Beračica soli

Beračica soli

žena u crnini na rtu otoka

neumorno je brala sol

već tjednima

mrzovoljno je dubina pod njom brborila

a u vrećici za pasom

zlovoljno je škripala skupljena sol

to su bila tek dva lica nemirna mora

ona ništa nije slutila

utisnuta u otok pokretom

bila je nalik crnom trnu

u bijelom mesu rta

i

kamen je istisne i odbaci sa sebe

a modrina proguta

za čas

kako je pala

nitko nikad nije dvojio

kako se utopila

nitko nikad nije razmišljao

sve je bilo očito

čak i logično

sol se vratila pučini

a život smrti

Vrijeme treptaja oka

U trošnoj kuhinjici sjedi starac

ja, slučajna prolaznica

što pase pogledom gdje stigne

u vremenu treptaja oka

ugledah ga kako zuri u prazninu

do svoje lijeve

nastavih svojim putem

al ništa više nisam vidjela

samo sam njega imala u očima

tu noć smo starac i ja

svaki na svom kraju otoka tugovali

on za onom izgubljenom nogom

ja zbog one osamljene

al jutrom

jutrom sam samo ja grabila dalje

bezglavo

a onda ga s prvim lastama

dvojica iznesoše na sunce

na ulicu

sraslog sa stolicom

i užasnuta skrenem nasumice

bilo gdje

bilo gdje

što dalje od sebe

Jer i ja sam vi

Kada su moje none, mame, kćeri

kada su bodulke bodulke rađale

dočekali bi ih vinogradi i more

otopljeni u mlijeku materinom

Rasle bi uspavane pričama

starijim i od riječi i od sjećanja

Dugačkim prstima praznine

utisnule bi se u krunu kamenu

zdenaca iz kojeg su hvatale vodu

Zvukom bi opipavale bilo od otoka

brojeći udarce smrti i slavlja

živeći zvon s njegovih zvonika

U venama bi im more brborilo

za vinograde ih srce vjenčalo

Prepoznajem vas sve danas

u mirisima soli i ognjišta vlažnih

kamenih kuća uz more

u zaboravljenim škrinjama s dotom

u odbačenim krunicama od rogačevih sjemenki

i u čipkama koje više nitko ne zna započeti

Znam za vas svakim svojim korakom

uzdahom sjećanjem slutnjom

svim onim što jesam i što mogu biti

jer i ja sam vi

a i grijeh je tu ljubav prešutjeti

Zvuk naših neizgovorenih riječi

Rekao si mi zatvori oči i osluhni načas

Rekao si mi ali molim te i prestani disati

Tišina u polju je bila takva da se čulo

jedino kako oblaci klize po nebu

raskošni bijeli oblaci po akvamarinu

Proizvodili su zvuk sličan otkucajima srca

sličan zvuku crijeva, sličan zvonjavi u

našim ušima za koju bi najradije da nije

i više nisam bila sigurna u poredak stvari

Što ako je svijet kutija u kutiji i mi smo u njoj

Ovo nebo je glatka ploča našeg razuma

oblaci su misli koje razmjenjujemo u pustoši

a zvuk je otpor koji stvaramo negodovanjem

Zvuk oblaka, zvuk naših neizgovorenih riječi

Gravitacija sreće

Znam za ljude koji me se sjete

samo kad sam jako sretna

Baš tada mi se jave

ne prije i nikad poslije

Samo tada me posjete, nazovu

kao da znaju

i samo tad mi pošalju poruku

napišu mejl, dosađuju

A onda me ostave da im se čudim

Jesu li misli možda moje izdajice

Je li zrak il miris moje kože

njihov tajni doušnik

ili mi srce srećom kuca šifrirano

i šalje im tajne ljubavne poruke

A možda je ipak sve jednostavno

Možda se tada samo zgusnem

dobijem ogromnu gravitaciju

i privučem sve te Mjesece nesretne

Lica u kamenu

Kad bila sam dijete i bolesna, ležala sam u krevetu

kroz prozor sam gledala u zid kuće preko puta

U kamenu je bilo mnoštvo lica, čitav grad;

vesele oči, dječja lica u igri, Pinocchiji i Švrće

profili turobnih staraca, trudnice u snu

težaci na konjima, starice i utvare jezovite

iskrivljene vilice, noge na glavama

povorke nekih čudnih životinja

A onda bi nona zvala oca i rekla

Opet joj je vela fibra

Dok bi, pokisli, čekali liječnika

gledala sam i dalje u ona lica

Svako je u kamenu imalo svoje mjesto i sva su

bila ravnopravna u svojoj jezovitoj zarobljenosti

neizbježna, otisnuta kao note u mediju što ga

svi nosimo poput odijela, druge kože, oklopa

dok grijemo ga ognjištem i trošimo življenjem

i koji je uvijek naš onoliko koliko smo i mi njegovi

Vidim ko sad sva ta lica skrivena, radosna, ljutita

sve te tragove vjetrova, odmorišta sunca, ležajeve

zvijezda palih davno, još prije rođenja pradjedova

lica zarobljena lica koja žele ući u mene i živjeti,

živjeti me

Vruća ko peć i ko ljeto na dvoru zajedno

tvrdim očevoj zabrinutoj ruci na svom čelu

kako samo na kamenom pragu kuće nema nikoga

jer on je gladak ko nebo, izlizan, bezličan

i tamo posve sigurna

Sakrit ću se u njega dok ne ozdravim!

Podne, trenutak istine

Treba zakopati, ma treba zatrti sve one riječi

koje se roje iz ranjene nježnosti

Treba ih zavući duboko da ni jedna sama po sebi

ne bude sjeme zla ni sjeme dobra

Treba ih sabiti, ugurati u prošle i buduće misli

ali nikako ih ne povesti sobom i pustiti u dan

Svaku treba triput krišom okrenuti

(najbolje to činim dok zorom stojim na pločicama, bosa)

a onda ih sebi prešutjeti, progutati ili još bolje

strahom im kosti slomiti na prvome suncu

da bez pokrića ne okrile stare snove

pa da opet ne budem princeza koja nikada

ne kaki

jer da kaki, ne bi bila princeza

ili još gore, ne bi bila voljena

Treba budno paziti na sve one posebne riječi

rođene zorom iz povrijeđene nježnosti

da se duša poslije njima ne zamrzne

jer skupo se plaćaju puti Hypnosovi

Dok šutim, vidim sve

Gle, i Bog i Sotona čuče u mojoj sjeni

i čekaju podne, trenutak istine

Tvoji sapuni prirodni

AniPrije negoli me raznese dan i zarobe mobiteli

želim ti reći da ona tri sapuna prirodna

koja si sama spravljala leže od sinoć na mom stolu

Umotani su još uvijek u šuškavi papir boje

zemlje

s plavim ukrasnim trakicama od sirka

i neka tako ostane, da bolje čuvaju mirise

ali dovoljno je bilo jutros otvoriti vrata sobe

da me okruže polja modrooke lavande

i ozari tetin vrt pun bijelih cvjetova limunovih

U sirkovim plavim trakicama sad iskre planktoni

razliježe se kućom simfonija maestrala

pjeva čistoća u čipkanim zavjesama

mirišu kadulje, koromači i ruzmarini

šušte valovi, pričaju zvona, cvrčci i zrikavci

cvatu divlje ruže otočke u zavjetrini

Gle, djevojke njima opet peru kosu u kišnici

i suše je u dvoru na tankom suncu pred cvjetnicu

težaci peru ruke, a žene grudi pred dojenje

Ključem srca prevodim mirise natrag, u ljubav

šuškavi papir boje zemlje postaje zemlja uzorana

plave trakice proljetno nebo nad tatinim vinogradima

a između njih u tvoja tri grumena stisnuta duša otoka

Apsolutna

Hodam gradom omamljena tvojom ljubavi

bez svijesti o tijelu, bez otpora i misli

Lelujam kao narančasti maslačak

u paperjastoj haljinici

I sve, baš sve potpuno pripada meni

Gospodarica sam lahora u lišću svih parkova,

uz kavu jedem one najnježnije oblake za desert

ispijam vlažne sjene u dubokim krošnjama vrba

i, misleći na tebe, plešem čitavo vrijeme

na svome pupku slasnim sjećanjem

Odrvenjela od užitka koračam bez cilja

zelenim dugokosim ulicama

Grane se naginju preko svih zidova

žele me dotaknuti po kosi

začuđene mojom neobičnom florescencijom

Apsolutna, plivam u mlakom poslijepodnevu ničega

Krećem se poput dobre vode,

poput radosna zvuka i blage svjetlosti

prema svome Suncu jer

iznutra sam zemlja, izvana mjesec škur

Žena sam blještava tek pod tvojim rukama

Sladolet

Mene, molega, jer son nosil križ

i još jato storih ženih u corno

pozvoli su posli sprovoda na sladolet

jerbo je pokojnik tako itil

Za dobru smart pofrajat ćemo

mu šparonj

od njegovih devedeset i pet godišć

Ma ca ni mene pitol kako će s pinezima

da ne ostanu za ovake fešte bez njega,

Meni uvik fali šoldi za sve

One corne žene okolo mene piju kafu

i provjaju kako će sutra parvin vaporom

poć za Split

slikat se za osmartnicu

A pri tega će poć u frizerki

jer tukaju bit sila lipe na sliku

kad ih zalipidu po mistu na vrota

Koda da je komu važno

kakove su ako su pokojne

Ma da mi je sumo bilo znat

ku je njih ovako juto privaril

da se to i meni ne dogodi,

(neka mi se pari da nikad neću ostarit)

Ližen sladolet, gušton,

slušon i sve ništo sila smišno penson

Gre mi napamet kako smo jo i pokojnik

još jedini živi ovode, u vu pašticjeriju

sumo on i jo

i sad… poj ti to razum!

* * * * * * *

More, temeljni agens života

Nakon prve pjesničke zbirke i duže stanke, u kojoj se posvetila proznom pismu Anela Borčić, spisateljica koja živi na Visu i pripada recentnom „splitskom književnom krugu“, napisala je drugu knjigu pjesama pod znakovitim nazivom Beračica soli. U odnosu na njezin pjesnički prvijenac Blaženstvo trenutka (2008) nova je zbirka zrelije, ujednačenije i zaokruženije ostvarenje.

Književnica intenzivno doživljava zavičaj i njegove ljude, nagnute nad more u neprekidnom iščitavanju znakova koje im šalje vrijeme i njegove mijene, svi ti mali i ujedno sasvim posebni trenuci života, koji se u okružju otoka osjećaju snažnije i dramatičnije. U njezinim stihovima more je temeljni agens života, po njemu autorica gradi spektar emocija i određuje mu se samim svojim življenjem na otoku, prilagođava mu se iz dana u dan ljubavlju, čuđenjem, mjestimičnom odbojnošću, čak i mržnjom kad ga doživljava kao prepreku koju je teško racionalno neutralizirati. Na taj način ona gradi odnos prema sebi i životu na Visu, koji pronosi poput karike ili plamena nastavljajući ga s ponosom od svojih predaka.

Kao i u svojim prozama, ona je ujedno pomni motritelj i osluškivač, budni čitač znakova prirode koji je određuju kao pisca, otočanku i kao ženu u naponu snage. Samim time razumljivo je da joj je bitan i odnos prema tradiciji i svojim ljudima dok pjeva o djetinjstvu i odrastanju, prepoznajući arhetipske signale i njihovu univerzalnost. Motreći svoj odnos prema svijetu u sebi i oko sebe stvaraju se napetosti, fine vibracije duše koje Anela utjelovljuje lirskim riječima, svojim pjesmama, a u tom je smislu posebno vrijedno kao veoma uspjelu kompaktnu cjelinu istaknuti ciklus Sve ca u me vridi u kojem piše na zavičajnoj cokavici s posebnim osjećajem za slikovitost, ritam i melodioznost stiha.

Jakša Fiamengo

·