Sjaj grafike u tami samostana

Kada se uzme u obzir da je vrlo produktivna grafičarka Isabella Piccini časna sestra, redovnica siromašnih klarisa, što su ih zbog stroge klauzure zvali i zatvorenice i da je primala narudžbe kroz rešetke, da je radila bakroreze (i bakropise) šest desetljeća gotovo bez ikakve pomoći, da je pregovore s najvećim izdavačima i tiskarima vodila pismima... dobivamo dojam njezine jedinstvenosti

Umjetnica Isabella Piccini (Venecija, 1644–1734), znana i kao Elisabetta, dugo je bila tek sporedno, poluzaboravljeno ime povijesti umjetnosti i tek joj je nedavno darovana malo veća pozornost. I prije i sada, kada god se njezina djela pojave na izložbama ili u prodaji, autoricu redovito predstavljaju kao neobičnu, slučaj piů unico che raro, više jedinstven nego rijedak. Sve stranice o njoj napisane, od onih opata Giannantonija Moschinija (prije 1840, objavljeno tek 1924), franjevca Bellarmina Bagattija (1931), povjesničara umjetnosti i arhivista Rodolfa Galla (1941) do onih Anne-Franceske Valcanover (1985), Gabrielle Zarri (1995), Luise di Vaio (2003) i Debore Bizzotto (2005) pisanih s motrišta suvremenoga zamaha feminističke povijesti umjetnosti, svi spominju to da je bila iznimno duga životnoga i radnog vijeka u kojem nije bilo previranja ni osobitih doživljaja: dane, mjesece, više od pola stoljeća provela je atelijeru, vješta i cijenjena zbog umijeća, umjerena u određivanju cijena, a opet uspješna u poslovanju toliko da je mogla živjeti i podupirati veliko kućanstvo tim radom. Umjetnička joj je slava za života rasla, a posebno je bila cijenjena zbog pravodobnih dostava i pouzdane vrsnoće. Sve je to rijetko i pohvalno, no je li baš unico? Premda su poznatije sudbine umjetnika koji su nakon opojne slave umrli kao Ezopovi cvčci, sami, smrznuti i zaboravljeni, poslovno uspješnih umjetnika bilo je mnogo i prije današnjih art-mogula, pa ni to nije jedinstveno. Slavne i priznate umjetnice u talijanskim školama također nisu novost – sugrađanke su joj bile slikarica Maria ili Marietta Robusti, zvana po još slavnijem ocu la Tintoretta (Venecija 1554/1560–1590), Isabelline suvremenice Rosalba Carriera (Venecija 1673–1757) i Giulia Lama (Venecija 1681–1747) – dakle, ni u tome nije jedinstvena.

Uskrsnuće iz Rimskoga misala, Venecija, 1712.

Leo maritimus iz knjige Giovannija Palazzija De dominio maris, 1663.

Nakon smrti kritičari joj više nisu bili tako skloni, ubrzo je minula umjetnička slava, a ostao samo tanki plamičak sjećanja koji se posljednjih desetljeća pomalo raspiruje, ali tko će se tomu čuditi? Sic transit... Isabellina umjetnost bila je urezivanje bakrenih pločâ prema predlođcima, đto zahtijeva vjeđtinu i snagu, a slijedi ga packavi posao tiska… I to je vrlo rijetko među sinjorama, ali nije jedinstveno: stoljeće prije nje mantovanska umjetnica Diana Scultori (Mantova, oko 1535?–Rim, nakon 1588) kao samostalna poduzetnica potpisivala je i prodavala svoje bakroreze, a Isabella je surađivala s Angelom Baroni, venecijanskom kartografkinjom i tipografkinjom. No kada se sve to udruži s još jednim podatkom: da je riječ o časnoj sestri, redovnici siromašnih klarisa, što su ih zbog stroge klauzure zvali i zatvorenice i da je primala narudžbe kroz rešetke, da je radila bakroreze (i bakropise) šest desetljeća gotovo bez ikakve pomoći (što spominje u poslovnim pismima Giovanniju Antoniju Remondiniju u Bassanu del Grappa), da je pregovore s najvećim izdavačima i tiskarima vodila pismima... Isabellina jedinstvenost postaje znatno uvjerljivija. Samostanske zidove nije napustila od dvadeset i druge godine do smrti s devedeset godina, dok su knjige opremane njezinim ilustracijama putovale Europom i kolonijalnim brodovima u Novi svijet. Ono što nadalje čini časnu sestru Isabellu slučajem koji je piů unico che raro i zaslužuje malo više pozornosti od one koja joj je dosad posvećena jest činjenica koju bez mnogo zazora možemo reći, da je riječ o likovnoj umjetnici koje su djela najrasprostranjenija u hrvatskoj baštini. I još nešto, gotovo nepoznatoj.

No, počnimo redom, jer ni ponavljanje naj ni lamentiranje neće nas daleko odvesti.

Oprema za Nikolu Zrinskog

Sestra Isabella rođena je kao Elisabetta (što je tek drugi oblik istoga imena, ali prije zaređenja njime se češće potpisivala) u obitelji bakrorezaca iz koje je najpoznatiji njezin otac Jacopo, Giacomo ili Gianjacopo Piccini (Venecija, oko 1619–1660), zvan još i Zoan, i tu već počinje veza obitelji s Hrvatskom. U vrijeme kada je umjetnica rođena Nikola VII. Zrinski dovršavao je u Čakovcu spjev na mađarskom Adriai tengernek syrénája i objavio ga potom 1651. u Beču. Kad je Elisabetta učila crtanje i tehniku dubljenja rezbarskim dlijetom u očevoj radionici: prvo ravne, pa zakrivljene, a potom mreže urezanih linija, banov brat Petar IV.

Bernardo Bellotto, Veliki kanal u Veneciji s crkvom S. Croce, oko 1740.

Antiporta u priručniku Candida Brugnolija Alexicacon, 1668.

rinski preveo je spjev na hrvatski i tiskao ga potom u Veneciji 1660. pri Zamarij Turrinu s naslovom Adrianszkoga mora syrena. Petar je zamislio da se prema tadašnjoj modi knjižne opreme, na uvodnome bakrorezu izdanja, smještenu najčešće sučeljeno naslovnici, na poleđini predlista (tal. antiporta) objavi vrlo učen alegorijski prikaz njega i brata na dva jedrenjaka što plove prema njihovim utvrđenim gradovima u Hrvatskom primorju, okruženi sirenama i drugim morskim bićima te anđelom s fanfarom na nebu. Odluku o tome koga odabrati da to ostvari možda je preporučio venecijanski izdavač Giovanni Maria Turrina, a moguăe je i da je Petar IV. sâm odabrao bakroresca čije je umijeăe mogao procijeniti prema knjizi koju je njegov brat Nikola VII. sigurno imao u posjedu, jer je navedena pod brojem 59 u katalođkom popisu knjiţnice u Čakovcu (Vittorio Siri, Del Mercurio ouero, Historia De correnti Tempi, Venecija 1647; sada u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), ali ovdje je tek važno istaknuti da ga je Petar povjerio Elisabettinu ocu Jacopu Picciniju.

Raspeće iz Rimskoga misala Nicolňa Pezzane, Venecija, 1712.

Prikaz Svih svetih iz brevijara, 1684.

Razlike Piccinijevih bakroreza iz 1647. i 1660. filigranski je analizirala Margarita Sveštarov Šimat u Klovićevu zborniku (2001) i usporedila ih s bakrorezom Georgiusa Subaricha iz bečkoga izdanja. Josip Lokmer upozorio je u zborniku Sveti Vid (2003) na primjerak Misala hruackoga (1531) Šimuna Koţičiăa Benje u Znanstvenoj knjiţnici u Dubrovniku i jođ jednu vezu hrvatske bađtine i Piccinijâ. U tom je primjerku naknadno dodan bakrorez Čudotvorno raspelo u crkvi Sv. Vida u Rijeci. Ispod Raspela – i danas u crkvi – na grafici je razvijena veduta utvrđenoga grada na obali i obroncima te zapisan sažetak riječkoga čuda iz 1296, kada se neki ljutiti i bogohulni gubitnik u igri iskalio na Raspetome i pogodio ga kamenom, a nakon udarca iz rane je potekla krv, što sve piše ispod prikaza: „Vero Ritratto del Miracoloso Crocifisso, che percosso da un Giocator l›Anno 1296 sparse copioso Sangue, e questo s›adora nella Cittŕ di Fiume nella Chiesa di S. Vito della Compagnia di Giesů (sic).“ Vjerojatno je bakrorez naručen u spomen četiristote godišnjice čuda (1696). Ispod teksta potpisala se autorica bakroreza ... pogađate? Suor Isabella Piccini F[ecit].

Cavallo Imprefetto del Polesine, 1692.

Predložak joj je bio nešto stariji bakrorez iz molitvenika koji je objavio riječki isusovac Nikola Hermon (1693), a koji je Branko Fučić predgovoru njegova drugoga izdanja (1993) pripisao bečkom bakrorescu hrvatskoga podrijetla, ponovno Georgiusu Subarichu. Isabellina je i antiporta u knjizi Minerva al tavolino (1681), djelu kanonika duždeve bazilike, kako je na naslovnici istaknuo, i prvoga povjesničara melodrame Bokelja Kristofora Ivanovića (Cristoforo Ivanovich), što ju je objavio Niccolň Pezzana. Na Isabellinu bakrorezu s prikazom Sv. Barbare, zaštitnice topnika, uokvirenu simbolima Serenissime i motivima vojne opreme te medaljonima s utvrdama i bitkama Morejskoga rata (1684–1699) kojima je osvojen Peloponez: „Cittŕ di Malvasia“ (Monemvasia na Peloponezu), „Canale di Cattaro – Castello Nuovo“ (Herceg Novi u Kotorskom zaljevu) i utvrde na albanskoj obali: „Lis (?) fortezza“ (Lješ) i „Saranda e Valona“ (Sarandë i Vlorë). Prema svjedočanstvu franjevačkoga kartografa i enciklopedista Vincenza Coronellija zapisanu u vodiču po Veneciji za strance (Guida De’ Forestieri Sacro-Profana, 1700) tamo se svake godine na Sv. Klaru nakon 1687. – dakle u vrijeme kada je Suor Isabella živjela – posebno obilježavala pobjeda kršćanske vojske nad osmanskom kod Mohača, sudbonosna za Slavoniju.

Grafičke pošiljke iz osame

Da je sestra Isabella i u samostanskoj klauzuri mogla desetljećima ostati tako produktivna, šaljući u svijet prikaze mjesta koja nikada nije posjetila i spomen na ljude i događaje o kojima je mogla samo čuti, nije posljedica samo mira redovničke osame, ni zdravlja i (vjerojatno) čvrste građe, nego i iznimna uspjeha knjižne proizvodnje u Veneciji, pa tako i potrebe za njezinim talentom. Nakon poteškoća u početnim desetljećima 17. stoljeća, gubitka njemačkoga tržišta tijekom Tridesetogodišnjega rata (1618–1648) i porasta drugih europskih tiskarskih središta – ponajprije Antwerpena, ali i Pariza i Lyona – mletačka proizvodnja i prodaja knjiga u drugoj polovici stoljeća ponovno je porasla. Održala su je i potom obnovila velika knjižna imena – Cristoforo Tomasini, Paolo Baglioni, Francesco Baba, Giovanni Battista Ciotti, Niccolň Pezzana, Sebastiano Combi, Gian Giacomo Hertz... Tisak i opremu knjiga podupirali su dijelom patriciji, zainteresirani za pojedina područja, poput glazbe, koju su mecenatski štitili, a vjetar u jedra davala im je i znanstvena moda 17. i 18. stoljeća, koja se širila na knjižnim stranicama. Posebno su je poticale potrebe Crkve za liturgijskim knjigama, točnije za novim primjercima tridentskih misala, brevijara i rituala za europska i kolonijalna tržišta. Isabellin otac, Jacopo Piccini i njegov brat Guglielmo započeli su kao bakroresci koji su u grafički medij prevodili proslavljena djela Ticijana, Pordenonea, Pietra Liberija, Guida Renija i Rubensa. Tržište za taj tip reproduktivne grafike postalo je vrlo zahtjevno pa braća nisu mogla održati radionicu izradom skupih otisaka niti organizirati njihovu prodaju na Starom i Novom kontinentu. Potražili su drugu plodnu granu i kao mnogi drugi Mlečani u knjigama našli dnevni kruh. Obiteljska radionica u kojoj su osim oca Jacopa Piccinija radili njegov sin Pietro, kći Elisabetta (poslije sestra Isabella) i učenik Antonio Luciani svoje je umijeće posvetila knjižnim ilustracijama.

Portret Motezume II, u knjizi Historia de la conquista de México, 1733.

Elisabetta je u očevoj radionici stekla tako zamjetnu vještinu izrade da joj je otac povjeravao zahtjevne zadatke izrade portreta, a posebno je vješta bila u izradi najveće knjižne ilustracije, uvodne antiporte i alegorijskih prizora na naslovnicama. Radila ih je prema crtežima naslijeđenima u radionici ili dostavljenima od naručitelja. I prije ulaska u samostan potpisivala se (kao Elisabetta Piccini), primjerice na alegorijskoj antiporti s natpisom „Leo maritimus“ u knjizi Giovannija Palazzija De dominio maris (Combi i La Noů, 1663), što znači da je bila poduzetnica i za to imala službenu dozvolu. Zatražila ju je te godine, 20. studenoga, pišući kao devetnaestogodišnjakinja duždu Contariniju molbu da može tiskati bakroreze iz očeve ostavštine i sama raditi ono što ju je otac naučio. Tu povlasticu, zapravo potrebnu dozvolu da izloži Svijetu rezultate svoga rada („vorrei esponerli al Mondo con le pubbliche stampe“), dobila je 1. prosinca 1663. Tri godine poslije, s dvadeset i dvije godine, ušla je u samostan i kao redovnica promijenila oblik imena u Isabella, a bakroreze je potpisivala S. Isabella P.(Piccini) F.(Fecit) i u proširenim inačicama, a na posebno važnim i zahtjevnim djelima Suor Isabella Piccini Scul: Monaca in S. Croce di Venetia. Time je točno označila pripadnost samostanu klarisa u Veneciji, sada porušenom, a ne istoimenome samostanu benediktinki na venecijanskome otoku Giudecca, što se katkada zabunom navodi (kao i to da je iz Firence). U prvo vrijeme redovništva, primjerice na antiporti za priručnik o egorcizmu franjevca Candida Brugnolija, u venecijanskom izdanju (Giovanni Battista Catani) iz 1668. potpisala se Elisabetta Piccini, dakle oblikom kojim je potpisivala bakroreze prije zaređenja, ali već kao Suor i Monaca in S. Croce di Venetia. U samostansko je okružje prenijela radionicu i nastavila s izradom svih vrsta knjižnih ilustracija, ali i samostalnih listova te osobito portreta, među kojima se ističe onaj učene Venecijanke, padovanske doktorice filozofije i članice šest akademija Elene Lucrezie Cornaro Piscopia, rarissimo e di alto prezzo, vrlo rijedak i velike vrijednosti, kako ga označuju Piscopijini biografi.

Osim portreta slavnih i umnih ljudi (Ranuccio II. Farnese, Kardinal Giovanni Dolfin, Francesco Grimani, Papa Aleksandar VIII. Ottoboni) i očekivanih ilustracija za liturgijske knjige – poput popularnoga Misala iz 1712, što ga je objavio Niccolň Pezzana, a časna Isabella ilustrirala grafikama Raspeća i Uskrsnuća (primjerak u Župnoj riznici u Velikoj Mlaki u Turopolju; u kapeli Sv. Josipa u Cerju Letovaničkom...) – ili Biblije istoga izavača za koje izradila naslovnicu (1669), iz samostanske klauzure Isabella je vodila čitatelje na neobična putovanja. Njezine su antiporta i ilustracije s prizorima iz svakodnevna života Osmanskoga Carstva u knjizi Istoria dello stato presente dell’Impero Ottomano (prijevod Battista Nanija u izdanju Combi i La Noů, 1672), kao i antiporta u knjizi Antonija Lupisa La curiositŕ in viaggio (u izdanju Giuseppea Marie Ruinettija, 1697) primjerak koje čuva Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Uresila je knjigu nadbiskupa Carla Labije Dell’imprese pastorali (NicoloĚ Pezzana, 1685) neobičnim amblemima u kojima su slonovi, krokodili i druge egzotične životinje razonodili čitatelje, a njezini su portreti – zapravo grafičke kopije prema već objavljenim bakrorezima ili dostavljenim crtežima – tragičnoga astečkoga vladara Montezume II. i španjolskoga konkvistadora Hernána Cortésa, u venecijanskom izdanju popularne i prevođene knjige don Antonija de Solísa y Ribadeneyra Historia de la conquista de México (Andrea Poletti, 1733). Zastoj u radu sestre Isabelle između 1718. (kada je, imala sedamdeset i četiri) i 1724. (kada je navršila osamdeset) nije posljedica godina ni bolesti nego imenovanja vikaricom samostana Santa Croce. O tome koliko se veselila povratku bakrorezačkome radu svjedoči sačuvano pismo što ga je uputila izdavaču u Bassano u posljednjoj godini vikarijata. Obavještava Remondinija da joj u listopadu 1724. završava vikarski mandat, klikće od veselja i naviješta slobodu: „Viva il Gesů [...] Presto sarň libera.“ Popis knjižnih naslova koje je Suor Isabella ilustrirala, preslagujući u mašti davno naučene obrasce i osvježujući ih gdjegdje vlastitim dopunama ili alegorijskim tumačenjima, doseže brojku od stotinu, ali nije još zaokružen, a ni posve razdijeljen analitički. O tome svjedoče događaji nakon njezine smrti, koji se ponovno tiču hrvatske baštine.

Smrt Isabelle Piccini

Godine 1941. Rodolfo Gallo pronašao je u matici nekadašnje župe Santa Croce, pohranjenoj u župnom arhivu dei Tolentini, i objavio točan nadnevak smrti: „Dana 30. travnja 1734: Vrlo poštovana časna sestra Isabella Piccini, redovnica, umrla je jučer navečer u jedan noću u dobi od 90 godina, od vodene bolesti i astme tijekom tri i pol mjeseca, kako je ovjerovio presvijetli Pandolfi.“ Njezina slava među knjižarima, izdavačima i autorima bila je tolika da su se Isabelline otporne, dobro pripremljene i duboko urezane ploče i dalje nalazile na tržištu, kao i njezino ime. Čitamo ga na bakrorezima – Kralj David se kaje, Bezgrešna, Krunjenje Bogorodice, Propovijed na gori, Ezekijelova vizija – kojima su opremljena različita izdanja popularnoga molitvenika Mihovila Szorsze Officium Rakoczianum objavljena u Zagrebu, od onoga iz 1737. (dakle tri godine nakon autoričine smrti) pa sve do kraja stoljeća. Primjerke Officiuma posjeduju gotove sve važnije hrvatske knjižnice. Vidljivo je da su ploče s kojih su rađene istrošene i popravljane, kao i potpis, oznaka dobre firme: Suor Isabella P. F. ili tek S. I. P. F.

Na Piazzale Roma u Veneciji – koji sada bruji od žamora ljudi i zvukova gusta prometa – tamo negdje gdje se putnici iskrcavaju iz autobusa i kreću prema parku koji vodi dalje prema mletačkim zanimljivostima, stajali su samostan klarisa i crkva Santa Croce pa i radionica Isabelle Piccini, Suor Isabelle. Dugovječna klarisa uspjela je iz klauzure grafičkim nitima obuhvatiti Svijet, doprijeti do mnogih knjižnica, crkava i mašte čitatelja. Samostan i crkva porušeni su 1810/11. godine, u vrijeme napoleonskih reformi, a njihov spomen ostao je u toponimu toga dijela Venecije: sestiere Santa Croce.