Predstava za pamćenje

Višestruko nagrađivana engleska redateljica i spisateljica Nina Raine napisala je dramu Tribes (Plemena) nakon gledanja dokumentarne emisije o gluhom paru koji je želio da im se rodi gluho dijete, prepoznavši tu želju kao najdublju potvrdu unutarnje lojalnosti svake obitelji kao plemena koje govori vlastitim jezikom i čvrsto je privrženo svojim članovima.

Ansambl predstave / Snimio Bojan Haron Markičević

Učenje „tuđega“, znakovnoga jezika otvara vrata novim komunikacijskim strategijama: nakon početne nemoći zbog disparatnosti očekivanih i pronađenih značenja nudi mogućnost osvajanja svemira virtuoznosti, umjetnosti, vrline i plemenitosti, kao i na/u predstavi koju smo pogledali na drugoj premijeri 19. travnja u Teatru Exit. Plemena se u koprodukciji Kazališta Planet art i Teatra Exit izvode u Exitu u prijevodu Marka Torjanca i Jasminke Pakušić. Redateljica i scenografkinja Slavica Knežević te adaptator i pomoćnik redateljice Marko Torjanac odlučuju iznimno tešku i glumački snažnu predstavu organizirati u nekoliko prostornih (majstorsko oblikovanje svjetla Olivija Marečića) i ljudskih/glumačkih punktova (kostimi Đurđe Janeš, glazbene obrade Tina Ojstreša i oblikovanje tona Olivija Marečića, naglašavaju promjene u osobnostima), razdvajatelja i spajatelja plemena. Početni prizor zajedničke večere u mnogobrojnim asocijacijama, pa i onima na Posljednju večeru, koja označuje povratak odrasle djece u roditeljski dom nakon ljubavnih veza, pokazuje različite svjetove okupljene u intrigantnom silnicama susreta i prekida. Energija ansambla, snaga osobnosti, žestina govora, usmjerenost tijela, početni prizor pretvaraju u jednu od najboljih scena suvremenoga hrvatskoga glumišta, predočujući i scensku metaforu raspada unutarnjega i izvanjskoga svijeta.

Snažan početak razdvaja se u neprekidno tegobne prizore preokreta želje za pripadnosti obitelji u želju za pripadanjem Drugome. Neprestana pitanja o jeziku, komunikaciji i svakodnevnim ritualima ocrtavaju se na lomu obiteljske i intimne hijerarhije, svakim pokretom, znakom i glasom postavljajući pitanja o smislu pravila.

O simbolici i alegoriji ove potresne drame o pojedincu, obitelji i svijetu govore i imena dramskih osoba, povezana s kršćanskim slojevima. Otac obitelji je Christopher, majka Beth, njihova kći Ruth, stariji sin Daniel. Onomastička nepovezivost (nebiblijskih) imena mladića i djevojke govori o njihovoj pripadnosti drugoj stvarnosti, drugom plemenu: mlađi sin, gluh od rođenja, zove se Billy, a djevojka u koju se zaljubljuje, rođena u gluhoj obitelji, Sylvia. Višestruke poveznice teksta naglašene su glumačkim i redateljskim otkrivanjem slojevitosti i dubine značenja. Christopher nije naučio jezik gluhih, ali uči kineski, Beth ne detektira jezik gluhih, ali piše roman s detektivskim elementima, Ruth ne zna jezik gluhih, ali zna jezik pjevanja, Daniel ne razumije jezike u obitelji, ali dovršava diplomski iz lingvistike, Billy je naučio govor onih koji čuju, ali jeziku gluhih uspijeva naučiti samo svoju djevojku koja gubi sluh, a ne želi pripadati gluhima i želi svirati klavir. Kad u obitelj dođe osoba iz drugoga plemena i kad se Billy zaposli kao tumač čitanja s usana, raspada se obiteljsko, plemensko zajedništvo, a stariji sin ponovno uči govoriti jer mu se vraća traumatično mucanje.

Marko Torjanac kao Christopher, na početku autoritarni izazivač svađa, uljuljan u naslonjač nekadašnjega sveučilišnoga profesora, uspavljujujući se u učenju kineskoga, pronalazi izvrstan govorni kôd za neprimjetno povezivanje vlastita i plemena svoga sina, u naglašenoj govornoj artikulaciji, sa slušalicama za učenje stranoga jezika; sjajno napravivši luk uloge – do emotivnoga sloma i skrušenosti. Slavica Knežević kao Beth na drugoj premijeri 19. travnja, (17. travnja glumi Jasna Palić Picukarić), dojmljivom glumačkom energijom pokazuje lom okupljačice obitelji i bitke s vlastitim pisanjem. Vanda Winter kao Ruth (u alternaciji s Lanom Gojak), operna pjevačica bez »uspješnoga« glasa, na početku atraktivna glazbena umjetnica, na kraju oronula kći i sestra, ostvaruje suptilnu, emotivnu ulogu. Janko Popović Volarić (u alternaciji s Matijom Kačanom) iznimno dobro prikazuje psihički slom, od prekida veze i goleme ljubavi prema bratu do emotivne poraženosti, mucava govora i nemoćna tijela.

Mladi Slaven Španović zablistao je u ulozi gluhoga Billyja: fascinantno osvaja prostore svijeta gluhih, ostvarivši iznimno tešku ulogu nevjerojatnom energijom i glumačkom tehnikom. Njegov govor i pokreti, toliko slični onima gluhih osoba, otvaraju umjetnosti blizak svijet tišine, drukčije osamljenosti i Drugosti, inteligencije i ljubavi. Od početne dječačke zaigranosti, zatim snažnoga govorenja istine do „padanja u grijeh“ lažnoga fabuliranja tuđih govora s usana, Španović maestralno ostvaruje potresnu ulogu. Petra Kurtela inteligentno, snažno i duboko emotivno realizira ulogu Sylvije: artikulirani povišen govorni ton svjedoči o gubljenju sluha, a ekspresivna mimika i gestualnost pretvara se u razgovor s tišinom promjene svjetova/svemira.

Slika obitelji proširuje se na krugove raznih zajednica-plemena. „Ne želim da u mom životu sve bude gluho!“ – uz taj će se krik svijet urlanja ispreplesti sa svijetom tišine. Katarzična predstava za pamćenje!