom predstavom, pridonoseći njezinoj slojevitosti. Začudna, ali poticajna atmosfera na pola puta između ugode i neugode ostvarena je prigušenom rasvjetom (Nikša Mrkonjić) i bogatom zvučnom kulisom – uz vokalno izvođenje Davorka Horvat prihvatila se i harmonike, udaraljki, šuškalica, ksilofona i drugih perkusionističkih pomagala, ugođajno zaokružujući scensku sliku.