Od Marinkovića i Slamniga do Gotovine i Markača

Aleksandar Flaker o Marinkovićevu romanu Nevermore

Nikad više!

Marinkovićev tekst vrvi reminiscencijama iz drugih umjetnosti: kada smo rekli „Antigona“ ili „Hamlet“ stvari su, dakako, jasne. Ali takvih, kazališnih, reminiscencija ima znatno više, pa se pojam teatralizacije ove proze nameće sam od sebe: kazališni citati iz Büchnera, Vojnovića ili Moličrea samo na nj upozoravaju! Ako je temeljni „skladbeni“ Marinkovićev postupak u romanu unutarnja monologizacija sa stalnom projekcijom vlastite osobnosti u druge likove, onda upravo takvo temeljno polazište vodi prema dijalogičnosti koja gdjekada poprima „scenske“ oblike pri čemu su podatci o izvanjskom svijetu do te mjere reducirani, te zapravo predstavljaju samo izvanjski okvir monologu, dijalogu, ili pak mnogoglasju u završnom djelu romana (situacija „češkog odmarališta“!). Takvu „kulisnost“ romana dopunjuju česti pozivi na djela likovne umjetnosti, pa je ovdje dovoljno zabilježiti bar ironijski poziv na Van Goghov Autoportret koji se nametljivo pojavljuje kada je riječ o bezuhom oružniku, premda našega dinarida nećemo doživljavati u riđoj boji!

Vijenac, br. 8, 14. travnja 1994.

Radovan Ivančević o kulturnom blagu opljačkanom iz okupiranog Vukovara

Šakali nad mrtvim gradom

Podsjetimo se. Vukovarski muzejsko-pljačkaški slučaj (a riječ je o fondu od oko 35.000 muzejskih predmeta) može se u povijesnom kontekstu usporediti jedino s Hitlerovom pljačkom muzeja i kolekcija, nakon destrukcije i okupacije evropskih zemalja u Drugom svjetskom ratu. Odvoženje umjetnina u „centralni“ Hitlerov muzej sasvim je adekvatno sabiranju sveg opljačkanog blaga u „savezni“ Miloševićev, ma gdje bio. Ovim međunarodno dobro poznatim skandalom, trajno je srozano u blato srpsko i vojvođansko Društvo historičara umetnosti – odnosno, tako dugo dok se javno i jasno ostali članovi ne distanciraju od idejnih začetnika i izvršilaca ovog gnjusnog čina koje sam jednom nazvao „šakalima nad mrtvim gradom“. Da li je potrebno reći da su oni pljačku vukovarskog kulturnoga blaga nakon armijske destrukcije i odvoženje u onaj isti Beograd otkuda su došle kolone tenkova i otkuda su poslane tisuće granata na Vukovar nazvali – „spašavanjem“? Naravno da ne treba, jer su svi koji prate ovaj rat tisuću puta iskusili da je bešćutnost destrukcija popraćena besramnošću i cinizmom „opravdanja“.

Vijenac, br. 25, 8. prosinca 1994.

Božo Majstorović nakon Oluje o četničkim razaranjima hrvatske baštine

Protiv tri križa

Usprkos veselju zbog oslobođenja nisu se skrivale suze, a i tjeskoba pred budućnošću bila je vidljiva na licima. Većina se crnih slutnji o stanju kulturne baštine Hrvata na okupiranu području obistinila. Ponovno smo se suočili sa slikama razorenih crkava, samostana, povijesnih seoskih i gradskih naselja. Svi biljezi tisućljetne hrvatske nazočnosti sustavno su uništavani. Nepokretno je sravnjeno sa zemljom, a pokretno uništeno i razneseno. Stravični film koji je započeo razaranjem Vukovara i Lipika, granatiranjem Dubrovnika i šibenske katedrale sv. Jakova, odmata svoje posljednje sekvence na Banovini, Kordunu, Lici, Benkovcu, Kninu, Drnišu… (…)

Velika bi pogreška bila tvrditi da iza razaranja stoji puka mržnja i nekultura. Premda to jesu osnovni atributi hordi koje su to učinile, pomno razrađena strategija, sustavnost i sveobuhvatnost u „poslu“ kazuju nam da je to produkt precizno razrađenog plana. Plana na kojem se radi od prošlog stoljeća, a kojemu su obje Jugoslavije omogućile izvanredne uvjete da se razradi do u tančine.

Vijenac, br. 44, 7. rujna 1995.

Milovan Tatarin o knjizi Julijane Matanović Zašto sam Vam lagala

Kroz prostor duše

Priče od kojih je knjiga Julijane Matanović sklopljena potraga je za vlastitom poviješću. Rekonstruiranjem proteklog, sačuvanog tek u sjećanje, ona uspostavlja sklad među zbivanjima koja su ostala raspršena u vremenu. Uobličavajući događaje svojega života u čvrstu priču ona prošlo interpretira i njezina je naracija duboko osobno perspektuirana. Poput najpouzdanijeg svjedoka autorica promišlja događaje koji su, s više ili manje važnosti, prošli kroz njezin život i učinili da danas može reći kako posjeduje pravo na priču. A u toj se priči pripovijeda o autoričinoj obitelji, o tetki i tetku, o ocu i majci, bratu i sestrama, o mudrim bakama i djedovima, o rođacima i prijateljima, svima onima koji su, pa čak i onda kada to nisu htjeli i nisu namjeravali, dali identitet autorici koja će im se, mnogo godina poslije, odužiti tako što će o njima, a zapravo o sebi, ispričati lijepu priču. Jer, ne treba zaboraviti da nam identitet, između ostalog, daju Drugi, da smo svi izgrađeni od različitih otisaka koji su u nas utisnuli različiti ljudi, čineći tako da ih se sjećamo i onda kada više nisu s nama.

Vijenac, br. 83, 13. ožujka 1997.

Govor Josipa Bratulića na sprovodu Petra Šegedina

In memoriam Petar Šegedin

Petar Šegedin postavio je sebi, vrlo rano, visoka moralna načela kojih se strogo držao iako to nije bilo uvijek ni lako, ni jednostavno jer prvotni izbor cilja nije se ukazao izdržljiv za takva načela, i za ljudski udio u njima. Petar je, noseći u sebi od rane zrelosti, urođenu sumnju i skepsu, sumnjao i o svome položaju, ali i o putu društva, države, čovječanstva, kozmosa – prema onome što se, ne bez ironije, zove sretna budućnost. Koje li ironije, naime, jer je budućnost svih nas – odlazak, neslavan završetak u ništavilu. Bio je čovjek koga nije privukao ni sjaj novca, ni snaga vlasti, ni tašta slava. Odlučan da se izbori za svoje čisto, integralno čovještvo, jedinu vrijednost svoju, on se mučio kao Sizif bez nade, jer nije stekao vjeru biblijskog Joba. Jer nije mogao vjerovati u kršćansku uzajamnu ljubav, koju Pismo zove Charitas – svim se snagama trudio da u ljudskim odnosima zavlada bar jednakost, bratstvo i sloboda, tekovine građanskog ustroja društva. Ali ni to nije nikada postignuto, i taj je cilj dalek, u nekoj imaginarnoj, zamagljenoj budućnosti.

Vijenac, br. 121, 10. rujna 1998.

Tonko Maroević u povodu smrti Ivana Slamniga

Non vitae, sed disciplinae imaginationis

Nije prilika da se prisjećamo pojedinačnih naslova i knjiga, nego samo načela po kojima je uspijevao pomirivati (ili, bolje: paralelno rabiti) najizrazitije krajnosti. Kao pjesnik i pripovjedač, kao dramatičar i romanopisac, bio je učen i izrazito referencijalan, no zbog toga ništa manje slobodan, a kao esejist i povjesničar, kao teoretičar i profesor književnosti, umio je golema znanja prenijeti s ležernošću i nepretencioznošću, što je bilo upravo zarazno tako da se i meritum primao s odgovarajućom tečnošću/točnošću.

Nažalost, jest prilika da se prisjećamo čovjeka, teško ponovljive osobnosti zabavnog tjeskobnika ili tremom obuzeta predavača. Kao studenti njegovih seminara ili prevođenja na zagrebačkoj komparativnoj književnosti dugujemo mu golemu zahvalnost za poticaje i izazove. Bez njegove plodne intervencije čitava bi jedna dimenzija naših života ostala neaktiviranom. Ono što nismo znali primiti ex cathedra mogli smo dobiti neformalnim druženjem, a zadivljavao nas je pamćenjem i dosjetljivošću, sposobnošću povezivanja stvari po neočekivanim linijama i krugovima.

Vijenac, br. 192, 12. srpnja 2001.

Vinko Penezić nakon terorističkog napada na New York 11. rujna 2001.

Nestanak najslavnije gradske vizure

Utorak 11. rujna 2001. bit će zapamćen u povijesti po stravičnom terorističkom napadu kojim su ciljani simboli američke snage i ponosa, čime je snažno uzdrmana vodeća svjetska nacija. Namjere terorista bile su očigledne — udarom na Pentagon, središte američke vojske, dovesti rat u dvorište jedine svjetske supersile, a rušenjem Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, simbola moći i novca, destabilizirati financijsku i ekonomsku prevlast na globaliziranom svjetskom tržištu. Posljedice tragedije brojne su i još nesagledive — od masovnih žrtava i velike materijalne štete, preko panike na ulicama i kaosa na burzama, do moguće destabilizacije svjetskog poretka i opravdana straha od novog velikog rata. Katastrofa i njezine posljedice mogle bi ozbiljno poljuljati uvjerljivost američkog vodstva u postindustrijskom društvu dvadeset prvog stoljeća te demistificirati američku vojnu nepobjedivost i civilizacijsku nadmoć american way of life. Iako neposredno nakon tragedije nije moguće predvidjeti sve promjene koje će ona izazvati, jedno je sigurno — svijet više neće biti isti kao prije crnog utorka.

Rušenjem World Trade Centra (WTC) dramatično je izmijenjena silueta Manhattana, nedvojbeno najdojmljivije ikone dvadesetog stoljeća. Teroristi su precizno odabrali cilj napada iz jednostavna razloga što su tornjevi bili visoki, snažni i nezaboravni, a njihova dominacija vizurama omogućila je televizičnost s fantastičnim medijskim efektom.

Vijenac, br. 197, 20. rujna 2001.

Iva Körbler o restauraciji Apoksiomena

Apoksiomen ponovno sja

Sažeta prezentacija radova na tom projektu dala je iznimno zanimljiv uvid u pojedine faze restauratorskih zahvata. Izložbom i prezentacijom ujedno se obilježilo podizanje kipa Apoksiomena nakon gotovo dva tisućljeća. Brončana skulptura mladog atleta koji nakon završena natjecanja strugaljkom skida sloj prašine i ulja kojim je bilo namazano njegovo nago tijelo, visine 192 cm, pronađena je 1999. u podmorju otoka Lošinja, nedaleko otočića Vele Orjule, kao slučajni nalaz belgijskoga turista. Na temelju istraživanja i analiza možemo pretpostaviti da je kip nastao u doba prijelaza grčke klasike u helenizam, u 4. stoljeću prije Krista. Organski materijal iz unutrašnjosti kipa, datiran između 1. stoljeća prije Krista i 2. stoljeća, unesen je kroz pukotine i nagrizen zubima sitnoga glodavca. To je prethodilo ukrcavanju kipa na brod, iako ostaci broda u istraživanjima lokaliteta nisu pronađeni. Pretpostavlja se da je kip bačen preko palube kako bi se olakšalo brod za nevremena. Iznimno zahtjevnu akciju vađenja s morskoga dna i sustavno arheološko istraživanje nalazišta izveli su arheolozi ronioci Marijan Orlić, Jasen Mesić i Mario Jurišić iz Odjela za arheologiju Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Smiljan Gluščević iz Arheološkog muzeja u Zadru, njihovi suradnici te ronioci Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske.

Vijenac, br. 250, 2. listopada 2003.

Marinko Mišković i Matea Lay o gašenju vječnog plamena na Oltaru domovine

Gdje odati počast Hrvatskoj?

U vrijeme kada je spomenik postavljen bilo je zamjerki na izbor lokacije i imena kao i neslaganja estetičke naravi. Ali sva krivica Oltara domovine zbog koje je danas nedovoljno istaknut samo je i jedino u tome što ga je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. otvorio Franjo Tuđman. Sve ostalo puko je traženje izlika. Nakon njegove smrti nova je vlast – u valu detuđmanizacije – započela s demontažom nasljeđa stare vlasti. Nacionalni simboli, rituali, spomenici i datumi, uvedeni za stare vlasti, nova vlast je ukidala, premještala i marginalizirala kao da je riječ tek o političkim simbolima omrznute vlasti. Umišljenost i lakoća s kojom je jedan spomenik kakav je Oltar domovine uvučen u sferu obračuna s političkim protivnicima, skupljanja jeftinih bodova, inženjeringa opstanka na vlasti, čin je nezamisliv u civiliziranom svijetu. Tako je s Medvedgrada povučena vojna straža, a Oltar domovine izuzet iz državnog protokola (koji je predviđao da strani državnici u prigodi državnih posjeta pred njim iskazuju počast zemlji domaćinu) te izručen skrbi administracije i prepušten na milost i nemilost huliganima i vandalima. Posljedica je toga da je Oltar domovine bio zarastao u travu i šipražje, a kameni i stakleni elementi popucali su, dok su oni manji, suze, ukradeni. Stavljajući za trenutak na stranu utrnuli vječni plamen (pokraj kojega sada gori lampion), danas je Oltar domovine u usporedbi s tim u mnogo boljem stanju, zahvaljujući obnovi koju je financirao Grad Zagreb 2006. godine.

Vijenac, br. 424, 3. lipnja 2010.

Andrija Tunjić u Vukovaru dvadeset godina poslije

Život između zločina i nade

Nije prvi put u povijesti naše civilizacije da su se isti zločini ponavljali jer zločinci i njihove ideologije nisu dostatno kažnjeni. Sjetimo se pogroma Židova u carskoj Rusiji i Staljinovu SSSR-u, u Hitlerovoj Njemačkoj, u Pavelićevoj NDH i Srbiji, iz koje je general Nedić poslao pismo Hitleru u kojem ga je izvijestio da je Srbija prva u Europi riješila židovsko pitanje. Sjetimo se i komunističkih zločina.

I zločini u Vukovaru ponovljeni su zločini. Srpski i crnogorski četnici u Drugom svjetskom ratu počinili su brojne zločine po BiH i Hrvatskoj, a isto su ponovili u ratu od 1991. do 1995. Početak bestijalnosti započeli su na vukovarskom ratištu 1991, kada su 18. studenoga 1991. svoj pohod „trijumfalno“ najavili crnom zastavom s mrtvačkom glavom i pjesmom Biće mesa klat ćemo Hrvate...

Dosad je u Hrvatskoj ekshumirano 4438 osoba, od kojih je 3721 nestala od 1991. do 1995. godine. Na popisu zatočenih i nestalih još je 1889 osoba koje su zatočene i nestale od 1991. do 1995. godine. Od dosad ekshumiranih 60 posto su civili; 28 posto žene, a 39 posto osobe starije je od 60 godina. Ekshumirani su i posmrtni ostaci više od četrdesetero djece. Od ekshumiranih 89 posto su Hrvati. Samo u Vukovarsko-srijemskoj županiji dosad je otkriveno pedeset masovnih grobnica i više od 150 manjih, u kojima su nađene kosti do troje ubijenih. Sigurno će ih biti još jer se još traže nestali.

Unatoč tomu borci za ljudska prava i politiku pomirenja ustrajavaju na zaboravu jer tobože bez zaborava mržnji nikad kraja. Pritom zaboravljaju da je nasilni zaborav itekako pogodno tlo za još veće mržnje i nove zločine.

Mučno je sve to znati, a ne moći se tomu suprotstaviti. Pa čak ni pisati! Jer se i pisanje o tome sve češće smatra potpirivanjem nacionalizma, mržnje i življenja u prošlosti. Forsira se zaboravljanje prošlosti iako su u sadašnjosti svuda posljedice prošlosti – nacifašističke, komunističke i velikosrpske; masovne grobnice, groblja i duhovi mrtvih, koji još imaju samo žive koji ih se sjećaju.

Na putu sam prema Vukovaru, hrvatskoj Guerniki.

Vijenac, br. 462, 17. studenoga 2011.

Igor Zidić O oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču

Hrvatska

i generali

Godinama je Hrvatska planetarno sramoćena kao nevjerodostojna zemlja, koja skriva svoje prljave ruke, svoje topničke dnevnike, svoja zlodjela i svoga najistaknutijeg – a htjelo se reći: i najkrvavijeg – generala. Skupa s Hrvatskom na stup su srama pribijani, od nekih medija proskribirani i svi oni koji su, s razlogom i argumentima, stali u obranu Domovinskoga rata, braniteljske populacije, oslobodilačke Oluje, prava na teritorijalnu cjelovitost, prava na samoobranu i prava na kupovinu oružja, kojega nismo imali. Egzistencijalna ugroženost naroda najjači je argument za naše tadašnje postupke: jači i od međunarodnoga embarga na uvoz oružja i ratne opreme. U tome je uspostavljena jednodušnost svih koji su Hrvatsku, a ne Jugoslaviju osjećali kao svoju domovinu. Na istoj su se liniji obrane optuženih hrvatskih generala, kad je krivica personificirana, našli narod, njihovi suborci i prijatelji, vojni vrh, Crkva, Matica hrvatska, Zaklada za istinu o Domovinskom ratu i mnoge druge ustanove, poduzeća i pojedinci.

Vijenac, br. 489, 29. studenoga 2012.