Enciklopedija jugoslavenske književnosti

Ispravan naziv Hrvatske književne enciklopedije trebao bi glasiti Enciklopedija jugoslavenske književnosti i takav bi naslov više odgovarao sadržaju i namjeri nakladnika. Jer sve se u HKE vrti oko Srpsko-hrvatskih književnih veza. U njoj su svjetska i europska književnost zastupljene samo kao izlika kako bi se pokrio vonj velikojugoslavenskog kadavera

Mi gradimo enciklopediju,

enciklopedija gradi nas

(De Falso Credita et Ementita)

Da, složio bih se s konstatacijom Dunje Fališevac (Vijenac, br. 493): „Takva enciklopedija, koliko poznajem bogate i vrsne enciklopedije u njemačkoj, ruskoj i poljskoj leksikografskoj enciklopedistici, u tim zemljama ne postoji.“ Dodao bih: i šire, i šire; HKE je angažirana enciklopedija (vidi u istoj, ali umiveno, pod angažirano pisanje). Ovako nešto nitko se nije usudio tiskati, a poznavao je svijet opakih diktatora i njihovih udvorica-pismoznanaca. Čak se i tovariš Krleža klonio ovakvih diletantarija, stoga ostaje neodgovoreno delikatno pitanje: tko je uistinu naručitelj ovakve enciklopedije i tko je njezin korisnik? Rekao bih, uvijek ista nomenklatura, Ancien Régime – sad već treće (reformirane?!) generacije tzv. antifašista i demokratski osviještenih aktivista, zapravo prerušenih boljševika – koji uporno želi nadzirati prošlost, a sve s namjerom kako bi pokrpao i uglancao svoju ulogu u književnosti i zabetonirao budućnost te napokon ostvario nikad utrnut projekt jedinstvenog južnoslavenskog kulturnog prostora. Na neki svoj povijesni način jedna takva „jugoslavenska Hrvatska“ sublimirala bi svrhu i krajnji cilj njihove borbe u „građanskom ratu na tlu Jugoslavije“.

Međutim, u svojoj potrazi za sličnim predlošcima Dunja Fališevac nije se dovoljno pomno osvrnula po bivšem „domaćem“ dvorištu, jer činjenica je da HKE ima predložak u, na primjer, Leksikonu pisaca Jugoslavije iz 1987. (Matica srpska). U tom ambicioznom nakladničkom pothvatu na izdisaju Jugovine kratki životopis je svakoga pisca temeljit – čak ime oca, majke?! pa socijalno podrijetlo s poželjnom i laskavom atribucijom te piščev borbeni put: iz siromašne i radničke porodice, borac, učesnik NOB-a – a bibliografija posve profesionalno obrađena. I jedna pohvala: nema nadriudžbeničke esejistike ni trbuhozbornih atribucija, frazetina i intelektualne samodopadnosti kojima uredništvo HKE ipak nije odoljelo, dapače. Ili je možda plaćanje po broju riječi u HKE bilo odveć selektivno? Kao mogući predložak Hrvatskoj književnoj enciklopediji treba svakako spomenuti i nedovršeni Hrvatski biografski leksikon istoga nakladnika (LZMK). Jasno, po prirodi stvari tu je abecedarij daleko opsežniji nego u književnoj enciklopediji, zahvat znatno širi, ali kad je kod istog izdavača već u tijeku taj obuhvatni nakladnički projekt, ne vidim razloga zašto prepisivati, kompilirati i tiskati HKE. Odakle taj silni poriv, da se makar i koščatim prstima kostura svoje ime ukleše u enciklopedijski granit književnosti, nije samo pitanje dijagnoze. Ipak pravi razlozi postaju razvidni kad se prouči i sagleda povijesno-kulturološki kontekst hrvatskih prostora i ono što HKE želi poručiti javnosti.

Prosvjetiteljska uloga enciklopedija kod Miroslava Krleže i njegova Leksikografskog zavoda (p)ostala je grubi alat agitpropa. Od HKE nisam očekivao previše; već je Hrvatska enciklopedija najavila pad ono malo preostalih kriterija (Mate Ujevića i nekolicine pismenih suradnika), zapravo pravo srozavanje leksikografije jednoumlja na razinu rugla i epigonske nakarade netalentiranih. I bilo je jasno da se LZ ni nakon Krležine smrti ne može ni približiti velikim svjetskim enciklopedijama, nego se strahovlada boljševičke hegemonije u kulturi jednako uporno i besramno nastavlja. Čak je i modus operandi ostao isti, a sirovinski sastav uredništva približan. Uostalom, dovoljno je pogledati impresum HKE, tek se prisjetiti glavnog urednika, njegovih kvalifikacija, i postaje razvidno, a znamo i nešto povijesti, da ideološke komisije i partijski komesarijati baš i nisu čuveni po produkciji svjetske enciklopedistike. Žalosno je da takvi danas imaju bilo kakav dodir s enciklopedistikom, ali u Hrvatskoj nije učinjena lustracija i loše su posljedice nužne. Jer na kojim je to svjetskim enciklopedijama ovo uredništvo već radilo (Britannica, Laurousse, Webster, Treccani...?) i tko to i takvo uredništvo u svjetskoj enciklopedistici uopće treba i citira? Krležina škola zlovolje i ideološke pravovjernosti ne računaju se. Zato se Krležin hagiograf u svom uredničkom predgovoru, prignječen veličinom zadaće, elegantno ograđuje i krije iza (čak) tri stotine suradnika. Isto je radio i enciklopedijski opsjenar Krleža: Mate Ujević, Kruno Krstić... i da ne nabrajam sve one koji su Krleži pomogli da se u enciklopedistici potpuno ne kompromitira. Nikomu Krleža nije spašavao život, nego svoj srednjoškolski obraz.

No komu onda pripisati skandalozne pogreške ili nepismenu doloznost i kako, na primjer, objasniti da se za jedan te isti naslov prijavljuju dva autora? Ja sam uvijek mislio da su Digresije Novakove, u HKE sam saznao da je njihov autor zapravo Jelena Hekman; HKE nas uči da je časopis Krugovi izlazio istovremeno u Zagrebu i Beogradu, što je besmislica. To je zagrebački časopis, koji je iz Beograda imao više političkih anatema i nesuglasica nego književne suradnje. Onaj tko se o tome bude informirao u HKE ispast će ignorant, kao i sastavljač natuknice. Malo me začudilo da nisu točni podaci o urednicima Književne Rijeke (bilo ih je samo tri), naime Nikola Kraljić nije nikada bio glavni urednik, zar je doista tako teško provjeriti..., i da ne nabrajam, jer bih mogao ispasti sitničav i maliciozan?

Sve navedeno, i još previše toga (datumi i mjesta rođenja/smrti) uljudno preskačem; možda je uredništvu nevažno, ali riječ je o reputaciji koju enciklopedistika još uživa, nije sve riješeno guglanjem?! Malo previše čak i za viskoviće i labave kriterije LZMK-a; ipak koja je to umišljenost više nego nepismenost propustila takve greške?

Krležarije i lažarije

Mislio sam preskočiti abecedarij i usporedbe koliko je tko dobio redaka; retkovine su s pravom uređivačka svetinja, njihova ovlast i demonstracija moći, ali što je previše, ni s kruhom nije dobro. Tko je Slobodan Šnajder da se sa 126 redaka vršnjači sa Slobodanom Novakom (146), Vladanom Desnicom (152), Nedjeljkom Fabrijem (117), Antunom Šoljanom (138)... ili da toliko nadvisuje Luku Paljetka (87), Zorana Ferića (21), Igora Mandića (71)... Opipljivo bestidno, zar je ponderiranje i objektiviziranje činjenica učinjeno bez imalo profesionalnog osjećaja za mjeru? Raspisati se o Aliji Nametku(!) u 96 redaka, ali srozati Grgu Gamulina na nepismenih 40 redaka, Milana Mirića na 24 retka, Arsena Dedića na 45 redaka! Andrea Zlatar vazelinski je počašćena s 55 redaka!? Nije li mrvu neukusno Sonji Manojlović posvetiti 53 retka, samo zato jer pripada Viskovićevu stadu u HDP-u, jer drugih zasluga nema? Skandalozno je Ranka Marinkovića opremiti s 220 retka, Ivu Andrića s 305, a Miroslavu Krleži posvetiti 604 retka! Zapravo to je bila i ostala zadaća uredništva: od HKE napraviti krležariju, a sve što ne čuva Krležinu blagolikost i nije od Krležina legla – dobro potkresati, minimalizirati i preskočiti kako se netko ne bi dosjetio.

Ako ovoj enciklopediji čak i velikodušno zanemarimo očigledne manjkavosti, previde i pogreške, prepoznatljive krležarije i lažarije, ako uljudno, ali ipak licemjerno zaključimo: pa nije loše i pomirljivo slegnemo ramenima, to nije nimalo dobro i velika je šteta od takve dvoličnosti, još veća od sramotne tišine. Tiranije se hrane slijeganjem ramenima. Već i samo dijagonalno čitanje otvara stare dvojbe i tolike svježe nedoumice da je možda bolje odustati i nikad više, ni štapom ne okretati stranice HKE. Ispravan naziv Hrvatske književne enciklopedije trebao bi glasiti Enciklopedija jugoslavenske književnosti (u podnaslovu Svjetlost jugoslavenske književnosti kroz prizmu Krležina genija) i takav bi naslov više odgovarao sadržaju i namjeri nakladnika. Ovako je to izlizana melodija na ofucane revolucionarne refrene.

Jer sve se u HKE zapravo vrti oko Srpsko-hrvatskih književnih veza (možda bi to trebao biti radni podnaslov HKE, tj. Enciklopedije jugoslavenske književnosti?) i Krleže Jupitera ne samo jugoslavenske nego i europske književnosti. Opet se isto, kao u Dnevnicima i u Panorami..., docira i na velike žlice dijeli Krležina pamet ostatku Europe, iznova se u stare mješine natače ideološki kiseliš. U ovoj enciklopediji svjetska i europska književnost zastupljene su samo kao izlika, u začinskoj količini kako bi se pokrio vonj velikojugoslavenskog kadavera te perfidno ugurali srbijanski i srpski pisci „naših prostora“, a onda u četiri sveska dokazalo kako i nismo bili drugo nego smo i ostali apendiks srpske/srbijanske književnosti. To je nimalo prikriven smisao ove enciklopedije: davna združenost i neraskidiva povezanost južnoslavenskih naroda (i narodnosti) bez obzira na trenutne (obiteljske) svađe i ljubavi – kao među braćom. Jer kako objasniti nazočnost (pre)mnogih prekodrinskih književnih beznačajaca poput: Dragana Aleksića, Stojana Novakovića, Stanka Koraća, Svetozara Ćorovića, Dušana Berića, Dragana Božića, Milana Čurčina, Velibora Gligorića, Save Mrkalja, Jovana Subotića, Gojka Tešića..., zar doista i u HKE Oskaru Daviču dati 67 redaka, a Jovanu Skerliću 37; posvetiti njima dvojici više prostora nego Ljudevitu Jonkeu (26 redaka). Ahmedu Muradbegoviću dati 100 redaka!, ali Izidoru Kršnjavom 65, Vjekoslavu Štefaniću 47, a Mati Ujeviću 50! Gdje je Momo Kapor, zašto njega nema? Izgleda da nije preživio sukob na (zagrebačkoj) četničkoj ljevici. Da je SANU pisao HKE, bolje bismo prošli i posao bi bio čestitije odrađen.

U ova četiri sveska sve je ugođeno Krležinoj književnoj gromadi i njegovoj „jugoslavenskoj Hrvatskoj“. U tu svrhu Miroslav Krleža očišćen je od Ivšićevih invektiva, Kuzmanovićevih sumnji (i dobrih argumenata) koje se odnose na Balade, od tvrde Lasićeve argumentacije, Prohaskine pronicavosti, Krstićeva ruganja (njegova knjižica Kako piše gospodin M. Krleža nigdje se ne spominje)..., od svih koji su ikad posumnjali u Krležino književno poslanje i, naravno, nigdje mu se previše ne spominje sramotna i kompromitirajuća Panorama..., bilo što kritički prema čovjeku s Gvozda. Krležina se intaktnost i aksiomska nezamjenjivost nameću kao nezabludivost i vrhunac boljševičke ćudorednosti, kao povijesne opcije koja nije nikad izgubila svoje ne samo književno nego ni političko poslanje. Sve što je proklijalo pod njegovom krošnjom obrezano je na razinu epigonske usputnosti ili proglašeno korovom. Što se Krleže i njegova djela tiče, u HKE sve je ostalo kao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, nego je zavladala trenutna hibernacija, kao kod Trnoružice, i svijet je stao, a mi i dalje živimo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i po mišljenje idemo u Beograd. Urednička kiretaža nepodobnih išla je do kraja, nikakva nečist sumnje u Krležin infalibilitet i lijevu, tj. boljševističku misao nije smjela ostati unutar enciklopedijskih korica. Tako očišćen i uglancan, nepogrešivi učitelj s Gvozda rasprostire se u nekoliko enciklopedijskih pravaca te karikama povijesnih i partijskih veza vezuje na sebe cijeli književni prostor i određuje abecedarij; postaje bezvremen, naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Dakle Miroslav Krleža kao: zasebna jedinica, njegovi naslovi, časopisi, dramske izvedbe, njihovi režiseri, glumci, scenografi, LZ, HAZU..., a potom se kriterij osipa na sve koji su s Krležom popili kavu, konjak i/ili napisali kakav hvalospjevčić. To se onda podvlači i atribuira jednim standardnim refrenom: pripadao je intelektualnom krugu oko Miroslava Krleže. U HKE ih ima sva sila, Krležino stado postaje stampedo, i tu se onda lopatom trpaju svi hvalitelji Krležine genijalnosti. Ako se kakva domaćica diljem Južnoslavije brinula o Krleži, oprala mu rublje, skuhala ručak, a usput napisala koji stih, pjesmu, zbrku pjesama ili se kakav osviješteni intelektualist napio s Krležom u nekakvoj beogradskoj kafani... dovoljno, i evo ih u enciklopediji. Oni bliži urednikovu srcu osvanuli su sa slikom. Tako funkcionira Krležin hranidbeni lanac, to su ujedno i kriteriji abecedarija.

I u ovoj enciklopediji uredništvo ne odustaje od one repetitivne fascinacije sukobom na književnoj ljevici: Deset krvavih godina, Antibarbarus... Halo, koga briga što su profesionalni revolucionari s pištoljima u džepu mislili o književnosti i koliko su u svojoj frakcionaškoj argumentaciji jedni na druge ispalili okvira i redenika? Nikoga danas ne bi trebalo zanimati razlaz Krleže s Cesarcem i Partijom, jer sve to pripada pod terorizam, jednako onda kao i danas kad se Europa odrekla komunističkoga jednoumlja. I koja je onda svrha na Dijalektički antibarbarus potrošiti 63 retka, više nego na Miru Gavrana (60 redaka) ili Danila Kiša (40 redaka). Ili na Književne sveske, „ilegalno izdanje u organizaciji i pod pokroviteljstvom KPJ pri čemu se pridjev ‘književne’ više služio za prikrivanje prave naravi zbornika...“, potrošiti 40 redaka, koji redak više nego na naše teoretičare i jezikoslovce Vladimira Bitija (32) i Dalibora Brozovića (32), ali su zato vukovcu Tomi Maretiću posvećena 73 retka?! Što to meni promiče pa ne vidim razlog zašto su časopisi Pečat i Danas toliko važni za hrvatsku književnost da je prvi dobio 105, a drugi 114 redaka i zar je doista za hrvatsku književnost važno što je Josip Broz Tito, sekretar KPJ, napisao u članku u Proleteru! Najprevođeniji i najizvođeniji hrvatski dramski pisac Miro Gavran u HKE dobio je 60 redaka, naš klasik Ivan Aralica 65 redaka! Drug Tito je putem Krleže i komunističkih časopisa i partijskih pamfleta dobio više prostora nego hrvatski klasici! I nema tomu kraja: „Naprijed, tjedni list, glasilo KPH. Utemeljen je odlukom CK KP Hrvatske, na sjednici koja se održala u selu Ponor...“ i tako dalje svih 47 redaka?!

Ali receptura stalnih podjela i nakaradnih kvalifikacija uporno se nastavlja pa u HKE komunistički aktivist ostaje valjana i poželjna književna atribucija. Dosta toga vrvi kvalifikacijama poput: „kao član KPJ osuđen je na x godina zatvora..., ili teške robije; sudjelovao u partizanskom pokretu; više puta zatvaran zbog antifašističkog uvjerenja...“ kao da je riječ o vojnoj enciklopediji SFRJ. Više robijanja i partijskih aktivista nego u prije spomenutom Leksikonu pisaca Jugoslavije tiskanom 1987! Uredništvo zanemaruje činjenicu da je EU 2009. donijela deklaraciju o komunizmu kojom demokratska Europa osuđuje taj totalitarni sustav te ga izjednačuje s nacizmom i fašizmom. Afirmativni i hvalospjevni članci o komunizmu kao i o fašizmu nisu dobrodošli u slobodnoj i demokratskoj Europi. Za Europu su komunizam i nacifašizam čankir na licu povijesti. Postoji samo jedna razlika; hvala Bogu i naprednom svijetu nacifašizam je vojno pobijeđen 1945, a posljednji put poražen je 1999. (bombardiranje Srbije). Komunizam je samo atenuiran i koliko god pretrpio velike gubitke, nije nikad vojno pobijeđen.

Ako je pak riječ o osobama koje su djelovale u književnosti prije Drugoga svjetskog rata, i nisu se mogle boriti na strani uredništva, onda im se u HKE dodaju atribucije panslavizma poput: pripadnik srpskoga panslavističkog kruga... i uporno se nastavlja rehabilitacija srpsko-hrvatskoga zajedništva i nedvojbeno prigrljivanje komunističkoga pogleda na svijet. Zapravo prema enciklopedistici LZMK-a crvena linija boljševističke ortodoksije ide već tamo od bogumila (kao vjerski osviještene skupine suprotstavljene i katoličanstvu i pravoslavlju?!) prema mutnom objedinjavanju glagoljice i ćirilice, poništavanju čakavice i kajkavice, a sve za račun Bečkog dogovora i hrvatskih vukovaca. A onda se sve to još garnira panslavizmom, bratstvom i jedinstvom, poštenom inteligencijom te Miroslavom Krležom i KPJ koji objedinjuju i ostvaruju vjekovne težnje dvaju bratskih naroda. Uistinu prizemna iskvarenost i travestija velikosrpske ideje prisajedinjenja, kojoj su mnogi nasjeli, zvali se oni panslavisti, orjunaši, jugohrvati i poštena inteligencija, i ništa drugo. Ili su to baš oni budalasti i lakovjerni suradnici male glave i dubokih ramena? Tako su svi samo polizali uzgojene prekodrinske laži i podmetanja, a što je istina, pokazala je srpska agresija na Hrvatsku 1991, koncentracijski logori u Prekodrinju, pokolji i silovanja diljem Hrvatske. Konačno i bombardiranje Srbije od strane slobodnog i demokratskog svijeta 1999. onog istog slobodnog svijeta koji je potukao nacifašizam 1945. Tiranije žive od straha i laži. Te 1999. istina je gromovito dolazila sa zrakoplova NATO-a.

Čak i uz veliki popust, HKE je tek četverosveščani šalabahter za one lijene gimnazijalce koji se spremaju na maturi dobiti zlatnu trojku. Slična se roba (po daleko boljoj cijeni) upravo reklamira pod sloganom: Rasturi na maturi. Ofrlje, kako bi to uredništvo Enciklopedije bolje razumjelo, tek toliko da se ispumpa što više iz proračuna i dovrši davno osmišljena zadaća. Istina, neki suradnici poput Tonka Maroevića (srećom nije jedini) dobro su se potrudili i ozbiljno prišli poslu. Jedinice s njegovim potpisom napisane su s mjerom, pismeno i neskrivenim zanosom, samo ostaje nejasno zašto on nije pisao članak o Grgi Gamulinu? Mladen Machiedo znalački piše o Papiniju, bravo Krešimiru Nemecu koji je Vladana Desnicu, otimajući ga depiliranom četništvu i dežurnim brojačima krvnih zrnaca, jednim razboritim tekstom dobro centrirao u hrvatsku književnost. Tu je solidan esej o stilistici, korektno o srednjem vijeku, bitno o renesansi, nenametljivo, ali poučno o nekrologu, nadrealizmu, potom ozbiljno i enciklopedijski o drami..., ne, nije sve uobičajena LZ-matrica i suradnici poput Senkera, Nemeca, Badurine, Tomasovića... doista su se trsili opravdati svoju profesiju i zadržati enciklopedijsku razinu. No opća razina divulgativnosti i neizmjeran arsenal običnosti izazivaju nelagodu, a intelektualistički uzleti nepotrebni su i kontraproduktivni. Za takve elitističke intelektualne dosege pobrinula se nekolicina preambicioznih jurišnika; Milanji pripada senioritet i prvenstvo, pa tako oni otvaraju ubrzani tečaj za napredne gimnazijalce, buduće književne, likovne, glazbene, filmske, kulinarske... i druge kritičare-mlohavce.

Nedostaju pisci scenarija; ništa ili samo usput o Antunu Vrdoljaku, Anti Babaji, Kreši Goliku, Branku Sömenu, Branku Baueru... Već je filmski teoretičar Bela Bálazs, premda je među prvima afirmirao samostalnu estetiku filma, odlučno zastupao stajalište da je filmski scenarij književna vrsta (Filmska kultura, 1948). To je po svojoj fakturi eminentno književno djelo kao i svaki prozni ili dramski tekst.

Previše ničega, jer već i nasumično prelistavanje HKE daje otužnu sliku (ozbiljna pak konzumacija izaziva nelagodu), tako da doista nema smisla umlaćivati ionako malobrojne znatiželjnike. Gutati ovu enciklopediju u velikim količinama izaziva spasonosnu reakciju povraćanja.

Ruganje hrvatskom jeziku

Preskakanje jedinice hrvatski jezik govori o samouvjerenosti i nimalo profinjenoj podmuklosti te posve otvoreno o zadnjim namjerama prepoznatljive nomenklature uosobljene u uredništvu i pojedinim suradnicima Enciklopedije. To se uredništvo čak i ruga kad pod Hrvatski jezik podmeće istoimeni časopis ili tu prevažnu jedinicu odrađuje i skida s dnevnog reda člankom Standardni književni jezik. Koliko se god autor članka (Ivo Pranjković) trsio, osjećaj nedostatnosti, kratkoće i divulgativne razine neisperiv je pa i nadalje nedostaje hrvatski jezik kao zasebna i pomno obrađena jedinica. Naravno, književnu kritiku obradio je sâm glavni urednik kako bi ohrabrio i agitpropovski udario smjernice kuda, kamo i s kime treba ići „naša“ književna kritika i tko je pozvan u njoj pisati. Tko su oni, lista podobnih, nije ni njima više jasno, važno je da stavljaju u sumnju sve građanske vrijednosti. Za takve je njemački franjevac Angelus rekao: ne znam tko sam, ali nisam to što znam. No vraćam se našem jeziku: hrvatski je bio razlog naših stradanja i naše utočište. Hrvatski je esencija naše prošlosti i zalog budućnosti, naš roditelj i naše potomstvo, bez jezika mi nismo, s njime mi jesmo i stoga je on naša jedinost i svetinja.

Ideološki kriterij abecedarija vrišti i jauče na svakoj stranici, a umreženost abecedarija i suradnika neugodno je sluzava. I samo usputna analiza abecedarija te količina redaka i premreženost suradnika potvrđuju način rada uredništva na ovom četverosveščanom projektu i vulgarno afektiranje glavnog urednika. Ovakva orgija oholosti samu će sebe iscrpsti, a obijest stradati od vlastita otrova. Uredništvo računa da se mnogi neće javiti, jer nisu tamo, pa bi im argumenti bili olako kompromitirani i izvrgnuti ruglu; oni uvršteni trebali bi zahvalno šutjeti „počašćeni“ velikim priznanjem?! Mnogi suradnici (i ta lista je zanimljiva) obilno su nagrađeni, imena su im podebljana i ukrašena fotografijama i tako je velik dio objektivnih recenzija i (mogućih) negativnih kritika potkupljen i neutraliziran. Nimalo ne iznenađuje isprepletenost uvrštenih i suradnika, sitan vez uzajamne hvale u tim sluzavim nizovima, vazelinskim vlakićima: O Mrkonjiću piše Kravar, o Kravaru T. Bogdan (?), o T. Bogdanu L. Rafolt (?)... Ili sličan vlakić: o M. Rakovcu piše A. Pužar, o A. Pužaru piše N. Fabrio, o N. Fabriju piše J. Matanović, o J. Matanović piše M. Tatarin, o M. Tatarinu piše J. Pogačnik..., i tako dok se krug ne zatvori i namire d(r)ugovi te prepozna lepršava šara nestašnosti na uhodanoj LZ-matrici... Sve je razvidno, prozirno i prepoznatljivo, ostaje nejasno što kad u vlakić uleti žensko? Zanimljivo da delikatne natuknice poput Gorana Babića, Velimira Viskovića, srpsko-hrvatskih književnih veza... potpisuje R; u Indeksu kratica potpisano R ne znači redakcija nego Republika, koja Republika, Književna republika? Nedostatak hrabrosti, bezrazložna mistifikacija, greška ili previd?

A tek pjesničari, pa kolumnisti i novinari, tzv. književni kritičari tabloida, beznačajnici, pa sveučilišni didaktičari, pedagozi, potom ocvalo cvijeće neuspjeloga književnog eksperimenta: čudovišan niz protuprirodnoga bluda prosječnosti i književne ambicije, a sve kako bi ponovno stvorili jednu novu, podobnu književnost, angažiranu i plaćeničku; književnost ambicioznih i netalentiranih (FAK them all). Je li to zbog vlakića željna svježega prignutog mesa, revolucionarne matrice ili kreativna mlohavost? Nije li bilo dovoljno uloviti se kondukterske kape i prema potrebi zatuliti poput tetrijeba? Najrevniji strojovođe dobili su i prigodnu crno-bijelu fotografiju; mnogi zamišljene glave na sličan način poduprte prstićima kao da su bili kod istoga fotografa; drugi pak pogledom uprtim u vječnost slave daju raskošnu ponudu grobnoj keramici, a ima i onih lica sjetnih pogleda i napućenih usnica iz davno mlađih dana koji retuširanom mladenačkom slikom zavode svoje nepostojeće obožavatelje.

No javnosti je već odavno postalo jasno da je LZ incidentna i moralno bankrotirana ustanova koju nijedna hrvatska vlast nije htjela ugasiti plašeći se povike i etikete nepismenog primitivca. Glavni motiv te enciklopedije (u naravi diverzije hrvatske književnosti) ne „počiva na duboko humanističkoj ideji o povijesnom pamćenju čovjekova bića i uvjerenju da prošlost, širinu i dubinu njezina znanja i spoznaja treba pamtiti, a pamćenje raznih znanja njegovati i usustavljivati na razne načine i u raznim oblicima“ (Dunja Fališevac u Vijencu), nego izgara u želji da se još jednom (afirmativno) progovori o diktatoru jugoslavenske književnosti te cementira južnoslovenska ideja i podgrije umrtvljeno bratstvo i jedinstvo. Prekomjerno ishvali pjesničarenje, a novinarčiće pretvori u pisce te obilato kreditira (boljševistički) angažirano pisanje.

U svojoj nepromišljenoj laudi Dunja Fališevac u Vijencu govori o „vezama hrvatske književnosti od najranijih vremena s angloameričkim, bliskoistočnim ili pak dalekoistočnim književnim kulturama“. Ne, o tim vezama nema mnogo informacija, nego hrvatska književnost još jednom ostaje zarobljena prekodrinskim i orjunaškim zagrljajem. O orjunaštvu koje je, nažalost, obilježilo i zagadilo hrvatsku književnost – ni riječi. Za uredništvo posve razumljivo, orjunaštvo je valjda prirodno i poželjno stanje te ga ne treba posebno i javno obrađivati.

Pišući o Goranovoj Jami, Zoran Kravar glumi kvalificiranoga forenzičara pa piše: „Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, općenito se smatra da se radi o ustaškom zločinu.“ Ni Zogović se ne bi postidio takve insinuacije. Ne želeći kvariti poruku niti umanjiti univerzalnost patnje i zla, sâm autor spjeva klonio se imenovanja krvnika i žrtve. No Kravar je ipak ideologizirao Jamu i tako odradio svoj dug prema Nomenklaturi. I tako se neprestano crvena nit provlači kroz Enciklopediju, svako lice ima svoju priču i svoje razloge, stara dugovanja i nova očekivanja.

I da ne laskam previše i ne tražim usporednice sa sličnim enciklopedijama, razvidno je da se HKE pogubila između fikcije i potisnute činjenice te njeguje tekst krležarskoga trijumfalizma: ona treba postati „Konstantinova darovnica“ boljševističke književnosti i „progresivnih“ svjetonazora; nedvojbeni dokaz koji krležiotima daje licenciranu moć te nesumnjivo pravo na arbitražu i književnu presudu. Da bih razotkrio to podmetanje, ne moram biti skeptični Marcione ili Nikola Kauzanski, ni pronicavi Lorenzo Valla, nimalo sličan Johnu Coletu ili Urlichu von Huttenu. Ovdje je sve razvidno. Ono što je u prvoj državi bio Krleža sada bi trebali postati krežioti i njihova sveta knjiga (HKE) pa tim slijedom vertikalne subordinacije njezin urednik postaje vrhovni prelat i nezabludivi autoritet književnih vrijednosti; fakovci njegovi orci i goblini, a suradnici, njih tri stotine, ministriraju po svojoj pameti i savjesti nadajući se blagonaklonosti čitateljstva.

Afirmacija ideologije internacionalizma i boljševizma posrće, baulja, ali plazi. Ideologije teško umiru, njihov je čar demonski, ono što ne postiže talentom njihova sljedba nadomješta nasiljem prema drukčijima i ulizivanjem živim kumirima. Kumir je umro, sada njegova sekta bez imalo stida lažira prošlost i ruga se budućnosti. U HKE pak rugaju se hrvatskoj književnosti, njezinim vrijednostima, te promoviraju i bez okolišanja pečate razdoblje Krležine hegemonije, jednako njegovu književnost kao i svjetonazor. Izlizao se njihov antifašizam, jer to nikad nisu bili, nego su ostali ideolozi jednoumlja i pobornici nasilja nad svakim tko razmišlja drukčije. Sada su se okrenuli svom Doppelgängeru i žele uspostaviti crveni fašizam.

Osokoljen svojim političkim mentorima i starom udbašijom Leksikografski zavod Miroslav Krleža rutinski je i uobičajeno zlonamjerno odradio zadaću računajući da u skoroj budućnosti nitko neće raditi sličan projekt. Možda. Svoj labuđi pjev LZMK pretvorio je u roktanje pobijeđenih i poj zabludjelih, ali je učinjena tek privremena šteta. Mnogi suradnici ostali su prevareni, broj razočaranih i potplaćenih daleko je veći, i to je dobro. Sličan je pokušaj ove nekompetentne vlade koja i nije sklepana nego s jednom namjerom: da sa starim dogovorima i s novostvorenim jugohrvatima opstruira ulazak Hrvatske u EU te je što dulje (za)drži u balkanskome blatu. Dovoljno je pogledati katastrofalne rezultate gospodarstva, „sirovinski sastav“ ove pribićevske vlade te sagledati trajne posljedice osiromašenja i poniženja hrvatskoga naroda, ili je to ipak konačni cilj „reformiranog boljševizma“? Ovaj najnoviji masovni egzodus Hrvata u inozemstvo – odlazak učene mladosti u dijasporu, a sve da bi se crvenim kiretažama hrvatski prostor „očistio“, vakumirao i pripremio kako bi se nastavilo s uhodanim migracijama iz Prekodrinja prema zapadu – dokazuje da se agresija i prisajedinjenje samo nastavljaju drugim načinom. Pozicija je uredništva HKE jasna. Ali to nije nespretnost i neznanje, nikakva slučajnost, nego opaka namjera i dobro smišljen plan: na svaki način odvajanje Hrvatske od Europe i Drang nach West u režiji Pećke patrijaršije i nikad zamrlih prekodrinskih osvajačkih ambicija. Kad je Hadrievich već uvršten u HKE, zašto mu u bibliografiji nije spomenuta prevažna knjiga Srpska pravoslavna crkva pod turskom vlašću? Poučan tekst i sjajan Katičićev pogovor. Posljednji srpski ratni nasrtaj prije dvadeset godina završio je srpskim/srbijanskim porazom, ali s tisućama ubijenih i nestalih hrvatskih državljana, s ratnim razaranjima Hrvatske i koncentracijskim logorima u Prekodrinju, a sada je na djelu iskušana udbaška matrica po svekolikoj bivšoj državi i stari slovensko-srpski dogovori (redovito) na račun Hrvatske. Ili kako je Matija Bećković naslovio svoju zbirku pjesama: Ćeraćemo se još, najavivši podržavanje nikad ugasle mržnje i frustracije. Poruka je jasna i plebiscitarna, zajedljiva i nepomirljiva; ubada iz svakog Bećkovićeva stiha: Sve što smo se dosad ćerali / samo je uvodno ćeranje.

Kanonizacija nevažnih

EU nam ne donosi ni darove ni velike povlastice, vjerojatno novu neizvjesnost kojoj smo jedva dorasli i staro odmjeravanje. Ali Unija je učinkovita karantena i zaustavlja infekciju bizantizmom, opsjenarske laži i zaslađene neistine te omogućuje povratak na provjerene europske vrijednosti. To je možda i posljednji vlak, priključenje i povratak u svoju kulturološku matricu, u svoju civilizacijsku postojbinu Europu iz koje smo bizantinskom prijevarom i vlastitom glupošću iščupani još 1918.

Na koncu, a s Leksikografskim zavodom uvijek smo na početku, HKE je žalosna pripovijest o antihrvatskoj zadrtosti i samozavaravanju. Još jedan uzaludan i nimalo perfidan, nego čak otvoren i svakako dolozan pokušaj da se naudi hrvatskoj pismenosti i naruga njezinoj književnoj tradiciji te podigne nesumnjivi (enciklopedijski) spomenik „jugoslovenskoj književnosti“, a usput nagomilaju, naglase i zabetoniraju neka posve nevažna imena, čak i posve nepotrebna imena; lažiraju okolnosti i stalno vara na vagi.

Želio se skratiti put i zgusnuti magla; jer više ne treba lutati po magli na putu za Beograd, gusta magla antihrvatstva i depiliranog četništva kulja iz gotovo svih hrvatskih institucija i ustanova (u kulturi), a Leksikografski zavod samo je najuporniji, pomalo ridikulozan, ali nimalo bezazlen opsjenar. Ovakva bi HKE možda imala smisla da je pobijedio koncept integralnoga jugoslavenstva, da smo ostali zatočenici Socijalističke RH pod vodstvom SKH i nametnute nam kolektivne/nacionalne krivnje. No pobijedili smo u pravednom i obrambenom ratu pa živimo u suverenoj hrvatskoj državi, u nikakvoj jugoslavenskoj Hrvatskoj, a to nam nikakav gnjev i nikakva zloćudnost tzv. enciklopedista i jugohrvata ne može oduzeti, još manje pokvariti.