Džamija u skulpturi

S riječkom smo džamijom dobili novu paradigmu u području vjerske arhitekture na hrvatskom tlu. Izvrsnošću i iznad svega ambicijom investitora stvoreno je umjetničko djelo

Iako će se za tri godine obilježiti stota obljetnica suvremene islamske zajednice u Hrvatskoj (Sabor je 1916. priznao islam kao službenu religiju), s izgradnjom džamija u tom razdoblju nije bilo mnogo sreće. Ponajviše je inicijativa zabilježeno u Zagrebu, počevši još od 1908, no od više autorski relevantnih projekata ili djelomičnih adaptacija (Omer Mujadžić, Zvonimirom Požgaj, Stjepan Planić, Juraj Neidhardt, Mirza Gološ i Džemal Čelić...) u konačnici je prva naša ab ovo građena džamija realizirana tek 1987. u Folnegovićevu naselju. I sada – 26 godina poslije – dovršen je Islamski centar u Rijeci kao prvi vjerski objekt te konfesije podignut u samostalnoj Hrvatskoj, ujedno i prvi u 21. stoljeću, kada bilježimo najave skorih sličnih gradnji u Sisku i Osijeku.

Original ili déjŕ vue?

Dojmljivo oblikovana riječka džamija, smještena na području Gornjeg Zameta–Rujevice na padini iznad zaobilaznice, otvorena je 4. svibnja, a sama je svečanost u zaborav potisnula zapletenu povijest njezina nastanka. Tamošnja je muslimanska zajednica utemeljena 1967. (danas na širem riječkom području živi oko 10.000 muslimana), inicijative za izgradnju džamije započele su u nesklono vrijeme još davne 1982, a 1991. bio je proveden i prvi arhitektonski natječaj, na kojemu je od četrnaest rješenja prvonagrađemo ono Ahmeda Hadrovića (donedavnoga dekana sarajevskog Arhitektonskog fakulteta). Od izvedbe se zbog brojnih administrativnih i lokacijskih problema tada odustalo, a desetak godina poslije uslijedio je novi urbanističko-arhitektonski natječaj s kompleksnim programom džamije i Islamskog centra (2001). Novoizabrani rad žiri je okvalificirao kao „veoma uspješno i originalno oblikovan“, no ubrzo je utvrđeno da je riječ o plagijatu koji je morao biti odbijen (i to o kopiji jedne londonske robne kuće, pa „autore“ nećemo spominjati).

Periferna lokacija pokazala se kao izvrsna urbanistička gesta jer je sklop impostiran na dominantnom platou iznad grada

Napokon je 2003. za izvedbu izabrano rješenje kipara Dušana Džamonje, inače pozvanog autora na tom natječaju, čiji je rad u redovitoj proceduri bio diskvalificiran (sic!) zbog kašnjenja s rokom predaje. Prerađeno Džamonjino idejno arhitektonsko rješenje (zapravo skulpturalni model vanjštine objekta) projektno su od 2007. razradili Branko Vučinović i Darko Vlahović iz zagrebačkog biroa ADB, pretvorivši oblik u kompleksnu funkciju, smjelu konstrukciju i u konačnici – u arhitekturu vrsnih atributa. Sklop površine 5200 m2 vrijedan 76 milijuna kn ponajviše je financiran donacijom katarskog emira (navodno riječ je o sedam milijuna eura). Kamen temeljac položen je 3. listopada 2009, izgradnja je (nakon peripetija s pronalaženjem dovoljno „hrabre“ građevinske tvrtke za izvedbu složenih kupola) započela 12. ožujka 2010, a od prije nekoliko dana dovršeni sklop spektakularne prostorne pojavnosti u punoj je funkciji!

U suradnji znamenitog kipara i dvojice arhitekata nastala je zanimljiva likovna sinteza skulpturalne forme regenerirane u arhitekturi, a recentni medijski prijepori oko udjela u autorstvu (koje je otvorio kiparov sin Fedor Džamonja) zaslužuju i nešto širi komentar. Naime, koliko je uopće riječ o originalno modeliranoj formi, a koliko o rutiniranom déjŕ vue „likovnom rukopisu“ Dušana Džamonje? Skulpturalni model (mala gipsana maketa koja je iznimno složenom razradom pretočena u arhitekturu) samo je jedna od derivacija manje poznatih Džamonjinih prijašnjih vizija džamija za arapski svijet. Danas izvedeni projekt nanizanih kalota začet je davne 1985. za Islamski i religijski centar u Oranu u Alžiru, poslije i u Bagdadu, a slična je tema vidljiva i na drugim kiparovim djelima poput Skulpture ALP-II postavljene 1981. u tada otvorenu Parku skulptura u Vrsaru. Dakle, u riječkom je slučaju riječ o prelijepoj ali – budimo iskreni – nekontekstualnoj inicijalnoj maketi, koju je ADB vjerodostojno poštivao na razini izvanjske forme, no uz samosvojno funkcionalno i konstruktivno rješenje te originalno oblikovan interijer o kojemu Džamonja nije ostavio traga.

Usklađenost s okolišem

Iako je zgodno čuti kako se radi o „najljepšoj džamiji u Europi“ i „arhitektonskom čudu“, bolje je možda osvrnuti se na njezine objektivne kvalitete koje su arhitektonskog značaja, jer riječ je primarno o objektu s namjenom, a ne o kiparskom djelu.

Prvotni hendikep periferne lokacije usred šikare danas se pokazuje kao izvrsna urbanistička gesta jer je taj sklop impostiran na dominantnom platou visoko iznad grada, vidljiv izdaleka, s dojmljivim pogledima prema moru (ali i s mora). Stilobat na kojemu je položena džamijska skulptura nanizana od šest kalota (segmentiranih paraboloidnih ljusaka sa staklenim cezurama) služi kao prostrani trg vidikovac s dalekim vizurama prema pučini. Ploha trga popločena kamenom travertinom omeđena je tek transparentnom staklenom opnom (ogradom). Ispod te ulazne džamijske razine dvije su etaže koje udomljuju kongresni centar, restoran, knjižnicu, učionice za vjeronauk te stanove za vjerske službenike, i još niže garažu (sve pročeljem okrenuto prema moru), a čvrstu vezu s terenom arhitekti su postigli oblikovanjem fasada ispred kojih su postavljeni čelični okviri ispunjeni rustičnim kamenom. Kontekstualizacija je na toj izvrsnoj lokaciji možda otišla i korak predaleko (ne krivnjom arhitekata) – jer su, da okrenemo nevolju u ironiju, čak i minaret koji bi bio „odveć vidljiv“ morali sniziti s projektiranih 35 m na izvedenih 23 m kako se ne bi previše isticao u gradskoj silueti. Vertikala minareta u ovom je slučaju samo memorija i parafraza tradicionalnoga oblika, jer se s njega neće obavljati ezan, poziv na molitvu. Utzonovske kupole složene geometrije izvana su obložene pločama od inoksa bez sjaja obogaćena titanom velike trajnosti, što na suncu daju nestvarni sfumato-odsjaj, dok je noćna slika sa svjetlosnom scenografijom još dojmljivija.

Arhitektonsko iščitavanje, osim u bljesku prvih dojmova, može se nastaviti i u studiranju detalja. Kako i priliči džamiji, na ulaznom je platou smješten šadrvan, fontana-bazen za obredno pranje, danas više ukrasnoga karaktera. Interijerom molitvenoga prostora koji može primiti 1500 vjernika dominira kameni mihrab, decentan i jednostavan akcent u prostoru isklesan od monolita iranskoga travertina surala u finoj formi krivulje. (Pre)umjerenost u obradi unutarnjih zidova i svodnih ploha vidljiva je u cijeloj unutrašnjosti džamije, pri čemu se taj asketizam bijeloga i izbjegavanje islamske dekorativnosti i očekivane ornamentacije doživljava kao približavanje duhovnom. U molitvenom prostoru tijekom dana izmjenjuju se složene igre svjetla i sjene, što projicirano na plohe kupola pojačava doživljaj mističnoga.

U konačnici, s riječkom smo džamijom dobili novu paradigmu u području vjerske arhitekture na hrvatskome tlu. Izvrsnošću i iznad svega ambicijom investitora da se stvori umjetničko djelo ta je džamija neusporediva s recentnim primjerima važnih katoličkih crkava (poput udbinske bazilike), pa tim više čudi što su hrvatski arhitektonski časopisi i strukovni web-portali zasad ostali nijemi i nezainteresirani za ovaj riječki pothvat (sa svim pohvalama, ali i nekom pokudom koju bi trebalo izreći). Čekamo bolja vremena kada će umjesto sterilnih inozemnih realizacija i ovakve lokalne uspješnice postati dovoljno dobre da ih naša strukovna kritika i publicistika zapazi.