More adrijansko

Stariji hrvatski pisci i pjesnici zovu naše more prema talijanskom imenu iz doba renesanse – adriansko, adriatik, adriatinsko, pa se tako zove i spjev Nikole Zrinskog, Adrijanskoga mora Sirena

Jadranska obala čini dobar dio Hrvatske, pa su i mnogi hrvatski književnici rodom s mora ili ga kao prvu senzaciju gledaju sa svojih brda od rođenja, a neki i do smrti (barem u mislima). Tako jakom fascinacijom – morem i životom ljudi uz more – zarazili su se i mnogi pjesnici s kopna (Šenoa, Domjanić, Vidrić, Krleža, Majer, Cesarić, Tadijanović, Mihalić...). Jer more je bilo i ostalo nadahnuće svekolikim umjetnicima (književnicima, slikarima, glazbenicima), pa nije nikakvo čudo što su i mnoga pjesnička djela nadahnuta morem svrstana i u zasebne antologije.

More znači u prvom redu veliku količinu vode okružene kopnom ili općenito morsku vodu. U prenesenom značenju more i dalje označuje nešto veliko, golemo, što ne mora nužno biti voda, pa govorimo: isplakala je more suza, potrošio je na kuću more novaca, a svaki se dan susrećemo i s morem problema. More je zahvalan tvorbeni element u frazeologiji, pa kada tko pretjeruje, reći ćemo: baci pola od toga u more, tek time ćeš ga svesti na pravu mjeru. Debelo, otvoreno, široko more znači pučinu, a kad čega ima kao pijeska u moru, to znači vrlo mnogo, obilno. Naprotiv, ako vam tko dade neznatnu količinu čega, reći ćemo da je to tek kap u moru. Fraza koja se može u svakom režimu primijeniti na političare: u gospodarenju novcem njemu je more do koljena, tj. on je lakomislen, olako shvaća poteškoće ili ih uopće ne shvaća. Slika sugerira da se stalno praćaka u plićaku, nemajući hrabrosti zaploviti na otvoreno more. No takvima je obično ravno sve do mora (nekima i do Kosova), oni su ravnodušni i svejedno im je i što drugi o njima misle i u što narod vode. Dotle ljudi koji mukotrpno rade prolijevaju mora znoja i krvi, za što plaću i dobivaju i ne dobivaju. Izrabljivači ili/i prevaranti, kad ih pritisne sa svih strana, obično nestanu kao da su u more (ili u zemlju) propali.

More je u hrvatskom standardnom jeziku imenica srednjeg roda (ovo more), a imenice srednjega roda završavaju u nominativu jednine na o (selo) ili na e (polje). Nastavak -o dobivaju tzv. nepalatalne osnove, a nastavak -e palatalne. Odmah možemo pitati: kako to da je more navuklo na sebe palatalni nastavak -e, a suglasnik r ispred nastavka nije palatal. Ovdje je potreban mali dodatak: suglasnik r nije danas palatal u hrvatskom standardnom jeziku, no nekoć je bio, pa se depalatalizirao (zato u instrumentalu jednine imenica muškog roda imamo kadšto oblike carem, gospodarem – s nastavkom palatalnih osnova). U stsl. jeziku bilo je (umekšano) morje (rus. móre, češ. moře, polj. morze). Oblik morje i danas je vrlo običan u kajkavskom (evo dijela pjesme Međimurska Nikole Pavića: „Da je z čistog vina morje / pak da je kak Međimorje / lefko bi ga spil...“). Osnovno značenje morja bilo je voda stajačica, jezero i močvara. Preklapanje mora i jezera sačuvalo se npr. u staroruskom more, što znači i more i jezero, kao i u njemačkom – der See, jezero; die See, more (uz Meer, dakako). Riječ more, kao vrlo stara, potječe još iz ie. prajezika, *mori, što je onda u latinskom dalo mare, u stvnjem. marî, merî – Meer, dok je njem. Moor močvara. Korijen *mer- označavao je ono što je tamne nijanse boje. Oblik more imaju svi slavenski jezici, pa kažemo da je riječ sveslavenska, praslavenska i baltoslavenska. Negdje označuje i zaljev (npr. staropruski mary). Za baltoslavenske narode morje se odnosilo na Baltičko more, a Slaveni uz njega zvali su se Pomorjani (njem. Pommern, Pomeranija, Pomerani).

U većini ie. jezika more znači veću količinu vode, a uza nj vežemo i riječi: dubok, ravan, staza (grč. póntos, u vezi sa sanskrtskom riječi panth, put, staza, morski put; ovdje se valja sjetiti da je stari naziv za Crno more bio Pontus, s kojega je do smrti tužio za Rimom prognani pjesnik Ovidije, a rano djelo Ive Andrića, Ex ponto, pokazuje da je to more postalo i sinonim za progonstvo – fizičko ili duhovno), sjajan (grč. marmaíro, blistati se, sjajiti se), sol, voda. Grčka riječ thálassa, more, u osnovi ima ie. korijen srodan sa staroslavenskim dol, njem. Thal, u značenju dolina, udubina, jer mora i popunjavaju veće ili manje udubine u Zemljinoj kori. Grčki pélagos znači pak otvoreno more, morsku pučinu.

Etimolozi se uglavnom slažu da je Jadransko more dobilo ime po gradu Adriji / Atriji / Hadriji na zapadnoj, apeninskoj, obali, nekoć morskoj luci, koji je zbog nanosa rijeka Pada (Po) i Adigea danas udaljen od obale 26 km. Adria / Atria / Hadria nalazi se u provinciji Rovigo, a osnovao ju je car Hadrijan, po kojemu je Jadransko more i dobilo ime. No da bismo dobili to ime (Jadran, Jadransko more), morala je nastupiti glasovna promjena zvana proteza. Kao proteze česti su suglasnici v i j, npr. uho / vuho; apno / vapno; ugljen / vuglen; oko / joko itd. U nekim europskim jezicima to se more i danas zove Adria. Rimljani su to more zvali svakojako: mare Adriaticum ili mare Hadriaticum (Cezar, Livije) ili samo Hadriaticum (Katul), no rabio se i naziv Sinus Adriaticus (Jadranski zaljev). Za Jadran su upotrebljavali i nazive Mare superum (Gornje more), za razliku od Jonskoga mora – Mare inferum (Donje more). Hrvatski pak rječnici u 16. stoljeću Jadransko more zovu i sinje more, a latinisti u doba hrvatske narodne dinastije – mare nostrum (kako se zove i jedna antologija hrvatskoga pjesništva o moru). U Ariostovu Bijesnom Orlandu to se more zove mare schiavo, Slavensko more, a Mlečani ga zovu Colfo = Golfo (zaljev), prema grč. kólpos (Adriatikňs kólpos), što su naši otočani prihvatili kao Kulaf, a to im je značilo pučina mora daleko od kraja. Grci su i Jonsko more zvali zaljevom (Jónios kólpos, Jonski zaljev). Stariji hrvatski pisci i pjesnici zovu naše more prema talijanskom imenu iz doba renesanse – adriansko, adriatik, adriatinsko (još bez proteze), pa se tako zove i spjev Nikole Zrinskog (1620–1664), Adrijanskoga mora Sirena, napisan na mađarskom jeziku, a objavljen u Beču 1651. Naravno, na mađarskom se jeziku zove Adriai tengernek Syrenata, a na hrvatski ga je preveo Nikolin nešto mlađi brat Petar (1621–1671), onaj isti koji će s rođakom Franom Krstom Frankapanom ostati za glavu kraći u Bečkom Novom Mjestu zbog protuhabsburške pobune. Petrov prijevod na hrvatski izašao je 1660. u Mlecima. Bana Nikolu Zrinskoga razderao je vepar u jednom lovu, no još je za života vidio i izlazak svojega djela na mađarskom jeziku u Beču, kao i prijevoda na hrvatski u Mlecima.

Kako u antici Adria znači i Jadran i Mediteran, a u antičkoj se Dalmaciji spominju Adra i Adrium i kao toponim (ime naselja) i kao oronim (ime za brdo, planinu), nije isključeno – misli etimolog Petar Skok – da je ime Jadran moglo poteći i od izvornoga imena na talijanskoj obali (Veneto) i od imena na hrvatskoj obali. Neki ne isključuju ni etruščansko postanje ove riječi.

U književnost nas najlakše mogu dovabiti sirene, one imaju tu vabiteljsku moć (Odisej je voskom začepio uši svojim mornarima i vezao ih za jarbole da ne podlegnu napasti sirenskoga zova i ne odu za tim zavodnicama u propast). Grč. Seiren, lat. Siren ime je mitološkoga bića koje živi u moru, slično je djevojci (gore djevojka, dolje riba), a svojim zavodljivim pjevom mami mornare u more da ih ondje utopi. Ime im potječe od grč. seirá, uže, lovna zamka, a moderno je značenje sirene zvučna naprava koja ili upozorava na opasnost (zračna opasnost, vatra) ili svima razglašuje da je npr. završila smjena u tvornici, da vozilo hitne pomoći juri prema bolnici tražeći slobodniji prolaz, da policijsko goni prijestupnike itd. Andersenova Mala sirena nije bila zla zavodnica, obratno; radije je umrla nego da svojom pojavom uznemiruje voljenoga (iako ne baš inteligentnog) kraljevića. „Gadura“ Lorelei druga je priča; ordinirala je s hridi u Rajni iz čiste pakosti – da mornari polome i brod i vrat. I „dobre“ i „zle“ dostojne su literarne (i ine) obradbe, no njima se neću ovdje više baviti. Dovele su nas (iz svojih vodenih postojbina) do zanimljivih riječi. A onda i do beskrajnoga morskog plavetnila. Tako zamišljam vječnost.