Dva lica jedne osobne povijesti

Belgijsko-francuski autor François Weyergans, član Francuske akademije, svjetsku slavu prije svega duguje romanu Tri dana kod moje majke (2005). Roman je 2006. preveden i na hrvatski, u okviru iste Disputove biblioteke Na tragu klasika u kojoj je nedavno objavljen i njegov raniji roman Boksačka demencija (Démence du boxeur, 1992). I dok su Tri dana kod moje majke osvojila Goncourta, roman Boksačka demencija, dobio je nagradu Renandot, čime je Weyergans postao prvi autor kojemu je pošlo za rukom osvojiti obje nagrade. Navedene se nagrade smatraju antagonističkima, s obzirom da je nagrada Renandot i osnovana kao pandan Goncourtovoj, tj. s deklaracijom ispravljanja nepravdi i propusta Goncourtova žirija.

Izd. Disput, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2012.

Sam naslov romana Boksačka demencija upućuje na shvaćanje života protagonista, osam­de­setdvogodišnjega filmskog producenta Mel­chi­ora Marmonta. Za Melchiora, filmaša koji se oprašta sa životom, „cijeli se život odvija u ne­koj vrsti mentalnoga ringa […] gdje smo najčešće prisiljeni boriti se protiv samih sebe, a jedino je pravilo da se treba boriti, bez suca i bez gonga, bez obzira na broj protivnika“. I kao što dijagnozu boksačke demencije imaju najčešće stariji boksači koji su dobili previše udaraca u glavu, tako i u ovom romanu izraz funkcionira kao oznaka stanja u kojem se borba na koju smo osuđeni rođenjem približava kraju. Ne samo da je roman o čovjeku iz svijeta filma naslovljen upravo tom metaforičkom etiketom nego je tako naslovljen i film koji je protagonist u navedenom romanu snimio kao svojevrsno životno djelo, u smislu prezentiranja svoga curriculum vitae. Na taj način Boksačka demencija zapravo predočava na nekoliko razina istu priču – osobnu povijest, subjektivnu autobiografiju glavnog lika Melchiora Marmonta.

Prva razina jest temeljna dijegetička razina romana na kojoj upoznajemo Melchiora kao starca kojemu se ostvario životni san – kupio je kuću svoga djetinjstva u kojoj je „doživio najsnažnije dojmove u svom životu“. Povratkom u kuću nakon šezdesetak godina, u samo nekoliko sati, Melchior doživljava reviziju vlastitog života, koji se ubrzano odmotava na platnu njegove svijesti, retrospektivno i skokovito kao na filmu. Druga razina preko koje dohvaćamo Melchiorovu osobnu povijest jest razina kronikalnoga zapisa njegova brata Georgesa, nazvana Mađarska rapsodija. Navedeni zapis Melchior čita nalazeći se pred kućom svoga odrastanja, desetljećima poslije. Mađarska rapsodija predstavlja tako drugu dijegetičku razinu, svojevrsnu priču u priči. Commynesov citat koji Georges stavlja na početak toga teksta kao svojevrstan moto – „Dobro je biti upućen u događaje iz prošlosti“ – upućuje upravo na ono o čemu će se u njemu i govoriti – o prošlosti kao okosnici naših osobnih identiteta. Čitajući navedene zapise, Melchior, a putem njega i čitatelj, upoznaje fragmente obiteljske povijesti koji su predodredili i njega kao pojedinca – životnu priču djeda i bake, situacije iz života njegove majke i oca, majčin odnos s ljubavnikom i drugo.

Treća razina na kojoj nam se predočava Melchiorova osobna priča jest razina na kojoj se evocira autobiografski film Boksačka demencija, koji je Melchior snimio kao svojevrstan oproštaj sa životom, ali i sa svijetom filma kojemu je dao najveći dio tog života. Film se čitatelju približava putem Melchiorovih osobnih promišljanja o njemu, dočaravanja i objašnjavanja pojedinih kadrova i slično. Srodnost Melchiora i filma, povijesti njegova osobnog života i filmske povijesti, temeljna je potka romana. Kao takva, provlači se kao drugi plan pripovijedanja od početka do kraja. Već samim rođenjem 1. siječnja 1900, u doba kada se rodila filmska umjetnost, Melchior na određen način osobnu povijest udružuje s filmskom, a navedena veza osobito će se intenzivirati od 1926, kada se zapošljava u filmskoj ekipi Cecila B. de Millea, pa do kraja njegova života. Taj je kraj jedna od najefektnijih narativnih točaka romana te predstavlja njegovo simboličko i ključno mjesto. Metafora fantomske kočije (po istoimenom Sjöströmovu filmu), koja označava Smrt pri dolasku po svoje duše, na kraju se romana i realizira u fantazmagoričnoj slici Melchiorove smrti. Takav završetak prikazan je kao točka u kojoj su se Život i Film konačno sljubili, stopili u arhetipu Smrti. Neobičnost i zanimljivost lika dobrim se dijelom generira upravo iz njegova odnosa prema filmu, primjerice, u činjenici da je filmove koje je radio volio ostavljati nedovršenima, da je upravo to vidio „zgodnim načinom da se nadmudri volja“ i odavanjem počasti „eventualnom i nepredviđenom“. Takav je i usprkos svojim godinama te samoj, situaciji borbe sa životom, odnosno vremenom, jer ga upravo sklonost nepredvidljivom izdvaja iz stereotipne slike starca.

Iako Boksačka demencija vjerojatno ne pripada u sam vrh izdanja izvrsne Disputove biblioteke Na tragu klasika, riječ je o knjizi koja će pitkošću i elegancijom pripovijedanja zadovoljiti širok krug čitatelja. I dok će jedni u protagonistu koji se približava posljednjoj fazi životnoga puta pronalaziti arhetipsko mjesto rastanka sa životom i svođenja računa, bit će zasigurno i onih koji će mu pristupati suprotno, tražeći u djetetu s likom starca (kako se sam Melchior doživljavao) odgovore na pitanja identiteta i samospoznavanja. Najviše će, nedvojbeno, profitirati oni koji romanu pristupe iz pozicije filmofila, jer je upravo upletanje dokumentarističkih elemenata filmske povijesti njegovo najbolje mjesto, koje priči o borbi pojedinca s Vremenom pridaje razinu više.