Za slobodu duha

Zanimljivu koprodukciju ostvarilo je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci s International Artistic and Cultural Centre iz Rima i producenticom Enricom Guarini, pod pokroviteljstvom grofice Margherite Cassis Faraone. Praizvedena je opera Marco Polo suvremenoga talijanskog skladatelja, dirigenta i pijanista Danielea Zanettovicha (Trst, 1950), na libreto mladoga milanskog književnika Fabija Cerese. Zapravo riječ je o suradnji s talijanskom regijom Furlanija–Julijska krajina, u kojoj žive nevedeni akteri, iako su kreativni poticaji i novac s talijanske strane privatni. To je – barem kod nas – i na pragu ulaska u Europsku Uniju, neuobičajan, ali efikasan i uspješan oblik prevladavanja krize, bez posredovanja države, o kojemu vrijedi razmisliti.

Scena s riječke praizvedbe opere Marco Polo

Opera se bavi zgodom iz knjige Milijun, iz pripovijedanja Marca Pola o njegovu boravku na dvoru Kublaj-kana. Političke intrige na dvoru, sukob dobra i zla, prodor kršćanstva na prostore daleke Kine, politika, trgovina i neizbježna ljubavna iskra između Kublaj-kanove kćeri Alanije i vojnika Argona te njezina spremnost da se žrtvuje za opće dobro, zahvalni su motivi za medij opere i spretno su protkani kroz Ceresin libreto. Daniele Zanettovich, pobjednik nekoliko međunarodnih skladateljskih natjecanja, oblikovao je klasičnu opernu formu u tri čina, pretežno s velikim ansambl-prizorima. Iako je nastala 2007, opera pripada postpučinijevskom i postrespigijevskom razdoblju. Nad njom se nadvija dobri duh opere Turandot, koja joj služi kao uzor u kompoziciji scenskih prizora i orkestralnoj melodici oštrih ritmičkih okosnica. Iako su utjecaji raznih stilova očigledni, Zanettovicheva glazba nosi neku samosvojnost u svekolikoj arhitektonici djela zgusnute, dinamične radnje, i u težini osmišljavanja glazbenog fraziranja. Pjevačke su dionice u pučinijevskom stilu teške, ali zahvalne za pjevače, s nekoliko arija glavnih likova.

Dirigentica Nada Matošević Orešković s entuzijazmom se uhvatila ukoštac s izazovom nove partiture i, bilo je očito, uspjela svoj entuzijazam prenijeti na ansambl Riječke opere. Glazbena izvedba bila je u svakom pogledu dorađena i uzorna. Orkestar je precizno i plastično predočio bogato provedenu instrumentaciju, a relativno malobrojan zbor bio je zvučan i snažan.

Redatelj Ozren Prohić odlučio se za mirnije uprizorenje operne freske oratorijskih obrisa s atraktivnim prilogom baletnog ansambla, osobito u prizoru visećih crnih anđela u drugom činu (koreografkinja i scenski pokret Maja Marjančić). Iako je Marco Polo naslovni lik, on je – barem u tumačenju baritona Valdisa Jansonsa – više promatrač (i kroničar?) koji intervenira u ključnim trenucima. Prava drama vezana je uz lik glavne dvorjanke Bolgane, koja drži i povlači konce spletki kako bi uništila Alaniju. Izvrsno ju je tumačila altistica velike dramatske izražajnosti i snažna glasa Ambra Vespasiani. Ostali tumači također su se priklonili više oratorijskom načinu scenske igre: pjevački odličan tenor Branko Robinšak kao Argon, lirski izražajna sopranistica Vedrana Šimić kao Alanija i odličan, impozantan bas Siniša Štork kao Kublaj-kan.

Tu su s manjim, ali podjednako važnim prinosima Toni Pešić u govornoj ulozi Starca s planine, Blagoj Nacoski u odlično otpjevanoj epizodi Aeda, Anamarija Knego kao Anđeo, Christian Faravelli i Fabio Serani kao dvojica Shenga i drugi. Živopisnu, umjereno stiliziranu sliku starodrevne Kine osmislili su scenograf Dalibor Laginja i kostimografkinja Ségolčne De Witt.

Inicijalno je opera Marco Polo nastala kao posveta velikom putniku i čovjeku, a u zbilji je apoteoza neustrašivosti, slobode duha i istine.