Buldož(d)erom u budućnost

Višnjik A. P. Čehova, premijerno izveden 10. svibnja u zagrebačkom HNK-u, u režiji slovenskoga redatelja Vita Taufera, dobar je repertoarni potez. Publici predočuje ne samo propast jedne ruske vlastelinske obitelji od prije stotinu godina nego na slikovit način ukazuje i na beskrupuloznu suvremenost, koja na putu u „bolju budućnost“ ne preza ni od vulgariziranja prošlosti, njezine baštine i tradicije.

Kada na kraju te predstave stari sluga Firs usne, a zabruje buldožeri i zacvile pile, i nepopravljivom optimistu postane jasno da je u tom trenutku zauvijek umrlo jedno doba i da biva usmrćena ne samo ljepota jednog višnjika i jednog života nego da je to i kraj jedne tradicije koja je generacijama živjela idealizirajući ljepotu višnjika, a zanemarujući realnost života. Čiji se baštinici nisu znali prilagoditi zadanostima novoga doba pa su njihovo mjesto zauzeli novi ljudi i običaji, koji malo mare za prošlost.

Sukob dvaju svjetova bez empatije za baštinike prošlosti / Snimio Damil Kalogjera

S tim novim ljudima nastupa okrutna stvarnost koja se i ne pokušava osvrnuti na sve ono što volimo i što je naš identitet, a što je nemoćno oduprijeti se orvelovskoj galaksiji koju nam nudi neoliberalni kapitalizam, kojemu sve ima tržišnu cijenu i sve je na prodaju.

Suvremenoga kapitalista ne zanima prošlost koja još živi kao sjećanje na prvo odijelo ili prvi kostim za maskenbal, koji za nama nosi neki naš Firs kojemu je život, kako sam kaže, prošao kao da ga i nije živio. I kojega, Čehov na kraju komada a Taufer na kraju predstave, ostave zaboravljena i zaključana u prostoru njegova potrošena života, gdje utone u san iz kojega se vjerojatno neće probuditi.

Kao što bivši životi neće biti budući, tako ni neki novi višnjik neće biti onaj stari voćnjak koji je, kako je svojedobno napisao srpski književnik Jovan Hristić, na okupu držao prastaroga slugu Firsa, vlasteline Ljubov Andrejevnu i njezina brata Leonida Andrejeviča Gajeva, trgovca (danas tajkuna) Lopahina i vječnoga studenta Trofimova.

U trenutku rušenja višnjika oni se razilaze i vjerojatno se nikada više neće okupiti. Time je etika vlastelinstva dovela do fatalne posljedice – gubitak vlasništva nad višnjikom doveo je do gubitka smisla života.

Višnjik, kako ga je režirao Taufer, predstava je o „lakomislenim, neokretnim, čudnim ljudima“, kako za njih kaže Lopahin, koji se ne žele odreći uspomena jer su uspomene njihov život. To je predstava o srazu prošloga i sadašnjega, koje je zbog moći novca sve beskrupuloznije i sve pohlepnije. Lopahin prošlost želi što bolje unovčiti, a o budućnosti misli samo kao o nečemu što mu donosi korist. On živi trenutak jer sve više od trenutka može upropastiti neka uspomena.

Redatelj te nijanse itekako uočava, stoga u predstavi ima malo razumijevanja za sjećanje, uspomene, nade i snomorije toliko karakteristične za Čehovljev dramski opus. On je realist koji se usuđuje prikazati vulgarnost i agresivnost svojega doba, koje nema razumijevanja za prošlost. Ne robuje „čehovljanskoj dosadi“ koja i nije dosada dokolice, već lijenost duha.

Zato mu čehovljansku tišinu nadjača zvuk lake glazbe, cilik razbijene čaše, Lopahinov ples ili na kraju gromoglasna buka buldožera, čiji je zaglušujući zvuk metafora novoga doba.

Jer mu je odveć romantična i nerealna Čehovljeva zamisao da sudbina jedne obitelji i njezina tradicija skončaju kao „udaljeni zvuk prsnule žice koji bolno zamire“ u tišini u kojoj se „čuje kako daleko u vrtu sjekira udara o stablo“, on zgušnjava Čehovljev dramski prostor i ubrzava vrijeme u tom prostoru.

Taufer je, to je više nego očigledno, interpretaciju Višnjika podredio suvremenom, bezobzirnom odnosu prema baštinicima prošlosti. Prepoznao je i rastvorio dramu likova koji se nisu mogli prilagoditi jer su odbijali odlučivati o vlastitoj sudbini. Rezultat toga dobro je osmišljena, ali nedosljedno režirana predstava. Impresivna scenografija (Branko Hojnik), odlični kostimi (Barbara Podlogar) i inspirativna glazbe (Mate Matišić) itekako ukazuju na njezine nedostatke. Umjesto uživanja u ansambl-predstavi publika je mogla na trenutke uživati tek u kreacijama srednjih i malih uloga. Izostao je očekivani glumački učinak glavnih protagonista Alme Price (Ljubov Andrejevna) i Milana Pleštine (Gajev). Kao nositelji redateljske ideje, oni nisu ponudili kreacije dostojne svoje reputacije. Andrejevna u interpretaciji Alme Prica znala je odsutnošću i naivnošću skriti dramatičnost sudbine i strah od neizvjesnosti, ali je svoj lik više racionalno shvaćala nego što ga je emotivno proživljavala. A Gajev, kako ga je glumio Milan Pleština, bio je odveć artificijelan. Lebdio je u prostoru između ideje o liku i nemoći da ga ostvari. Infantilni ton koji je na trenutke nagoviještao nešto od neodrasla dječaka brzo bi prešao u maniru. Dušan Bućan (Lopahin), iako je točno ocrtao karakter, nije ga dokraja realizirao. Lana Barić pokušala je odigrati Charlottu baš onako kako je o njoj pisao Čehov, ali je bila više hirovita nego smiješna. Prevažni likovi; Trofimov (Franjo Kuhar), Anja (Iva Mihalić) i Varja (Ana Begić) nedovoljno su redateljski apostrofirani.

Glumački su se odlično predstavili glumci čiji likovi i u Čehova žive u svojem pomalo iščašenu svijetu, koji imaju problema u komunikaciji s okolinom. Beskrupulozna, samoživa pokvarenjaka i bezosjećajna hedonista glumački točno predočio je Goran Grgić. Zvonimir Zoričić izgledom mumificiran lik Firsa nastanio je životnim umorom i ravnodušnim podnošenjem sudbine. Pojavom i komičnošću imponirao je Danko Ljuština (Piščik), zabrinutošću nad sobom i svojim nespretnostima publici smiješan i glumački uvjerljiv bio je Ljubomir Kerekeš (Jepihodov, a ne Epihodov, kako ga se u predstavi oslovljava), dramski snažan i bosjački točan bio je Ivo Gregurević (Prolaznik). Njegov epizodni lik navijestio je moguću sudbinu žrtava beskrupuloznog novoga doba.