Nadahnuti prvijenac

U svoj prvi roman Čišćenje globusa Božica Jelušić unijela je svakovrsnost svojih književnih vizura, svoj odnjegovani senzibilitet pjesnikinje po vokaciji. Naime, da bi prikazala sjaj i bijedu plemićke obitelji von Trezić u dvorcu Barnagor na bilogorskom brežuljku iznad sela Čepelovec, spojit će izmaštani svijet s faktografskom građom, pronađenom u obiteljskim zapisima, dnevnicima, pismima. Kontrapostirajući sudbinski odnos između pojedinca i svijeta koji ga okružuje, odnos između tradicionalnih vrijednosti i grube stvarnosti, ona pronalazi pravu, kreativnu mjeru za jedinstveno postojanje svojih odabranih likova, za njihove zanose i strasti, za njihove nedosegnute slobode u svijetu koji je odan tradiciji i specifičnoj kulturi življenja. Autoričin odnos prema likovima koji tjelesno i duhovno proživljuju ratove i promjene režima, iznimno je respektabilan pa se u svome narativnom postupku često utječe meditacijama i lirskim solilokvijima, vodeći čitatelja vješto i nadahnuto fabulom svojim kratkim, svrhovitim poglavljima koja sustavno i romansijerski skladno uobličuju likove i zbivanja (Mary, utjeha mrtvih slova, Carlov nesuđeni ples, Alexandra, središte koje se drži).

Izd. OMH Đurđevac i Baltazar, Koprivnica, 2012.

Realnom svijetu koji sve oko sebe nemilice troši suprotstavljene su uspomene, sjećanja, sanjarije, s kojima žive i kojima su ispunjeni protagonisti romana da bi mogli opstati. Oni će uporno i dosljedno čuvati neke moralne vertikale svoga bivstvovanja, ali će ih nesmiljeni, profani život pokoriti udarajući ih u točke gdje su najslabiji, u njihovu nasušnu potrebu za ljubavlju. U pokušaju da odbace nametnute im granice, osovljene u vizijama dužnosti, časti, žrtvovanja, autoriteta, likovi romana doživljavaju svoje osebujne katarze. Kastinska energija posustaje, ruši se u pasivnom pokoravanju: „S Franzom, konačno, usrknula je svoj serum istine, shvatila je da nema snage za buntovništvo poput male Mary, koja je mogla složiti kofer i otići na stan u mali kokošinjac od Đurđevca, grada u kome su cestom vozila volovska kola a muškarci nosili grube pregače preko jedinog para hlača za rad i nedjeljnu misu.“ (O umijeću pretvaranja i serumu istine)

Simboličko čišćenje globusa ostalo je fikcijom. Sama će autorica to naglasiti: „Samo bi netko poput mene mogao uzeti takvu stvar u ruke, posve sličnu globusu na kome se vide samo nesigurni obrisi, hologrami nedovoljni za rekonstrukciju, pa ipak izazovni, dovoljni možda za ostatak života.“ No ideja o čišćenju globusa pretvorena u narativni postupak otkrila je esencijalne suodnose likova, dovodeći ih na čistinu osamljenosti. Autorica se u tome pokazala vrsnom pripovjedačicom, zaokružujući sudbinske putanje svojih likova u specifičnoj atmosferi i ambijentu. To što je posljednje poglavlje osmislila na kajkavskom narječju još je jedan dokaz autoričine čudesne invencije. Kao da je kajkavski jezik preuzeo na sebe svojevrsno oslobađanje tih tjeskobnih likova: „Razmem ja da je se njezino daleko da ona tu na bregu samo v telu živi, dok duša ophađa one lepe gore, jezera, bele hiže i z belem peskom našrotane pute. Razmem da su ženske ruke pisale te adrese, i navek, zanavek, da se ljubavno pismo čeka makar nigdar ne dohađa. Teško je tak živeti, bez zraka, kakti riba na golem bentu, ali ja tu nikaj nemrem pomoči ni napraviti.“