Prava manjina ili fragmentacija društva?

Zašto se prije donošenja ustavnih odredbi o zakonu o manjinama i dvojezičnosti nije provela javna rasprava o izboru društvenog modela za to područje? U Europi postoje različite politike prema manjinama. Hrvatski je model nažalost ostao koncepcijski nedefiniran, hibridan i eksperimentalan, te je donesen bez prethodne analize o tome koji je model najprikladniji za hrvatske nacionalne interese

Poruka nedavno održanih prosvjeda protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru nadilazi samo pitanje uporabe dvojezičnosti u gradu Vukovaru i neizbježno postavlja i pitanje same koncepcije hrvatskoga društvenog uređenja. Ne treba zaboraviti da su zakon o dvojezičnosti kao i ustavni zakon o manjinama u Saboru poduprle i ljevice i desnica. Iako neki, možda s pravom, povlače teze o politički instrumentaliziranim prosvjedima, razvidno je kako su sudionici skupa jasno demonstrirali političku snagu i volju da se usprotive ustavnoj odredbi koja određuje višejezičnost te samom zakon o manjinama. Naime, ono što bi svakako trebalo podcrtati jest da taj prosvjed simptomatično dokazuje kako je Hrvatska „zakašnjela država-nacija“, naravno ne u američkom smislu failed state nego u sociopolitičkom smilsu, a u odnosu na nacionalnu i građansku društveno-političku homogenizaciju.

Prosvjedi protiv ćirilice postavljaju pitanje o komunitarizmu kao društvenom modelu

Bitke za nacionalno ujedinjenje i stvaranje modernih država-nacija koje su neke europske zemlje provele u 19. stoljeću, primjerice za vrijeme proljeća naroda u Italiji (Mazzini, Risorgimiento) Hrvatska danas vodi demokratskim argumentom ulice i prosvjeda. Kako objasniti paradoks da, izuzev Velike Britanije, u kojoj je još na snazi komunitaristički i etnokonfesionalni društveni model, većina europskih demokratskih zemalja radikalno odbacuje komunitarizam (posebice Francuska, Grčka, Njemačka i skandinavske zemlje)? Te zemlje ne priznaju koncept prava manjina ni manjinu kao ustavno-političku kategoriju, dok Hrvatska, sa samo dvadeset godina državne neovisnosti, ide putem eksperimentalnoga multietničkog i kulturološkog manjinskog modela, koji na dulji rok može otvoriti put regionalističkoj i etnokonfesionalnoj fragmentaciji.

Komunitarizam i model zdjele salate

Komunitarizam se kao politička ideja pojavljuje se u SAD-u 80-ih godina, a odražava filozofiju koja drži da pojedinac ne može postojati neovisno o svojoj etničkoj, kulturološkoj, društvenoj i socijalnoj pripadnosti. U tom smislu zajednica uvijek prethodi pojedincu, a zajednički ideal važniji je od obrane individualne solobode. Država, zajednica i zajednice ne mogu biti neutralni ni laički glede kulturoloških, vjerskih i moralnih izbora. Vrednote su tradicionalne i utemeljene na idealiziranoj i mitskoj prošlosti. Komunitarizam okuplja šaroliku skupinu aktivista: pristaša prava manjina, regionalnih jezika, dok su antikomunitaristi, a posebice u okviru republikanskog i laičkoga državnog uređenja, često stigmatizirani kao jakobinisti koji negiraju regionalni identitet, antisemiti, islamofobi i homofobi.

Komunitaristička ideja usko je povezana s nastankom i razvojem američkoga društva od osnivanja prvih kolonija u Novoj Engleskoj u 17. stoljeću sve do naseljavanja sukcesivnim imigracijskim valom, preko revolucionarnog i ustavno-povijesnog razdoblja. Može se s pravom govoriti o praktičnom konstitutivnom i utemeljiteljskom komunitarizmu, koji je uvijek u povijesnoj pozadini suvremenog američkog identiteta. Radi boljega razumijevanja geneze američkog idejnog komunitarizma treba uvijek imati na umu identitetski zaokret koji se dogodio u SAD-u 60-ih godina, u kojem se u roku od nekoliko godina prešlo iz tradicionalne koncepcije pluralizma interesa i različitosti zajednica prema identitetskom pluralizmu koji stavlja naglasak na različitost između zajednica koje se određuju kao manjine po modelu salad bowla u kojem etničko-kulturne sastavnice žive jedne pokraj drugih bez miješanja.

Šezdesetih godina identitetsko osvješćivanje raznih manjina i društvenih skupina unutar nacionalnih država potaknulo je i ojačalo zagovaranje komunitarističkoga društvenog modela, kao svojevrsna povratka zajednici koji sada obuhvaća ne samo političko priznanje različitosti nego i veću ukorijenjenost u lokalnim zajednicama. Povratak komunitarizma izaziva žustru debatu i polemike, primjerice u Francuskoj, oko pitanja nošenja rupca na glavi za žene (što se često poistovjećuje s komunitarizmom) i laičkoga modela društva. Politolog Pierre-André Taguieff, ističe kako ovdje riječ komunitarizam u političkom diskursu zadnjih petnaestak godina služi kao „čimbenik delegitimizacije“. Odbacuje se model melting pota i zagovara model diferencijalnoga suživota odnosno salad bowla, ono što Amartya Sen, indijski politolog, naziva pluralnim monokulturalizmom. Početkom osamdesetih godina razni komunitaristički filozofi polazeći od političke teorije Johna Rawlsa zagovaraju ponovno povratak komunitarističkom idealu u kojem pojedinac ne postoji neovisno o zajednici i svojim kulturnim pripadnostima (etnički, vjerski i društveni identitet). U tom pogledu američki model komunitarizma, koji se često percipira kao klasični i normalni društveni model, razlikuje se od europskoga komunitarizma, koji se uvijek gleda s negativnim i reakcionarnim predznacima.

Hrvatsko nasljeđe

Što reći o Hrvatskoj? Hrvatska nosi stoljetnu hipoteku komunitarističkoga regionalističkog ili autonomaškog kobnog iskustva koje je uvijek bilo centrifugalni geopolitički čimbenik (u obliku iredentizma i velikosrpske hegemonije ili unitarizma) na štetu afirmacije i opstanka hrvatske državotvornosti. Također postavlja se pitanje zašto se prije donošenja ustavnih odredbi koje se odnose na zakon o manjinama i o dvojezičnosti nije provela javna rasprava o izboru različitih društvenih modela na tom području? U Europi postoje različite politike prema manjinama, različita poimanja o toj temi. Politike variraju od multikulturološkog, transkulturološkog, asimilacijskog, integracionističkog modela. Hrvatski je model nažalost ostao koncepcijski nedefiniran, hibridan i eksperimentalan, te je donesen bez prethodne dubinske analize o tome koji je model najprikladniji za hrvatske nacionalne interese.

Društveni model multikulturalizma danas je povijesno istrošen: u Norveškoj posebno nakon Breivikova atentata, u Njemačkoj to je izravno izjavila kancelarka Merkel, pa i u Velikoj Britaniji i Francuskoj taj je model često kritizirala službena vlast. Najbolji dokaz poraza takva modela porast je populizma i radikalne desnice, koja artikulira protuimigracijski ksenofobični i antimuslimanski diskurs što održava također određenu krizu starih modela država-nacija, koji počiva na načelu društveno-političkog građanstva kao kohezijskoga nacionalnog identitetskog čimbenika.

U razdoblju titoističkoga komunizma glavni kriterij pripadnosti građanskoj klasi bio je politička lojalnost, sudjelovanje u političkom odlučivanju, što znači da je pripadnost višoj klasi, gospodarskoj i političkoj, vladajućoj nomenklaturi, ujedno značila i pripadnost višoj klasi. U tom smislu treba reći da je građanstvo funkcionalistički instrumentalizirano kao rezervoar kadrova jer je velik dio tzv. inteligencije i akademske zajednice – sloj profesionalaca, profesora, znanstvenika – bio sloj za regrutiranje za političku klasu ili nomenklaturu. Niži sloj klase sastojao se od fizičkih radnika, seljaka i marginalnih društvenih slojeva koji su ujedno legitimirali proklamiranu „egalitarističku“ besklasnu proletersku retoriku. Jasno, treba podsjetiti da je velik dio aristokracije i „ostatak“ neprijateljske klase, „buržoaskog sloja“, 1945. istrijebljen preko noći, dok je tanak sloj građanstva koji nije podupirao komunistički režim, a imao je građanske težnje, nekako opstao.

U posljednjih dvadeset godina hrvatsko je društvo osim s ratom bilo suočeno s tektonskim društvenim promjenama. Naše je društvo trebalo sanirati (i još sanira) nasljeđe raspada komunističkoga društvenog modela i apsorbirati tranzicijsko iskustvo preobrazbe u tržišni kapitalistički gospodarski i sustav političke višestranačke demokracije. Hrvatsko je društvo naslijedilo sve osim slobodnoga građanskog diferenciranog društva. Građanstvo – u onoj mjeri u kojoj je bilo ideološki i politički tolerirano za vrijeme Jugoslavije – ne može se nikako poistovjetiti s klasičnim demokratskim građanstvom europskoga tipa. Iza građanskog pridjeva često se u nas krio ideološki podoban urbani sloj titoističke nomenklature, koja nije bila nositelj demokratskoga građanskog razmišljanja ni ponašanja, a još manje prosvjetiteljskoga načela, nego je pretežno bila u funkciji sociološkog i političkog reproduciranja postojeće nomenklature (tehnomenadžerske ili partijsko-političke).

Iza građanstva, dakle, često su se skrivale partijske sinekure ili određene stečene „građanske“ ratne političke zasluge. Jugoslavensko tzv. građanstvo u obliku lojalne srednje klase proizvod je radikalnih nasilnih socijalnih rezova nastalih nakon 1945, tako da se s pravom može govoriti o osakaćenoj socijalnoj morfogenezi.

Nije ni čudo da postupno demokratizacija hrvatskoga društva i uspostave neovisnosti nije popraćena skladnim regulativnim mehanizmima socijalne stratifikacije i elitne mobilnosti. Umjesto evolutivne društvene diferencijacije i kruženja elita, dogodila se pretvorba „građanstva“, odnosno stagnacija društvene stratifikacije prema kriteriju bogatstva i političke podobnosti bez nužne promjene vrijednosne orijentacije. U evolutivnom procesu društvene diferencijacije važnu ulogu igraju čimbenici strukturiranja građanske zbilje poput mobilnosti i podjele rada, zatim obrazovanje, dok bi uloga političkoga sustava trebala slabiti, a uloga privatnoga vlasništva jačati. U mjeri u kojoj država zadržava jaku regulativnu ulogu u društvu, utjecaj „političkog” faktora može se zadržati bez obzira što je sada riječ o pluraliziranom političkom podsustavu. Dolazi li međutim i do smanjenja značenja uloge obrazovanja ili u društvu zasnovanu na znanju dolazi do multipliciranja kanala mobilnosti? Dovode li promjene društvenoga sustava do zatvaranja ili otvaranja društvene strukture? Također su ključne vrijednosne orijentacije društvenih segmenata koji kruže i odozdo prema gore te homogenizacija i artikuliranje društveno-političkih stajališta.

Na putu prema hrvatskom građanskom jakobinstvu

Riječ jakobinstvo danas asocira na centralizaciju upravne i političke moći (birokracija i centralistička vlast po uzoru na francuski model) i tehnokratski elitizam, kao i negiranje regionalnih i lokalnih posebnosti i identiteta. Jakobinizam se povijesno poistovjećuje s jozefinizmom u Austro-Ugarskom Carstvu u 18. stoljeću, a u 20. stoljeću s birokratskim centralizmom Sovjestkog Saveza. Stoga, kad govorim o mogućnosti usvajanja građanskog jakobinizma kao društvenom modelu za Hrvatsku, namjerno treba staviti naglasak na građansku dimenziju kako bi se bolje razlikovao od militantnoga političkog i povijesnog francuskoga političkog jakobinizma, koji se poistovjećuje s političkim centralizmom i netolerancijom u odnosu na manjinska prava. No treba podsjetiti kako unatoč tome što je jakobinizam s Roberspierreom bila i službena ideologija Francuske revolucije, taj je pokret kao politička i društvena doktrina zaslužan za očuvanje narodnoga suvereniteta i nedjeljivosti republike. Također ne treba zaboraviti da je jakobinska tradicija prva zagovarala primjenu zajedničkoga standardnog jezika za sve građane na temelju zajedničkih prava i obveza svih građana, u doba kada su u Francuskoj postajala razna pisma, dijalekti i regionalni jezici. U sklopu jakobinske jezične koncepcije, uporaba lokalnog i zasebnog jezika i pisma ostaje na razini osobne zajamčene slobode i koegzistira skupa sa zajedničkim službenim jezikom i pismom, koji je ujedno sastavni dio pravne i kulturne jednakosti i koji jamči zajedničku kulturnu, političku, socijalnu i znanstvenu razmjenu i komunikaciju u okviru granica zajedničke države-nacije. Revolucija je ujedno opravdala primjenu zajedničkoga službenog jezika za sve građane, a zajednički jezik postao je glavni čimbenik društvene, političke i nacionalne homogenizacije, kao i konstrukcije zajedničke društvene zbilje. Također ne bi se smjelo fetišizirati ni mistificirati građanstvo kao društveno-politički sloj, jer odvajanje građanstva od puka, odnosno od onih organsko-povijesnih matrica koje svaki narod nosi u dubini vlastitoga „bitka“, vodi svojevrsnom društvenom darvinizmu i podjeli.

U doba kada Europska Unija uvodi koncept europskoga nadnacionalnog građanstva, pred Hrvatskom stoji velik i važan izazov za izgradnju modernoga homogenog nacionalnog i političkog koncepta građanstva kao najboljega sredstva za očuvanje i afirmiranje nacionalnog identiteta i nakon pridruživanja Uniji. Na kraju, često i sami zaboravljamo filozofsko značenje riječi manjina, koju je najbolje sažeo Kant: „To je nesposobnost služenja vlastitim umom bez upravljanja drugog.“ Kulturne i jezične manjine ujedno su soj i bogatstvo svakoga nacionalnog korpusa, integrirane građanskim interkulturnim dijalogom, kada ne postaju predmet političke licitacije ili komunitarističke getoizacije.