Erozija rasizma

Rasizam je preozbiljan problem da bi ga se banaliziralo zbog nečije duhovne lijenosti

Termin je rimski bog, zaštitnik granica i međaša. Odatle riječ termin za „znanstveni ili stručni izraz ili ime za određeni pojam“. On bi, dakle, u svrhu jasnoće govora, trebao biti zaštićen od promjena ili različitih tumačenja. No to je lako proglasiti, a teško održati, jer sve što se rabi podložno je trošenju, odnosno promjeni. Uostalom, ne znači li glagol rabiti, uz upotrebljavati, također trošiti?

Sve to odnosi se i na političke termine, pa tako i na termin rasizam. Rasizam nije stari termin. Oxford English Dictionary iz 1910. još ga ne bilježi. U engleskom jeziku počinje se trošiti tek od 30-ih godina prošlog stoljeća, i to u vezi s pojavom nacionalsocijalizma u Njemačkoj.

Nakon Drugoga svjetskog rata nastojat će se (i u sklopu Ujedinjenih naroda) uvesti red u taj termin, iz čega će proizaći definicije rasizma. Prema Hrvatskom leksikonu „rasizam je ideološki označeno učenje o hijerarhijskim razlikama u značaju (karakteru), inteligenciji i biološkim svojstvima rasa radi afirmacije nadmoći jedne (‘više’) rase nad drugom ili nad svim ostalim rasama, tj. radi rasne diskriminacije, kolonijalizma i dr., uz istodoban zahtjev da se ‘viša’ rasa održi ‘čistom’, tj. ne miješa s drugima. Rasizam se temelji na pretpostavci o izravnoj svezi između genetskoga naslijeđa određenoga pučanstva i njegova socio-kulturnoga razvoja.“

Mlađi od mnogih modernih političkih termina (lijevo, desno, nacionalizam, šovinizam, liberalizam…) rasizam je dugo odolijevao trošenju da bi u novije vrijeme doživio pravu eroziju. Upotrebljava se, u svijetu i u nas, gdje treba i ne treba – više gdje ne treba nego gdje treba. Nekoliko novijih primjera:

Španjolska nogometna momčad Malaga izgubila je na gostovanju u Njemačkoj od Borussije. Nezadovoljan ishodom, za koji je okrivio suca, vlasnik Malage izjavio je: „Ovo nije nogomet, nego rasizam.“ Zašto? Zato što se velikom pogoduje u igri s malim, odnosno kako reče vlasnik: „… jer mi smo Malaga, a ne Real Madrid. Lakše je to napraviti nama. Platili smo cijenu toga što smo novi u ovom natjecanju.“

Sličnih slučajeva bilo je i u nas u zadnje vrijeme.

Notorni Zdravko Mamić prozvan je za rasizam jer je u neprimjerenom kontekstu spomenuo nacionalnu pripadnost ministra Željka Jovanovića. Dakle ni nacionalizam ni šovinizam, nego odmah rasizam. Kao da Srbi i Hrvati nisu „dva stara različita naroda“ (Dominik Mandić), nego pripadnici dviju rasa. Zanimljivo: donedavno se tvrdilo da smo jedan narod, a sada smo dogurali do dvije rase. Svjestan da u ovom slučaju etiketa o rasizmu „ne drži vodu“, jedan je poznati novinar „teoretski zahvatio problem“ ustvrdivši: „Rasizam se može odnositi i na nesnošljivost prema drugim i drugačijim društvenim grupama.“ Može, ali na štetu jasnoće pojma rasizma, koji se na taj način relativizira kao zlo.

Posljednji slučaj s neprimjerenom uporabom termina rasizam jest onaj u vezi s predizbornim plakatom u Sisku na kojem se ističu dvije ruke – crvena (krvava) i bijela – prva sa zvijezdom petokrakom, druga s križem na dlanovima. Ružno, neinventivno, neukusno… No za medije te su ocjene očito bljedunjave te su i ovom prigodom posegnuli za, sada već dežurnom diskreditirajućom naljepnicom – rasizmom. Plakat je, dakle, rasistički! Zašto? „Jer krvava ruka nalikuje na crnačku“, ustvrdio je netko. Da je barem rekao indijansku, bilo bi jednako neuvjerljivo, ali manje glupo.

Sumnjam da svi oni o kojima je ovdje riječ ne znaju što je rasizam. Riječ je jednostavno o hodanju crtom manjeg otpora tamo gdje je to najmanje dopušteno – gdje se oblikuje javno mišljenje o važnim pojmovima. A upravo je o tome riječ kad se govori o rasizmu tamo gdje mu nije mjesto. Tu više nije riječ o nedostatnoj jasnoći, nego o šteti. Jer rasizam je odveć ozbiljan problem da bi ga se relativiziralo pa i banaliziralo zbog nečije duhovne lijenosti, neinventivnosti ili jednostavno nedarovitosti.