Dominacija slikarstva

U zagrebačkoj galeriji Bačva, a potom i riječkom Malom salonu, održana je izložba Erste fragmenti. Riječ je o projektu kojim Erste banka već deveti put pruža potporu mladim likovnim umjetnicima putem otkupa radova i dodjele stipendija. Ove je godine žiri, između 160 pristiglih radova, odabrao djela četrnaestero umjetnika predstavljenih na spomenutoj izložbi. Glavnu nagradu žirija dobio je Ivan Prerad za platno Magnaakuta, dok je Vanja Trobić osvojila nagradu publike. Izloženi radovi otkrivaju mnoštvo površinskih sličnosti, ali i neke ključne razlike u umjetničkim tendencijama mlade generacije. Vidljiva je tako sklonost dekorativnom slikarstvu u djelima Valentine Supanz, Davida M. Shreima i Radovana Kunića. Ali dok nam Supanzova i Kunić realističkim postupkom predstavljaju interijere uronjene u raskošan biljni svijet, Shreim dekorativnost svog rada temelji na tehnički obrnutom postupku. Prizor zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti nejasnih je obrisa, slikom dominiraju boje i ornamentalni uzorci docrtani na kompoziciju, stapa se organsko s anorganskim, ljudski likovi i drveće izviru iz arhitekture i utapaju se u njoj. Organička impresija jutra pred Akademijom kao da filozofski progovara o ljudskoj životinji, kojoj je prirodni okoliš grad. Za razliku od Shreima, Mislav Lešić poseže za hiperrealističkim prikazom. Njegov ekspresionistički intoniran, intiman rad U posjetu djedu prikazuje starca na rubu bolničkoga kreveta, pri čemu je u prvom planu bolnička posteljina, njezinu izgužvanost i sivilo slikar dočarava fotografskom preciznošću, dok je starac u stražnjem planu prikazan iz profila. Tako postelja postaje emocijama nabijena parabola starosti i nemoći, dok je krhka figura starca sačuvana od znatiželjnih očiju, simbolički zaštićena od svijeta. Dojmljiv je, u humorističnoj jezovitosti, i kolaž Marite Stanić You Left Me First, kao i narativni fotografski triptih Pred ogledalom Tene Pavlović, rad velikoga simboličkog naboja. Dok „okom voajera“ dokumentira ženski obred dotjerivanja (uvjetno rečeno razotkriva tajnu ženstvenosti) umjetnica zapravo, uzimajući dio za cjelinu, metaforički progovara o temi Što je žena? Diskretnost prividno voajerskoga postupka, vidljiva u skrivanju identiteta žene pred zrcalom, poručuje da jednostavna odgovora na to pitanje nema. Ali tema ostaje otvorena, a njezina važnost postulirana činjenicom da je tako privatni ritual izložen oku javnosti, čime autorica pitanje o biti žene smješta u prostor javnoga diskursa.

Ivan Prerad, Magnaakuta, 2013.

Pobjednički rad Magnaakuta, ulje na platnu velikih dimenzija, prikazuje maorsku porodicu referirajući se na kulturnu prošlost novozelandskih domorodaca. Slika je dio ciklusa unutar kojega se slikar, krenuvši od discipline kartografije, usredotočio na prikaze pojedinih dijelova svijeta utemeljene na apstraktnoj činjeničnosti zemljopisnih karata, da bi se sada okrenuo konkretnosti pojedinačnog ostvarenoj čistom dokumentarističkom figuracijom. Izloženo platno izborom palete i realističnošću postupka zaista podsjeća na potamnjelu fotografiju izvučenu iz kutije obiteljskih uspomena. Znakovit je i naziv slike. Magnaakuta je maorski naziv za to područje Novog Zelanda, čime je dodatno naglašen karakter likovnoga putopisa. Tako Prerad istraživanje započeto u području likovne apstrakcije (koja u analogiji odgovara tipu informacije kakvu pruža zemljopisna karta) nastavlja slikarskim dokumentarizmom primjerenijim antropološkoj razini kojoj se približio tim radom.

Istraživački pothvat Vanje Trobić okrenut je sociološko-filozofskom promišljanju čovjeka. Behemoth je megakolaž i dio je ciklusa Vizije donjeg svijeta. Termin donjega svijeta odnosi se na prostor u našoj svijesti u kojem se individualna psiha susreće s prvim, nagonskim strujama ljudskog postojanja i prirode. To je mjesto dodira pojedinca sa svijetom kojim autorica ispituje binome individualno–društveno, duhovno–tjelesno, čovjek–priroda. Prizor djece sa zastavama koja trče nedefiniranim postapokaliptičnim krajolikom pokušaj je da se čovjekovo postojanje u zajednici zahvati na više razina. Slikarica, putem motiva zastave, simbolički tematizira prihvaćanje kulturnih obilježja i zajedničkog identiteta, dok kontrastiranjem dječje radosti i prijeteće prirode koja je okružuje progovara o ugroženoj poziciji čovjeka danas.