Ima li dostojanstvo cijenu?

Ogranak Matice hrvatske u Križevcima u povodu Dana grada Križevaca priredio je 22. travnja okrugli stol Mediji i/ili ljudsko dostojanstvo na kojem su govorili komunikolozi Jelena Jurišić i Danijel Labaš s Hrvatskih studija te Igor Kanižaj sa Studija novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, uz moderiranje Renate Husinec.

Danijel Labaš osvrnuo se na talijanskoga glumca i dramaturga Salmonea Monija Ovadija, koji u knjizi Majka Dostojanstvo podsjeća da prije naših prava dolazi naše dostojanstvo, a to se u medijima zaboravlja, posebice kod javnih osoba. Labaš se referirao i na njemačkoga katoličkog filozofa Roberta Spaemanna i njegovu knjigu Tri lekcije o dostojanstvu čovjekova života te židovsko-francuskoga filozofa Emmanuela Levinasa i njegovu zanimljivu priču Levinas i pas. Labaš je također postavio pitanje ima li dostojanstvo cijenu? Čovjek se naime tijekom povijesti naviknuo da sve može imati, kaže Labaš, da sve ima svoju cijenu, no ipak govori da je jedina stvar koja se ne može kupiti upravo čovjekovo dostojanstvo, ono je neprocjenjivo blago.

Renata Husinec, Jelena Jurišić, Danijel Labaš i Igor Kanižaj

Igor Kanižaj govorio je o Medijima, dostojanstvu i manipulacijama zapitavši se mogu li mediji vratiti dostojanstvo. Problematizirao je pitanje koliko raznim televizijskim kućama imaju vijesti uz znakovni jezik, kako bi svi ljudi ravnopravno mogli pratiti dnevna zbivanja. Kanižaj je govorio o pozitivnim stranama medija, senzibilizaciji društva raznim humanitarnim akcijama, ali i o negativnim stranama – o skandaloznim izjavama i naslovima koji nas svakodnevno plaše i uznemiruju. Kanižaj navodi i tzv. medijske slabosti: selekciju vijesti, izvore informacija, lažna istraživanja, fotomontaže, etičke prijepore i dr. Zaključuje kako se može suvislo izvještavati brinući se pritom o ljudskom dostojanstvu, pri čemu treba njegovati istinu i nagraditi one koji je promoviraju.

Jelena Jurišić dotaknula se životne strane medija, novinara i njihove struke. Istaknula je činjenicu da je velika većina relevantnih hrvatskih medija u vlasništvu globalnih medijskih korporacija. To za sobom povlači neke negativne situacije. „Novinar je nezaštićen s pravne i ekonomske strane, nema radnog vremena, i često nerado, ali primoran pristaje na razne zahtjeve vlasnika kuće, pa tako često dolazi do smanjenja kvalitete u samoj struci.“ Popularno je tzv. salonsko novinarstvo, ističe Jurišićeva, jeftinije je prepisati/preuzeti, ima sve manje istraživačkoga novinarstva, a od novinara se očekuje kvaliteta i profesionalnost, dok istodobno vlasnici željni profita pred njih stavljaju nerijetko i nemoralne zahtjeve braneći se frazom kako „javnost ima pravo znati“.

Predavači su spomenuli i zanimljiva iskustva sa svojim studentima, kao i edukacije o cyber bullyingu i utjecaju medija koju provode po hrvatskim školama u sklopu projekta Djeca medija, zaključivši da u školski program treba što prije uvesti medijski odgoj. Nakon zanimljivih izlaganja raspravljalo se i o tome kako se mi kao konzumenti medija možemo uključiti u proces poboljšavanja postojeće situacije. Svjesni trenutne situacije, zaključeno je u Križevcima, jedino su ljudi (čitatelji, slušatelji, gledatelji) ta snaga koja može donijeti promjene.