Podalje od turističke gomile

Za autoricu putovanje nije samo fizička promjena mjesta i ambijenta, nego događaj koji izaziva buđenje pojačane osjećajnosti, budnosti, iskričavosti, lucidnosti, draži i dragosti, oštrijih osjetila, oštroumnijih zapažanja

Potkraj prošle godine u Matičinoj biblioteci Putopisna proza objavljena je nova, treća po redu, knjiga. Matičinoj publici, napose čitateljima Vijenca, autorica je dobro poznata – hrvatska jezikoslovka Nives Opačić, koja još od 1999. u Vijencu neumorno ispisuje jezičnu kolumnu, a evo je i u ovom broju, samo koju stranicu dalje. Štoviše, Vijenčevim čitateljima nisu nepoznati ni autoričini putopisi. S vremena na vrijeme mogli su se uvjeriti da Nives Opačić osim o jeziku znade jednako kompetentno i zabavno pisati i o mjestima koja je posjetila. No sve dosad bili su to povremeni putopisni bljeskovi, a ovaj put pred nama je cijela knjiga s 26 putopisnih priča raspoređenih u 13 poglavlja pa se može cjelovitije prosuditi o autoričinu putopisnom prinosu i o njezinu odnosu prema putovanjima.

Izd. Matica hrvatska, 2012.

Iako u predgovoru kaže da ne bi znala točno odgovoriti zašto voli putovanja, ponudila nam je ipak sasvim dovoljno odgovora na to pitanje. Putovanja su za nju bila i ostala „tako potrebna izlaženja i iz sebe i iz svijeta koji me okruživao“, odnosno „mjesta nezaboravnog učenja bez prisile, i to (do)životnoga“. Za našu autoricu putovanje nije samo puka fizička promjena mjesta i ambijenta, nego događaj koji proživljava svom dušom, jer izaziva „buđenje onih emocija i stanja koja kao da su i deponirana da se otvore upravo na putovanjima – pojačane osjećajnosti, budnosti, iskričavosti, lucidnosti, draži i dragosti, oštrijih osjetila, oštroumnijih zapažanja“.

Poziv na putovanje

Za potpunije razumijevanje njezine putničke filozofije treba dodati i misao da je „planiranje putovanja često uzbudljivije i od samog putovanja“. Tako shvaćeno, putovanje ne traje samo tri, pet, sedam ili deset dana koliko traje sam put, nego obuhvaća i mnogo dulje vrijeme pripreme za put, a svojom knjigom autorica nam bjelodano pokazuje da za nju ne završava povratkom s puta, nego u mislima traje i dalje, sve dok ga putopisno ne zaokruži.

Nisu svi putnici isti, niti imaju iste interese, pokušajmo stoga odrediti kakva je vrsta putnika Nives Opačić. Što nju zanima i veseli, a od čega okreće glavu? U ocrtavanju njezinih putničkih načela posegnut ću za još nekoliko citata. Sama kaže da „ne voli bedekersko razgledavanje“, misleći pritom na standardnu turističku ponudu nekoga mjesta. Gradove i krajolike doživljava kroz ljude, a pamti „samo ono što se amalgamira u sjećanju kao spoj doživljenog, pročitanog, viđenog“. Na to se nadovezuje i misao da „slike s ulice voli više od slika iz galerije“. Kada se nađe u nekom mjestu, ne mora nužno vidjeti prvih deset ili dvadeset atrakcija kako ih je rangirao bedeker. Naprotiv, svoj će itinerar skrojiti po vlastitim načelima, oplemeniti ga ponečim što bedeker ne propisuje, pritom čak i „svugdje nešto propustiti“, ne bi li si time ostavila razlog da se vrati. Umjesto da se drži naputaka za prosječna turista, ona preporučuje obilazak grada na drugi način: „šetnjom, zaustavljanjem na najrazličitijim mjestima... mirnim prolaženjem (i pronalaženjem) bez imperativa“. Treba reći još i da autorica ima izrazit osjećaj za otkrivanje manje poznatoga, zanimaju je „zakutci do kojih skupna putovanja nisu dopirala“, podrazumijevajući pritom da je ono glavno ionako svima (ili barem njezinim čitateljima) dobro poznato.

Na mnogo mjesta u knjizi čitatelj će vidjeti da se autorica grozi globalizacije koja ujednačava sva mjesta na kugli zemaljskoj, a ona pod Velikim medvjedom, tj. na sjevernoj polutki, posebno te da nije zarobljenik podjele gradova na „velike“ i „male“. Ne osjeća se dobro u gužvi i gdje god bila potražit će neki mirniji kutak podalje od turističke gomile i vreve.

Približeni svjetovi i ljudi

Da je autoričin stil pisanja u isto vrijeme i zabavan i poučan, znaju svi koji prate njezinu jezičnu rubriku u Vijencu. Kao što se može očekivati, i u njezinim je putopisima mnoštvo literarnih asocijacija, a ne nedostaje ni onih glazbenih kao ni likovnih. Ne opisuje nam autorica samo ljude koje je susrela nego i znamenite ljude kojih se u pojedinim mjestima prisjetila jer su utjecali na njezin doživljaj toga mjesta. Posebice često piše o glazbi, o skladateljima koji su obilježili pojedina mjesta ili pak o koncertima koje je pohodila. Doznajemo i da su neka njezina (davna) putovanja bila uvjetovana glazbenim događajima.

A kamo nas sve vodi najpoznatija hrvatska jezična savjetodavka u svom, kako sama kaže „špartanju po sjevernoj hemisferi“? Neka su nam odredišta poznata iz spomenutih zapisa objavljenih u Vijencu, no knjiga donosi i mnogo toga dosad neobjavljenoga.

Knjigu otvaraju zapisi o podijeljenom i opet sastavljenom Berlinu i njegovoj okolici. Potom nas nakratko vodi u Beč pa opet vraća na europski sjever, gdje s njom i njezinim suprugom obilazimo sve tri baltičke republike. Posjetila ih je u pravom trenutku, nakon obnove neovisnosti, a prije Pridruživanja Europskoj Uniji. Iako je riječ o nama razmjerno udaljenijim zemljama, autorica ih učinila bliskima i razumljivima, temeljeći opis dobrim dijelom na zapažanjima vezanim uz nasljeđe iz razdoblja socijalizma koje nam je zajedničko pa su i mnogi detalji utoliko razumljiviji, a ogled posvećen Vilniusu doživio sam kao svojevrsnu posvetu svim Istočnoeuropljanima koji između 1945. i 1989. nisu bili na „partijskoj liniji“.

Srednjoj Europi vraćamo se tekstom o Pragu, koji je najopsežniji, a po meni i težišni zapis u knjizi. Tu je autorica po svemu na „domaćem terenu“. S jedne strane suočena je s apsurdima socijalizma, začinjena još i sovjetskom okupacijom, te okružena „bezvoljnim, utučenim i ravnodušnim“ Pražanima koji su svoje nezadovoljstvo iskazivali tipično češkim zabušavanjem, koje naziva švejkovanjem. S druge strane, bila je na terenu bliskoga slavenskog jezika, pratila koncertne izvedbe znanih joj čeških kompozitora, susretala se sa znancima i stjecala nova poznanstva, šetala po prekrasnom gradu pa čak i zavirila u pokoju pivnicu. Sve su to za nju beskrajno zahvalne putopisne teme, a opis lokalne praške cukrárne, neugledne slastičarnice, i žena koje su u njoj radile, antologijski je primjer pisane crtice koja uspješno zamjenjuje fotografiju pa čak i filmski zapis.

Nakon Praga slijedi skok prema europskim rubovima, na istok do Rumunjske te na jug do Katalonije. Slijedi onda opet jedan od naših povijesnih glavnih gradova, Venecija, a potom Turska, gdje nas, za promjenu, autorica ne vodi ni u glavni ni u najveći grad, nego do Kapadocije i Efeza. Zapise iz Turske upotpunjuju oni sa Sjevernoga Cipra, nepriznate države koja u svom imenu također nosi turski atribut.

Svestrano obrazovana putnica

Sva dosad navedena mjesta pravo su inozemstvo, no knjiga ima i svoj tuzemni dio, a kao svojevrsni uvod u tuzemstvo nije izostalo ni „blisko inozemstvo“, pri čemu mislimo na neke susjedne nam zemlje. U Hrvatskoj Kostajnici autorica se navirila preko Une u Bosnu, a iz Dubrovnika u Boku kotorsku, gdje se prisjetila mnogih ljudi koji otamo potječu pa i jednog profesora sa studija geografije, što je meni, njegovu nekadašnjem „pitomcu“, bilo posebno drago vidjeti.

Od hrvatskih mjesta opisana su i ona dobro posjećena, primjerice Dubrovnik i Trogir, kao i ona rjeđe i manje posjećena, primjerice Županja i Topusko, iz čega se može zaključiti da Nives Opačić podjednako cijeni sva naša mjesta i u svakome od njih pronalazi nešto zanimljivo i vrijedno spomena. Sjetni, pak, zapis o Sirivalji, koja nije ni zasebno naselje nego tek livada u Severinu u Gorskom kotaru, intimistička je crtica i epitaf vikendaškom društvu koje se tamo okupljalo, ali i vremenu kada su ljudi prijateljevali više nego danas.

Posljednje poglavlje posvećeno je onim mjestima koja nisu došla na red u zasebnim opisima pa ih je autorica spomenula u skupnome pregledu, posvećujući nekima od njih ipak priličan prostor. U tome pregledu neka su mjesta prošla bolje, a neka baš i ne osobito dobro. S radošću se sjeća boravaka u njemačkim gradovima Münsteru, Dresdenu i Münchenu. Od talijana, pak, Rim je prošao izrazito loše, dok se Perugie prisjeća s mnogo više simpatije. Od velikana, Pariz je prošao bolje od Londona, dok se slavenskih gradova, Češkoga Krumlova kao i poljskih Varšave i Krakova, prisjeća s neskrivenom simpatijom.

Najpoznatija hrvatska jezična savjetodavka zanimljivo i zabavno piše o mjestima koja je posjetila

Knjiga obuhvaća putovanja koja su se zbivala u velikom vremenskom rasponu: autorica se prisjeća svojih prvih putovanja s ruksakom i luftmadracom, studentskoga Dubrovnika i studentskog Berlina, studijskih i radnih boravaka u sveučilišnim gradovima i metropolama, obiteljskih putovanja s djecom u 1980-ima i 1990-ima, sve do nedavnih posjeta već viđenim ili novim mjestima. Bez obzira na to kada je koje putovanje bilo, svi zapisi djeluju jednako svježe i zanimljivo, bilo da su svjedočanstva prošlih vremena, bilo da opisuju aktualno (tranzicijsko) stanje. Izmjena i mješavina različitih vremenskih razina osobito je zanimljiva kada se uspoređuju posjeti istome mjestu u različitim razdobljima.

Kao putopisac naša je najpoznatija jezična savjetodavka podjednako zabavna i kad piše iz vizure zagrebačke cure iz Tkalčićeve (one stare, prije uređenja u turističko šetalište) kao i kad zapisuje zapažanja s motrišta sveučilišne nastavnice svestrana znanja.

Putopis kao intimističko štivo

Knjiga Nives Opačić pokazuje čemu služi putopis i kako bi trebao izgledati. Putopis ne smije biti poput turističkoga vodiča, priručnika objektivne naravi. Putopis je intiman doživljaj pa se od putopisca očekuje da piše o mjestima kojih nema u turističkim vodičima ili pak, ako i piše o turističkim mjestima, tada to treba biti na drukčiji način od vodiča. Putopis treba privući čitatelja na mjesta koja sam nije prije posjetio, a čita li o poznatim mjestima, uspio putopis potaknut će ga da se prisjeti vlastitoga posjeta, da svoje uspomene (ili zabilješke) usporedi i preispita s putopiščevima.

Budući da sam i sam napisao stanovit broj putopisa, razveselilo me što sam primijetio da je Nives Opačić zapazila i zabilježila neke detalje koji su se i meni usjekli u pamćenje, a većini drugih učinili bi se vjerojatno sporednima ili nevažnima. U Veneciji prepakiranoj turistima na potezu između Rialta i Trga Svetoga Marka, svoj mirni kutić ona je našla na Guidecci, baš kao što sam ja svoj imao na Santa Eleni. Peljmene ili pilmenjike, torteline na ruski način, spominje na nekoliko mjesta, u Aleksandrovki kraj Berlina i Rigi, gdje god je prisutan neki utjecaj majčice Rusije. Iako, za razliku od bračnoga para Opačić, nisam bio vođen obiteljskom predajom i preporukom, svejedno sam od svih ponuđenih ruskih delicija upravo to jednostavno pučko jelo prepoznao kao nešto autentično rusko i putopisnoga pamćenja vrijedno. Drveni most preko rijeke Brente u gradu Bassano del Grappa zacijelo nije najpoznatiji talijanski pa ni venetski most, no oboma nam je zapeo za oko. Kao što ni Majorija na staroj Jozefinskoj cesti, što se od Vratnika spušta prema Senju, nije glavna krajputaška atrakcija u Hrvatskoj, pa ipak s našom autoricom dijelim asocijacije vezane uz tamošnje Carsko vrilo i kapelicu, spomenike koji tako mnogo govore o našoj prošlosti.

Naposljetku, kažimo i to da osim u knjizi opisanih ima još mnogo mjesta iz kojih se vidi zviježđe spomenuto u naslovu knjige. Neka je od njih gospođa Nives Opačić i posjetila, a neka će zacijelo i posjetiti u vremenu koje je pred nama, bez obzira na to što na jednom mjestu diskretno daje naslutiti da nakon pedesetak godina pomalo osjeća putnički umor. Imamo stoga pravo od nje osim jezičnih savjeta očekivati i nove putopise, jednako zanimljive i razigrane kao što su i ovi objavljeni u znaku Velikog medvjeda.