Imaginativne lirske memorije

Što znači u dijalektici svakodnevice, koja je najčešće banalna ili sve banalizira, jedna zbirka pjesama?! Može značiti otkrivanje nekih bliskih imaginativnih sintagmi, koje će nas ponukati da knjigu još jednom uzmemo u ruke. I posvetimo se, oboružani intelektualnim strpljenjem, traženju ravnoteže u kontrapunktu sklada i nesklada, njezinim duhovnim percepcijama.

Izd. DHK, Zagreb, 2012.

Knjigu bi zapravo trebalo prihvatiti kao realnost i osloboditi je pritisaka sa strane koji se očituju u banalnim traženjima da se pod svaku cijenu smjesti u neki teoretičarski pretinac. Uostalom, takozvani literarni trendovi prolaze, a ono što ostaje imaginativne su lirske memorije, autorova lirska kazivanja. Ističem kazivanja, jer ovo je treća stihozbirka našeg autora (Protumarani zavičaj, 1976, Volim drugu obalu, 2007), a između toga ostvario je lijep broj što romana, što pripovjedaka, što priča, od kojih osobito ističem senzibiliziranu prozu I sve pustiš niz rijeku, 2008.

Moglo bi se reći da je zbirka pjesama Prostor-vrijeme koju je autor „pustio niz svoju lirsku rijeku“ poetizirana povijest vremena, prostora i likova, osmišljena u dobro pogođenim ciklusima (Prostor-vrijeme, Sjetni planet, Samo smo plahi, Grad za dugu ljubav, Sugrađani od bronze, S pjesnicima i pjesnicima).

Pjesnik komunicira u pjesmama na način blizak čitatelju, nenametljiv, bez distance koja bi ga odvajala od odabranih opisa, slika: „Zapravo nije me sram, / volim / vječno vraćanje lista, / neka svrhovitost leži u njemu. / Zasadiš mladicu / a ona tu ostane, / postane zeleno u zelenom“ (Vječno vraćanje). Spokoj pjesnikovih opažanja u začudnoj suptilnosti dopušta mogućnost vjerovanja u obnovu bivstvovanja, u neka nedokučiva odrastanja i mijene koje su dio života. Imaginativna snaga ljudskog egzistiranja: „svi postajemo isti bez snova, / putova i vjetrova koji nose“ (Kotrljajući umor).

Lirske kontemplacije pjesnik osmišljava bez uljepšavanja, on nije izvan stvari, naprotiv, on ima svoje „središte svijeta“. To je zavičaj, grad u kojem je rođen, grad za dugu ljubav. Nostalgičnim recitativom pjesnik će obnoviti sjećanja na nekadašnja „nedjeljna poslijepodneva, kada se divanilo sa susjedima o uspjelom nedjeljnom ručku“. On je istinski ispunjen Gradom i njegovim velikanima. Grad je po njegovoj mjeri:

Osijek ima nevjerojatne zaljubljenike,

koji ne žele napustiti svoj grad,

niti vidjeti druge.

Čudesa našega grada nisu u

velikim građevinama,

već u velikim ostajanjima. (Ostajanja)

Iako je eksponiran, izložen globalističkim krugovima koji obeshrabruju, ruše i dijaboliziraju (Zarobljen u Wordu, Spam, Sindrom Faust), Josip Cvenić, „narativni lirik“, kako ga u izazovnom pogovoru vidi Goran Rem, ne odustaje od poticajnog života koji spašava od otuđenosti, koji vjeruje u snove:

Žao mi je sumnjivaca i mrguda

oni u svitanje

toplinu boja vide beznadno sivo,

jutarnji pjev ptica

čuju kao kreštavu graju.

(Žao mi je, baš mi je žao)

Pjesnika treba razumjeti u njegovu vremenu-prostoru, jer istinski nastoji dosegnuti dostojanstvo pjesme.