Težaci i seljaci

Seljaci svoje njive i livade zovu imanje, a težaci svoje vinograde i polja stanje. U seljačkom poimanju stvari najvažniji je vlasnik, a u težačkom viđenju najvažnija je sama zemlja

Kad god demonstriraju poljoprivredni proizvođači – kad istjeraju traktore na cestu i stanu držati govorancije – svi kažu da je došlo do pobune seljaka. Tako govore i radijski i televizijski reporteri, i političari, a i obični ljudi uz kavu. Nikada nikomu od njih neće pasti na um da izjavi kako se oni momci na traktorima zovu težaci i kako se bore za težačka prava. A to je čudno zbog toga što se na našem jugu za zemljoradnika uvijek kaže da je težak, a nikad da je seljak. Ipak, čak i dalmatinski novinari u takvim prilikama pišu isključivo o seljacima, a njihova domaća riječ težak naprosto im ne dođe pod pero.

Koji bi tomu mogao biti razlog? Ja ne vidim nikakva drugog odgovora osim pretpostavke da između težaka i seljaka postoji nekakva stvarna razlika, pa da se to onda reflektira i u jeziku. U čemu se pak ta razlika sastoji, moguće je razabrati opet polazeći od jezika. Jer, već se na prvi pogled vidi da su riječi težak i seljak nastale na dva posve različita načina i da opisuju dva posve različita pojma.

Doista, riječ težak stvorena je od imenice teg, koja je u davnini označavala manje-više svaku poljoprivrednu djelatnost, pa naši stari pisci jedva da su i znali koji drugi izraz za takav posao. Glagol težiti, očito, znači obrađivati zemlju, pa je težak onaj tko se bavi tegom i od toga se prehranjuje.

Nasuprot tome, riječ seljak ne opisuje ono što čovjek radi, nego označava mjesto gdje taj čovjek živi: seljak je onaj tko stanuje u selu. U selu se pak gotovo svi ljudi bave poljoprivredom, pa se tako to dvoje izjednačilo, i zato je na sjeveru seljak isto što i zemljoradnik.

Na jugu do takva izjednačavanja nije moglo doći. Razlog je u tome što je južnjačka privreda strukturirana drugačije od sjevernjačke. Još točnije, bila je ona tako strukturirana u ono doba kad se značenje takvih termina kao što su težak i seljak pomalo ustaljivalo. Najjednostavnije rečeno, uz more nisu na selu živjeli isključivo poljoprivrednici, nego i ribari, dok je poljoprivrednika bilo mnogo i u gradovima poput Trogira ili Makarske, a o Šibeniku da se i ne govori. Onaj tko je živio na selu, nije nužno bio poljoprivrednik, a onaj tko je bio poljoprivrednik, nije nužno živio na selu. Na sjeveru je, nasuprot tomu, u gradu bilo različitih zanimanja, ali se obrada zemlje nije brojila među njih; na selu je pak postojalo samo jedno zanimanje: zemljoradnja.

Najvažnija je u svemu tome činjenica da su težaci uvijek bili nekako izmiješani s onima koji težaci nisu: u gradu s obrtnicima i činovnicima, a u selu s ribarima. Seljaci su, nasuprot tome, živjeli u profesionalno kompaktnoj zajednici: svi oko njih bili su isto što i oni, to jest zemljoradnici.

A iz toga slijedi da su težaci i seljaci morali s vremenom izgraditi različite stavove prema vlastitom poslu i vlastitom društvenom položaju. Različitost tih stavova najbolje se vidi kad se upitamo kako se težaci, a kako seljaci odnose prema zemlji i prema plodovima što ih zemlja daje. Razlike su uistinu dramatične, i očituju se – nimalo neočekivano – opet u jeziku.

Jer, seljaci svoje njive i livade zovu imanje, dok težaci svoje vinograde i polja zovu stanje. Već je i iz tih termina vidljivo da je u seljačkom poimanju stvari najvažniji vlasnik, jer on obrađuje zemlju i čini da od nje nešto bude, dok je u težačkom viđenju najvažnija sama zemlja, jer stanje je nešto na što čovjek može tek djelomično utjecati.

I zato, kad seljaci govore o urodu sa svojih njiva, onda kažu da su dobili toliko i toliko jabuka, ili da su ubrali toliko i toliko grožđa, ili da su poželi toliko i toliko žita. Oni, dakle, sebe vide kao gospodare poljoprivrednoga proizvodnog procesa, što nesumnjivo podrazumijeva njihovo dostojanstvo i važnost. A težaci o urodu sa svoje zemlje razmišljaju sasvim drugačije: težak uvijek kaže da je našao toliko i toliko krumpira ili toliko i toliko maslina, i upravo je u tom nalaženju ključ cijele stvari. Jer termin naći podrazumijeva da ne postoji izravna uzročno-posljedična veza između vlasnikova truda i uroda sa zemlje, nego da taj urod ovisi o hirovima suše i kiše, vjetra i sunca, pa da zato čovjek u punoj neizvjesnosti odlazi u polje da vidi što će naći, kao da provjerava što mu je donio uskrsni zec.

A iz toga slijedi da su seljaci samosvjesniji od težaka, pa tako od njih ponekad možete čuti da oni hrane sve ostale članove društva. A samosvjesniji su i zato što proizvode važnije namirnice: težačkoga vina i rogača čovjek se za nevolju može odreći, može se odreći čak i maslinova ulja, ali se ne može odreći kukuruza i pšenice. Zato su težaci podložniji hirovima tržišta nego seljaci i zato su oni na te hirove i pripravniji. Dosljedno tomu, oni se manje bune kad njihova djelatnost dođe u krizu, jer nisu odveć uvjereni u vlastitu važnost. Seljaci su pak uvijek spremni podsjetiti društvenu zajednicu tko je tko i gdje je kome mjesto.

A tko mi ne vjeruje, neka se malo bolje zadubi u te zemljoradničke prosvjede, neka pogleda tko demonstrira. I vidjet će da se najviše puntaju Slavonija i Srijem, mnogo manje Lika i Zagorje, a Primorje i Dalmacija praktički nikako. Jasno je, dakle: što bolja zemlja, to veća samosvijest i to izrazitije društveno djelovanje. I eto vam odgovora zašto i južnjački mediji zovu te prosvjednike seljacima: zato što to i jesu uglavnom seljaci, a ne težaci.

Naravno, drugo je pitanje koliko je dobro što seljaci viču i koliko je dobro što težaci šute. U to se ja ne bih ovdje upuštao. Moja je namjera bila samo da upozorim na razliku između seljaka i težaka, a još više na to da svi mi za tu razliku znamo, ali je nismo uvijek posve svjesni. Srećom, razlike je – kao i tolikih drugih važnih stvari – svjestan naš jezik.