Strateška investicija bez strateškog pristupa

Izgradnja četiristotinjak apartmana i dvjestotinjak vila na Srđu sasvim će sigurno narušiti integritet Dubrovnika. A kad Dubrovnik gubi svoj identitet, onda i hrvatski turizam gubi identitet u svojoj najmarkantnijoj točki

Projekt izgradnje golf-igrališta u sklopu ladanjske aglomeracije na platou Srđa iznad Dubrovnika izazvao je oštre konfrontacije; neki ga žele prihvatiti, a neki traže da se digne ruka od njega. Žalosno je za hrvatski turizam da treba toliko raspravljati o jednom nepripremljenom, neusklađenom i nebuloznom megaprojektu. Da nije riječ o Dubrovniku koji je zbog svoje arhitektonske posebnosti proglašen UNESCO-ovom baštinom, vjerojatno se ne bi digla tolika prašina. Ali situacija je u zemlji teška, putem investicija traže se mogućnosti za otvaranje novih radnih mjesta. U dubrovačkom slučaju komunikacija je loša, ne igra se otvorenim kartama. Političari nemaju hrabrosti reći: projekt golf na Srđu nije najsretnije rješenje, ali opća situacija diktira nam potrebu njegove realizacije. Radije se utječu manipulacijama, pa se javlja fenomen „dvokatnosti institucionalnog sustava gdje jedna stručna pravila vrijede za neke, a druga za druge“ (Saša Poljanec Borić). Nekoliko ministara i gradonačelnik Dubrovnika dali su zeleno svjetlo projektu, a ne baš malen broj Dubrovčana i određena skupina stručnjaka odlučno ga odbacuju. Dubrovnik je sada u pat-poziciji: na jednoj su strani oni koji smatraju da je projekt od „strateškoga interesa za razvoj dubrovačkoga i nacionalnoga turizma“, a na drugoj oni koji cijeli zahvat ocjenjuju kao klasičan primjer projekta s nekretninama izvlačenja turističke položajne rente na štetu građana i grada Dubrovnika.

Iako referendum za izgradnju golf terena nije uspio bura se oko Srđa neće ubrzo stišati

Sprečavanje elementarne nepogode

Pri razmatranju problematike izgradnje na turističkim područjima valjalo bi svakako uzeti u obzir ovu činjenicu: gotovo sva naša jadranska turistička mjesta nisu nastala na temelju posebne urbanističke koncepcije, nego se turistička izgradnja inkorporirala u postojeću urbanu strukturu naselja. To je razlog da su određeni javni sadržaji, mjesni trgovi, obala i komunalni objekti izgrađeni znatno prije nego što se počeo u njima događati turistički i demografski razvitak. Razumljivo je da su komunalna infrastruktura i komunalne službe najslabiji i najnerazvijeniji element tehničke izgrađenosti turističkih mjesta. S tim relevantnim ograničenjem susreće se i današnji Dubrovnik, pogotovu kad se u njemu omoguće masovniji dolasci privremenih stanovnika koji dodatno otežavaju opće prihvatne uvjete i koji remete kvalitetu turističkoga boravka – teškoće i disproporcija osobito su izražene u doba vršnih opterećenja, u ljetnim mjesecima kada broj privremenih višestruko premašuje broj stalnih stanovnika.

Dubrovniku i širem dubrovačkom području nedostaju pouzdane dugoročne projekcije razvoja koje bi jasno definirale granicu podnošljivosti (carryng capacity), kao najprihvatljiviji odnos između prihvatnih uvjeta i mogućnosti te broja svih kategorija korisnika prostora. Problem širenja mreže drugih domova / sekundarnih rezidencija odavna je prepoznat i okvalificiran kao „rasklimani“ stroj razvoja turističke ponude; predimenzionirani tzv. paraturistički kapaciteti uzrokuju brojne strukturne i funkcionalne deformacije i probleme, s vrlo negativnim utjecajima na socijalnu, kulturnu i ekonomsku sferu života u turističkim sredinama. Izgradnja četiristotinjak apartmana i dvjestotinjak vila na Srđu sasvim će sigurno narušiti integritet Dubrovnika, jednog od najljepših gradova na svijetu zbog čari njegova krajolika i izvanredne elegancije njegovih spomenika. Kad Dubrovnik gubi identitet, onda i hrvatski turizam gubi identitet u najmarkantnijoj točki.

Današnje hrvatsko okruženje pogoduje stvaranju „rentabilnih“ destrukcija. Iako je pojava apartmanizacije postala sinonimom za okupaciju i devastaciju obalnoga prostora, od nje se veoma teško oslobađamo i ona je i dalje glavni smjer u turističkoj izgradnji. Sada menedžment turističke destinacije ima priliku decidirano se izjasniti o tome je li Gradu potreban projekt koji mu uz, rekli bismo neznatne, koristi donosi nove tone smeća, dodatne količine otpadnih voda, gužve u gradu, pojačane pritiske na plažame, parking-prostor i slične stvari.

Umjesto njihova izjašnjavanja, izjasnila se većina lokalnoga pučanstva. Inicijativa Srđ je naš uspjela je donekle probuditi zajedništvo i okupljanje Dubrovčana. Nemalen broj ljudi smatra da je u slučaju spornoga projekta golfa s vilama i apartmanima na Srđu riječ o imobilijarnoj spekulaciji neviđenih razmjera. Zelena akcija, Srđ je naš i Udruženje hrvatskih arhitekata tužili su Ministarstvo zaštite okoliša i prirode zbog Rješenja o prihvatljivosti zahvata za okoliš na predjelu Srđa. Znakovito je da je to rješenje ministar Zmajlović lansirao tri tjedna prije održavanja referenduma, a Gradsko vijeće Dubrovnika nije htjelo prihvatiti odluku da održavanje referenduma bude istodobno s lokalnim izborima, što je protumačeno kao nastojanje da se tim činom smanje mogućnosti uspjeha referenduma. Hrvatski helsinški odbor negativno se očitovao o projektu golfa na Srđu s izjavom: „Ne želimo biti propalo kolonijalno odmaralište u južnim europskim krajinama“. No ministar turizma Lorencin apsolutno i potpuno daje potporu predstavljenom investitoru i to na osnovi loše iskonstruiranih argumenata.

Bez odgovornosti

Pobjeda rentabilnih destrukcija ima svoje učinke. Dubrovačko je pučanstvo bilo prisiljeno putem referenduma 28. travnja 2013. tražiti način zaštite svojih životnih interesa. Nedjeljni referendum nije uspio (izlaznost manja od 50 posto), ali bura se u vezi s izgradnjom smještajnoga kompleksa na Srđu neće ubrzo stišati. Svi smo ovakvim načinom rada poraženi, jer prevladalo je jednostrano gledanje na to odveć osjetljivo razvojno pitanje. Posebice zabrinjava činjenica da je apartmanski dubrovački slučaj otkrio velik manjak odgovornosti i solidnosti rada na svim razinama odlučivanja. Srećom postoje ljudi kojih su osjećaji ljubavi prema svojoj sredini kao maloj domovini vrlo jaki i postojani. Oni su s određenim krugom stručnjaka realna snaga koja se želi oduprijeti ekspanziji sterilnih smještajnih sadržaja na hrvatskom obalnom prostoru pa tako i na dubrovačkome području.

Za razumijevanje otpora prema pokušaju aglomerativne paraturističke izgradnje u nas vrijedno je podsjetiti se na neke primjere ograničavajućih mjera/rješenja koja se prakticiraju na nekim drugim područjima u svrhu održivoga razvoja. Državica San Marino svoju osnovnu razvojnu prednost vidi u tome da ne dopušta useljavanje ni povećanje broja novih stanovnika iznad sadašnje razine od 31.000. Međunarodna komisija za zaštitu plavoperajnoga atlantskog tunja odredila je godišnje kvote koliko se smije uloviti tona kako bi se spriječilo istrebljenje te vrste ribe (na svakom se našem ribarskom brodu nalazi promatrač EU-a, koji nadzire količinu ulova tunja u Jadranu). I turistička bi politika zbog specifičnih zahtjeva trebala strogo voditi računa o optimalnoj namjeni pojedinih turističkih lokacija i onemogućiti stvaranje sterilnih dokoličarskih aglomeracija koje pridonose nekontroliranom iscrpljivanju resursne osnovice razvoja turizma.

Dragulj u ruke strancima

Dubrovnik ima prepoznatljivo lice puno života. Realna je opasnost da taj lijepi i ugodan kraj postane žrtva svoje privlačnosti. U okružju te iznimne hrvatske mediteranske dragocjenosti ne postoji nijedan detalj a da ga kapital ne želi kupiti. Novac dobiven od rasprodaje brzo će se potrošiti. Na kraju će dubrovačkim neponovljivim blagom upravljati stranci, i to ćemo smatrati hrvatskim turističkim uspjehom.

Hrvatska je potpisnica niza međunarodnih dokumenata koji tretiraju pitanje odgovornosti za stanje u turističkim područjima. Pojedine konvencije i deklaracije apeliraju na svijest i moralno ponašanje aktera turističkog sustava, ustrajavajući posebice na tome da lokalno pučanstvo treba biti maksimalno uključeno u turistički proces i imati od njega koristi. Za našu turističku svakodnevicu kao da ne vrijede ta općevažeća pravila. U nas se nezaustavljivo klizi prema zanemarivanju uloge mjesnoga stanovništva, premda je upravo lokalna društvena turistička organizacija odigrala presudnu ulogu u pokretanju prvih razvojnih inicijativa i najviše je pridonijela afirmaciji turizma u našim krajevima. Nekoć je dubrovačka arhitektura ljetnikovaca oplemenjivala dubrovački prostor. Zašto danas jadranskoj Hrvatskoj nedostaju pravi, životni poticaji i ostvarenja koja zadivljuju svijet? Zacijelo nam treba više svijesti o budućnosti hrvatskoga turizma, o njegovim mogućnostima i opasnostima, da nam sadašnje poteškoće ne zamute perspektivu. Maloj zemlji s potresenim gospodarstvom – zbog rata, nove države i temeljitih promjena političkog i gospodarskog sustava – razvijati potencijale, kompetencije i suradnju sa svijetom očigledno nije ni jednostavno lako, pogotovu ako podobni – a ne moralni i stručno kompetentni ljudi – postaju sve važniji i utjecajniji.