Propusti i iznenađenja

Iako su i na ovim Danima učinjeni neki propusti u selekciji filmova, ova manifestacija i dalje nudi praktički jedinu mogućnost uvida u domaću produkciju dužih i kraćih igranih, dokumentarnih, animiranih, eksperimentalnih i namjenskih filmova i glazbenih spotova

I svojim 22. izdanjem Dani hrvatskoga filma potvrdili su se kao križanac festivala i smotre, vrlo bitan pa i nenadomjestiv za demonstraciju živosti i opstojnosti domaće kinematografije. Premda je trajno riječ o koncepcijski neosmišljenoj manifestaciji, koja ponekad kao da se odvija po inerciji, odnosno bez angažmana organizatora oko njezina afirmiranja i reklame, o sustavnijem i detaljnijem definiranju koncepta da se i ne govori, Dani i dalje ambicioznijim filmofilima nude praktički jedinu mogućnost uvida u vrlo bogatu i solidnu produkciju dužih i kraćih igranih, dokumentarnih, animiranih, eksperimentalnih i namjenskih filmova, baš kao i glazbenih spotova. I ove se godine nažalost ponovila praksa na koju se ukazivalo i tijekom nekoliko prethodnih Dana, a to je da u natjecateljski program nisu pripušteni neki vrlo vrijedni te i u domaćim i u međunarodnim okvirima već itekako zapaženi i nagrađivani naslovi. Dok u selekciju igranog filma tako nije ušla primjerice iznimno uspjela Trapula Ivana Ramljaka i Marka Škobalja, u konkurenciji dokumentaraca nisu prikazani na ZagrebDoxu nagrađeni Gangster te voli Nebojše Slijepčevića, u hrvatskoj suprodukciji realizirana i u Cannesu nagrađena Posljednja ambulantna kola Sofije Iliana Meteva (ta je nepravda dijelom ispravljena dodjeljivanjem nagrade Salona odbijenih) te hvaljena Vatra Tonćija Gaćine, a eksperimentalna je selekcija ostala bez dojmljivih Fotona prošlosti Željka Radivoja. Srećom, zbog dobre prošlogodišnje produkcije, u službenom programu i ovako nije nedostajalo vrlo vrijednih i intrigantnih ostvarenja.

Pun kufer, red. Tomislav Jelinčić

Bla, red. Martina Meštrović

Glavnu nagradu festivala, koja se od ove godine zove Surogat u čast znamenitom Vukotićevu oskarovcu, sasvim je neočekivano i nezasluženo osvojio konvencionalan i zapravo ni po čemu pamtljiv animirani film Bla Martine Meštrović. Storija o pogibeljnosti pojedinčeve izloženosti mnoštvu bezvrijednih vijesti u informatičkom dobu, njegovoj pretrpanosti ispraznim i besmislenim riječima i floskulama, među kojima je unatoč prividu obilja i mogućnosti izbora teško uočiti prave i istinske vrijednosti, posveta je klasičnoj animaciji Zagrebačke škole, a u završnici i eksplicitno samom Surogatu. Premda jest posrijedi neosporno korektno djelo, ono je pored odličnih crtića Finili su Mare bali Natka Stipaničeva, Mehaničko srce Manuela Šumberca i Fibonaccijev kruh Danijela Žeželja svakako moralo ostati u drugom planu. Film Natka Stipaničeva, autora nagrađena za animaciju zvuka u eksperimentalnom filmu More šumi, val se pjeni, naglašeno je atmosferična, izvrsno računalno animirana, poetična i egzistencijalnom tjeskobom prezasićena priča o ritualiziranoj svakodnevici šutljivog ribara koji se jednog dana suočava sa smrću supruge, da bi kakav-takav spas (ili „spas“) pronašao u mehaničkom nastavljanju obavljanja svakodnevnih rituala. Naslov bez dijaloga koji prikazom ribarskoga života donekle asocira na remek-djelo Oko Joška Marušića završava sekvencom u kojoj protagonist nakon ranojutarnjeg isplovljavanja na more u dubini pod čamcem ugleda jasne obrise grada, pri čemu njegova privučenost viđenim i naginjanje u želji boljeg sagledavanja prizora sugeriraju tragediju koja možda slijedi nakon odjavne špice.

Balavica, red. Igor Mirković

Riječima „Tim Burton susreće Zdenka Bašića“ pojednostavnjeno bi se moglo opisati Mehaničko srce Manuela Šumberca, storija o starom uraru nalik Collodijevu Gepettu, koji pokušava udahnuti život jednoj od tri figurice balerina u baroknom zidnom satu. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja popravljanja dotrajaloga mehanizma i podmazivanja, urar će doći na ideju kako vlastitom žrtvom oživiti mehaničku balerinu, a također efektno računalno animirani film spretno eksploatira bartonovsko-bašićevsku poetičnu tragiku, zagovor apartnosti i sklonost groteski. U Fibonaccijevu kruhu, očekivanim žeželjevskim nadrealizmom i začudnim poetsko-izvedbenim postupkom s halucinantnim izletima obilježenu djelu, pratimo pekara koji ulicama velegrada raznosi kruh, pa se nagradi za estetsku vrijednost kojom je ovjenčan film uistinu nema što prigovoriti. Za inovativan pristup filmskim rodovima zasluženo je nagrađen crtić Najmanji Tomislava Šobana, začudna priča o dječaku koji prepričava okolnosti nestanka svog vršnjaka iz zgrade preko puta.

Ljetna poslijepodneva

Nagradu za najbolju režiju, koja od ove godine nosi naziv Krsto Papić, posve je opravdano osvojio u 1980-e smješten kratkiš Balavica Igora Mirkovića, film kojim se autor nakon ozbiljnog poskliznuća dugomatražnim Noćnim brodovima s velikim uspjehom vratio kratkom metru, koji mu nedvojbeno najviše leži. Na kratkoj priči iz zbirke Nasmijati psa Olje Savičević Ivančević temeljeno 17-minutno djelo opisuje dalmatinsko ljetno popodne u životu jedanaestogodišnje djevojčice (odlična Đana Gudelj), klinke iz disfunkcionalne obitelji o kojoj iz bakinih riječi doznajemo da se roditelji razvode, a koja upravo počinje otkrivati vlastitu spolnost. Njoj se sviđa nekoliko godina stariji i već seksualno iskusan tinejdžer, koji se zabavlja sa svojom vršnjakinjom (njihov seks djevojčica potajice prati dok ne bude otkrivena), no kojem bi upravo senzibilna, nesigurna i zbunjena protagonistica jednoga dana mogla postati objektom ozbiljnijeg interesa. Mirković impresivno kreira bojama i zvukovima prezasićen ugođaj poslijepodneva vrelog ljetnog dana, koji se s ekrana gotovo prelijeva u stvarni svijet, režira mirno, sugestivno i nadahnuto, a sjajno kontekstualiziranoj temi spolne inicijacije mlade junakinje pristupa promišljeno, zrelo i suptilno.

Seksualnost nešto starijih tinejdžera tema je i Oktavijanom za najbolji igrani film nagrađena Terarija Hane Jušić, opet u vruće ljetno popodne smještene priče o odnosu mlade Tine i njezina bratića Maksa u starinski uređenu životnom prostoru njihove bake, u kojem su i jedna mačka i terarij iz naslova. Isprva se čini da je Tina plaha i povučena cura koja želi učiti i kojoj smetaju vulgarnost i agresivnost seksom i određenim nijansama ne samo socijalne patologije obilježena Maksa. No kako gotovo taktilno vrijeme odmiče, gledatelju se isprva posredno, a potom i sve jasnije sugerira potisnuta incestuozna naklonost dvoje mladih, sve dok Tina napokon pred sam kraj ne poduzme inicijativu. Maestralna režija s odličnom primjenom povremeno zamućena drugog plana i dubinskog kadra, sjajno vizualno opisivanje scenografski detaljno opremljena prostora čiju okolinu naslućujemo, slojevito psihološko profiliranje kompleksnih mladih protagonista, odlične glumačke interpretacije Tene Cingel i Tibora Kneževića te uistinu rafinirana fotografija nagrađenoga Radislava Jovanova Gonza, najistaknutije su vrline ovog filma.

U igranoj konkurenciji nagrade su zasluženo pripale Maji Posavec za najbolju glumu u psihološkoj romantičnoj drami Kišobran Jure Pavlovića, filmu netom nagrađenu na festivalu Worldfest u Houstonu, te Daini Oniunas Pusić za scenarij njezina i redateljskog projekta Slonovi. U prvom slučaju riječ je o vrlo intimističkom poniranju u dušu mlade djevojke koja jednog ranog jutra kuca na vrata stana mladića s kojim je nedavno provela burnu noć, a koji se više ne sjeća ni njezina imena. Djevojčino je izražajno lice pritom stalno u krupnom planu, a mladić je prisutan samo glasom ili nejasnim obrisom lika u pozadini, čime je ostvarena iznimna neposrednost i autentičnost. Protagonistica je filma Slonovi četrnaestogodišnja Londončanka Abi, cura čije pomalo zategnute odnose s majkom i bratom dodatno kvari buka iz stana susjede Rite s kata iznad, autoritativne starije žene koja se i na druge načine pokušava upletati u živote Abi i njezine obitelji. Kad jednom posjeti Ritu, Abi će početi otkrivati njezinu pravu prirodu.

U hipi-komuni

Među nagrađenim filmovima ovogodišnjih Dana samo je jedan dokumentarac, film Pun kufer najboljega debitanta Tomislava Jelinčića, znanoga talking heada s malih ekrana, koji je ugodno iznenadio zrelošću, promišljenošću i zaokruženošću autorskog pristupa. Spomenutim pridjevima nije pretjerano dometnuti ni razmjernu suptilnost i nenametljivu poetičnost, jer su i to obilježja storije o skupini mahom osebujnih ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, koji su u zapuštenom zaselku asocijativnog imena Blatuša odlučili krenuti iz početka i započeti pojednostavnjeno kazano nove živote. Oni su većinom osobe umorne od pritiska gradskog života, od ubrzane urbane svakodnevice u kojoj nimalo vremena ne ostaje za posvećivanje dragim ljudima i bavljenje samima sobom, te organiziranjem svojevrsne hipijevske komune u Blatuši na Petrovoj gori pokušavaju ponovno pronaći i probuditi svoje prave osobnosti i vratiti se životu u skladu s prirodom u kućicama od drva, slame i blata. Među njima nađe se i poneka nekomunikativna i pomalo asocijalna osoba kakav je mladić kojem je ideal beskrajno samotnjačko plandovanje na suncu i pušenje trave, a njemu je kontrapunktirana po svemu sudeći najautoritarnija članica zajednice, žena koja se nakon odlaska u mirovinu odlučila prepustiti čarima uzgoja koza i sadnje voća i povrća. U kontekstu zamišljene beskonfliktne zajednice koja podsjeća na onu iz filma Sretni zajedno Lukasa Moodyssona, oni su oboje problematični članovi jer dok mladić ne priznaje nikakvu organizaciju, podjelu rada i makar tek naznaku autoriteta, žena svoje navike i sklonost organiziranom životu pokušava nametnuti svima drugima. S vremenom se problematičnim pokazuje i mladi par koji odbija poštovati pravila zajednice i naposljetku je napušta, a priče o svima njima student dokumentaristike Jelinčić oblikuje s osloncem na sugestivno notiranje, a ne komentiranje zbivanja. Na posredne komentare odlučuje se tek na kraju, kad s jedne strane sugerira da je zbog egoizma i razumljivih ljudskih slabosti opstanak takve zajednice nemoguć, a s druge strane najavljuje njezine možda i bolje dane jer je u zaselak naknadno stigla nova obitelj s djetetom, čime je dotad jedina djevojčica među odraslima dobila druga za igru. Na temelju Punog kufera može se reći da je Tomislav Jelinčić ozbiljan i senzibilan dokumentarist u čije buduće projekte valja polagati dosta očekivanja.

Ljudi s margina

U naslovima Na rubu i Alisa u zemlji stvarnosti redatelj Hrvoje Mabić pozabavio se sudbinama problematičnih mladih ljudi s periferije Zagreba, ali i društva općenito. U prvom filmu realiziranu u okviru serijala Direkt pred kamerom svoje priče otvoreno, sugestivno, autentično i s naglašenim socijalnim kontekstom pripovijeda troje liječenih mladih narkomana s Peščenice, koji su ovisnost i s njom povezano nasilje zbog kojega su boravili u popravnim domovima i zatvorima, nadajmo se, zauvijek ostavili iza sebe. U Alisi u zemlji stvarnosti pred kamerom su Gabi i Katarina, također cure iz problematičnih obitelji koje trenutno žive u stambenoj zajednici u zagrebačkom naselju Borovje. Dok iznose svoje planove za bolju budućnost, koja podrazumijeva pronalaženje pravoga posla i potpuno osamostaljenje, australska Hrvatica Gabi i Katarina otkrivaju detalje iz svojih prošlosti obilježenih obiteljskim nasiljem, samoćom, izgubljenošću i sitnim kriminalom. U vrlo zanimljivom i minimalističkim izvedbenim prosedeom obilježenom doksu I am nobody, autorice Barbara Matejčić i Nina Urumov u prvi i zapravo jedini plan stavljaju ruke ilegalnih imigranata iz centra za prihvat izbjeglica. Dok po njima premeću fotografije obitelji kojih više nema i malobrojne odjevne predmete koje su uspjeli ponijeti, ili tek dok krše prste u pokušaju dočaravanja egzistencijalnog očaja i izgubljenosti, ruke azilanata vrlo plastično oslikavaju karaktere i psihosocijalne profile nesretnih ljudi iz raznih dijelova svijeta.