Uspješno gostovanje pulskih harmonikaša

Sveukupna centralizacija, koju glazbena produkcija prividno izbjegava festivalskim događanjima, još čini zagrebačku publiku izrazito povlaštenom. Ne misli se pritom samo na strana gostovanja najpoznatijih glazbenih umjetnika u Lisinskom, koja većinom imaju stalnu publiku, nego na dostupnost gotovo svih glazbenih pojava (unutar klasične glazbe) – od Nove glazbe na MBZ-u, komorne glazbe na Zagreb kom-u, HRBA-inih nedjeljnih koncerata posvećenih ranoj glazbi, solističkih nastupa na raznim natjecanjima... No, da uvijek postoje „nove nepoznate glazbe“, najbolje nam pokazuje gostovanje studenata glazbenog odjela Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli 22. travnja u sklopu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj. Ti uspješni harmonikaši osvajači su brojnih nagrada, a pulski odjel za studij klasične harmonike iznjedrio je nekoliko svjetski poznatih virtuoza. Nažalost, većina iznimnih harmonikaških nastupa još je vezana uz Pulu, gdje se održava i Međunarodni susret harmonikaša, a koncerti u Zagrebu izrazito su rijetki (iznimka su dva koncerta u HGZ-u održana u protekle dvije godine).

Snimio Mirko Cvjetko

Problem svih „mladih“ instrumenata, što harmonika zasigurno jest jer se afirmirala tek u 20. stoljeću (iako su prvi primjerci konstruirani u 19. stoljeću), nedostatak je tradicionalnoga koncertnog repertoara. Iako su neka djela sovjetskih bajanista stekla kanonski status, stalna potraga za novim djelima nužno vodi harmonikaše prema Novoj glazbi (zapravo je i sam instrument iznimno pogodan za zvukovne eksperimente karakteristične za glazbu 20. i 21. stoljeća). Nakon što je Andrej Polič „pripremio“ publiku izvedbom obrade Marša iz baleta Orašar P. I. Čajkovskog, uslijedio je niz djela nastalih u proteklom stoljeću. Možda je naivno smatrati da je za Novu glazbu izvedba uživo presudan faktor za sveobuhvatnu estetsku kontemplaciju, ali u ovom je slučaju izbor djela potvrdio takvu pretpostavku. Koliko su god djela Tears Benta Lorentzena i ARAMbesque Ive Josipovića u biti nespojiva, izvedbe Jasmine Pamer i Hrvoje Štimca ujedinile su ih uspješno riješivši estetski zahtjev njihova oformljenja. Problem „proizvodnje“ zvučnih sklopova u skladbi Tears Jasmina Pamer izvela je s istom lakoćom s kojom je Štimac stvorio dojam cjeline bez obzira na fragmentarnost u Josipovićevoj ARAMbesque. S druge pak strane Etida na temu Chiquilin de Bachin Francka Angelisa u izvedbi Nene Atanaskovića nije bila u potpunosti uvjerljiva (na što su virtuozna djela posebno osjetljiva), no korektna tehnička spretnost to je uspješno nivelirala. Nedostatak snažnijeg nadahnuća u izvedbama komornoga sastava i orkestra u drugom dijelu koncerta donekle bismo mogli pripisati izabranim djelima jer ni Guernica G. Hermose svojom „filmskom“ deskripcijom ni Suita Pet skica J. Ganzera u eksperimentalnom tehnicizmu nisu inspirativne, ali Uskrsnuće Davora Bobića i Rondo capriccioso Vladislava Zolotarjova pripadaju među uspješnija djela za harmonikaški orkestar. Da bi koncert završio u lakšem tonu, kako je i počeo, orkestar je zajedno sa sopranisticom Antonijom Puček izveo obrade napjeva Mura i Ljubav se ne trži.

Iako se glavni harmonikaški događaji još skrivaju u provincijalnim krugovima (htjeli mi to priznati ili ne, sve izvan Zagreba u određenom je smislu kulturna provincija), kvaliteta muziciranja naših (i stranih) harmonikaša te slabo prepoznata tehnička superiornost instrumenta trebali bi češće biti prisutni na koncertnim podijima. Ne želimo vjerovati da je to stvar samo političko-ideoloških pretpostavki, jer i u širim krugovima tradicionalni klasični instrumenti još imaju pravo prvenstva, no to ne znači da muziciranje na harmonici ne bi trebalo poticati jednako kao primjerice na marimbi ili saksofonu. Čini se da bi za hrvatske harmonikaše bilo presudno otvaranje Odsjeka za klasičnu harmoniku na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, čemu će se jedan dio odgovornih, čini se, još neko vrijeme protiviti.