Lice i sjena Marka Marulića

U književnoj historiografiji uvriježena je predrasuda o Maruliću kao duhovnome i Držiću kao svjetovnom piscu. Proučavanjem njihovih opusa možemo doći do zanimljivih podataka, koji okreću te pripisane uloge

U do danas najakribičnijoj studiji o Marku Maruliću iz 1989. Mirko je Tomasović isticao kako se predodžba o retrogradnosti medievalnoga Marulićeva opusa treba razbijati jer da je taj, kako ga je još Kukuljević s pravom prozvao, otac hrvatske književnosti stvorio impozantan opus u kojem se isprepleću srednjovjekovni, humanistički i renesansni elementi. Kao jedan od zornijih primjera istaknuo je Tomasović i Marulićevo latinsko djelo Dialogus de laudibus Herculis u kojem progovara „renesansni pjesnik i kršćanski moralizator u istoj osobi“, gdje se virtuozno koristi „dvama leksicima i debatnim terminologijama“, kao i „strukturiranjem teza i antiteza, do konačne dijaloške sinteze“. U toj polemičkoj raspravi napisanoj po uzoru na antičke filozofske dijaloge sučeljavaju se poganski pjesnik i teolog, odnosno kršćanski poeta. Tomasović je u svom predanom cjeloživotnom marulološkom radu najviše pridonio usložnjavanju Marulićeva kompleksnoga portreta, pa smo iz njegovih studija mogli zaključiti da Marulić nije bio ni odveć miran duh, a još manje osamljen. Djelovao je u splitskom humanističkom krugu, pisao poslanice prijateljima sa Šolte u kojima je njihov književni, ali i glazbeni kružok pozivao na ugodna druženja, znao je biti oštar polemičar osobito kada je dokazivao Jeronimovo neitalsko podrijetlo, ali i rableovski duhovit kada je u svojima Pokladu i Korizmi oslobodio srednjovjekovni karnevalski duh, literarno obogaćujući pučke motive u vedrim prigodnicama namijenjenim svojoj dragoj sestri Biri.

Prema fizionomiji izravnoga Marulićeveva potomka, Ivan Meštrović isklesao je statuu koja se i danas nalazi na Voćnom trgu u Splitu

U Marulićevoj Instituciji inkvizicija je cenzurirala „heretičke” rečenice

Prijevod Institucije na talijanski iz 1569.

Tržnica pred palačom Milesi ogledalo je života mediteranskoga grada koji se nije puno promijenio od Marulićeva vremena

Na indeksu zabranjenih knjiga

Još važnije za argumentiranje (ako je to uopće potrebno) Marulićeve inventivnosti, koja je bila u skladu sa zorom novoga vijeka, pokazuje njegov filozofski sustav mišljenja koji je autor uveo u fabulacije o katoličkoj etici. Iako je u već spomenutoj studiji Tomasović zapazio te elemente, oni se u marulologiji nisu rado ni prečesto isticali. Riječ je, naime, o njegovu latinskom spisu De institutione bene vivendi koji mu je, paradoksalno, poslije donio europsku slavu. Naime, Pouke za čestit život, podijeljene simboličnim biblijskim brojem šest po uzoru na radne dane u tjednu slikovitim primjerima iz Vulgate, i hagiografija ilustriraju temeljna religiozna načela. Među brojnim biblijskim fabulacijama nama je najzanimljivija ona o Juditi, osobito stoga što ona nije bila tek usputna Marulićeva preokupacija, nego je na tom tematsko-motivskom sustavu utemeljio epski žanr u hrvatskoj književnosti, a da ne spominjemo dikciju i pjesnički registar na narodnom jeziku u umjetničkoj književnosti visokoga stila. Naime, kada je Marulić raspravljao o kreposti istine suprotstavljajući je jednom od smrtnih grijeha, uveo je u hrvatsku književnost sasma novovjekovnu predodžbu o istinitosti. Humanistički pisac eksplicitno je razlikovao grešne i korisne laži te ih je ilustrirao na starozavjetnim fabulacijama o Juditi, Davidu, Jakovu: „Pa ipak, tko bi se usudio optužiti udovicu Juditu za lukavštine, varke i čiste laži kojima je oslobodila svoj kraj od opsade, a cijelu Judeju, tj. narod Božji, od pogibelji ropstva?“ Ili o Jakovu: „Pa ipak, ne možemo ni za nj reći da se nije lažno predstavio kad se obukao u jareće kožice kako bi se učinio rutavim poput brata Ezava ni da nije slagao kad je za se odgovorio da je Ezav. Ali mu se to oprašta na taj način što se ne smatra grijehom, već otajstvom.“ Upravo su takva mjesta navela španjolskog inkvizitora Bernarda de Sandovala y de Rojasa da u Instituciji cenzurira heretičke rečenice. I ne samo to: ta je latinska knjiga 1565. spaljena u Sieni, u gradu u kojem je Marin Držić zauzimao ugledan položaj studentskoga rektora. I tako se za tren uvriježene etikete razvratnoga Držića i pobožnoga flagelanta Marulića ozbiljno dovode u pitanje. One upozoravaju biografa da nijedna književnička ličnost nije plošna, pa ni bipolarna, one opominju životopisca da izbjegava opća mjesta u karakterizaciji portreta književnika, jer koliko da nam takva mjesta olakšavaju razumijevanje, ona istovremeno svode stanovitu biografiju na našu mjeru, a time gubimo možda najvrjednije dijelove književne osobnosti.

Oduševljenje Erazmom

Tiskana u nevrijeme 1506, u godinama crkvene krize, Marulićeva Institucija nije izbjegla cenzorski ingvast, kao što (auto)cenzorskom crnilu nije promaknula ni jedna Marulićeva poslanica Tomi Nigeru. Ipak treba istaknuti da je nakon Institucija u izvorniku i prijevodima doživjela zasluženu revalorizaciju u kanonu europske kršćanske literature, pa je postala jednom od najprevođenijih i najizdavanijih knjiga u tom žanru, odmah nakon De imitatione Christi Tome Kempenskoga, kojega je, što nije naodmet spomenuti, preveo na materinski jezik upravo naš Marulić, vjerojatno s istom tendencijom kojom je napisao Juditu za recipijente koji „nisu naučni knjige latinske aliti djačke“. Napisao je Marulić 1519. poslanicu prijatelju Nigeru u povodu njegova imenovanja za skradinskoga biskupa, u kojoj mu zahvaljuje na pošiljci Erazmovih knjiga: „Primio sam knjige Erazma Roterdamskog što si mi ih poslao: odlikuju se pobožnošću, učenošću, i ne manje, rječitošću. Veoma uživam čitajući ih. I doista, od vremena božanskog Jeronima pa sve do naših dana u naših bogoslova nije bilo one ljepote profinjena izražavanja. Hvalili smo u mnogih oštroumnost i zaključivanja [...]. Sada je, međutim, zahvaljujući Erazmu, sama zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige tih jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovno zablistala od drevnih ukrasa te se sja oličena bojama krasnorječja. [...] Opet će sveta književnost i nauka imati svoje Jeronime i svoje Ambrozije, ako se samo nađe onih koji će se htjeti takmičiti s Erazmom.“ Ta posveta nije dakako tiskana u izdanju Marulićeve knjige 1524, a spomeni Erazma poslije su autorovom ili nekom kasnijom cenzorskom rukom precrtani. Dobro je interpretirano da se Marulić u Erazmovim knjigama više divio stilskim i retoričkim ukrasima, sofisticiranosti Erazmova izraza, negoli njegovu reformatorskom duhu. Dodijelivši Erazmu kanonsko mjesto u svom katalogu kršćanskih autora i uspoređujući ga sa Sv. Jeronimom, naš pisac nije ni slutio da će slavni Nizozemac navući bijes crkvenih vlasti, iako se Erazmo potkraj života posuo pepelom. Istaknute citate iz Marulićeva opusa o Juditi, Jakovu i Erazmu antologijski je izdvojio naš najvažniji marulolog Mirko Tomasović, što nije nimalo neobično kad znamo da je on priredio i jednu od najboljih hrestomatija u povijesti hrvatske književnosti, i to onu o Marulu potkrijepljenu eruditskim i vrlo zanimljivim komentarima, koja se u svom žanru može usporediti s Čalinim priređivačkim poslom Držićevih sabranih (sačuvanih) djela.

Jednako kao što se u jednoj etapi držićološke kronologije Držića rado i olako etički difamiralo, tako se Marulića rado i olako beatificiralo. U navodima su se izbjegavali svi enigmatični, ali i etički dvojni biografemi, pa se s najvećim oprezom navodio (ili zaobilazio) legendarni sloj njegove mladenačke biografije koji je fiksirao talijanski putopisac Giuseppe Antonio Costantini boraveći na Hvaru, gdje je skupljao bizarne i zanimljive pučke anegdote, pa je i u kratkom izletu u Split čuo usmenu pripovijest o ljubavnoj zgodi iz Marulove mladosti. Zapisao ju je 1732. naslovivši je Kaznom razvratnosti. Inače, knjiga u koju je uvrštena ova pripovijest o Maruliću i Papaliću bila je vrlo popularna i doživjela je za autorova života devet izdanja, a nosila je naslov Lettere critiche, giocose, morali, scientisiche ed erudite alla moda ed al gusto del secolo presente. Ovako fabuliraTalijan:

„Zgoda je zapravo sljedeća: zapovjednik (knez) ovoga grada, prije više od jednog stoljeća, imao je u kući ne znam da li kćer ili sestru. S njom su ljubakala dva mlada plemića ovoga grada, jedan iz obitelji Papalića, a drugi po imenu Marko Marul (Marulić). Ljubavna veza razvila se toliko da je bilo dogovoreno nedopušteno posjećivanje kroz neki prozor sobe dotične žene što je gledao prema uličici, koja je danju imala malo prometa, a noću nikakva. Dva su ljubavnika dala načiniti koloturnik o kojemu sam govorio, pa nakon što su ga opremili svilenim konopcem, podigli su pomoću konopca što im ga je žena spustila gornji dio tih ljestvica do prozora i tu ga učvrstili. Na donjem je dijelu, naprotiv, pričvršćen jedan pojas (omča), na takav način, da je u njemu jedan od mladića mogao sjediti ili stajati na nogama, dok je drugi mladić, povlačeći svileni konopac, malo-pomalo dizao prijatelja do prozora; tu bi mu žena pomogla i uvela ga u svoju sobu. To je ljubakanje potrajalo nekoliko mjeseci, uvodeći prijatelje izmjenično u sobu. Onaj koji je bio na redu da ostane dolje šetao je stražareći cijelu noć. Konačno je jedne večeri bio red na Marulića da uđe ženi, ali ga je Papalić preklinjao i molio da pusti njega, a on će njemu zauzvrat dopustiti da se penje druge dvije ili tri noći, ako bude želio. Nagovoren, iako ne lako, prijateljevim molbama, udovoljio je Marul njegovoj želji. Nakon što je prošao veći dio noći i dan se počeo približavati, čekao je Marulić da nemarni prijatelj siđe u strahu da se, razdanjivanjem, ne otkrije teški prijestup. Pomišljao je da ljubavnici, utonuli u san, nisu primijetili svanjivanje zore; i očajan je šetao, prikradajući se uglovima uličice, da bi gledao neće li tko naići, odlučivši da će u tom slučaju napustiti prijatelja da ga ne otkriju da čuva koloturnik, svjedoka krađe, što je visio na prozoru sa svilenim konopcem sakupljenim na podu i visećim iz visine. Ali dok je tako stajao neodlučan i zabrinut, začu kako s visine bučno pada dolje neka masa. U prvi je mah pomislio da je to njegov prijatelj, nesretnim slučajem ili zbog žurbe, pao s prozora; ali osvrnuvši se, spazi veliku vreću, a čas zatim pao je na nju, bačen s visine, koloturnik. Dršćući, sa sumnjom i iznenađen, uplašen tim što se zbilo, odveže vreću i spazi glavu prijateljevu odsječenu od tijela i čitavo ostalo njegovo tijelo isječeno na komade. Malo je nedostajalo da se jadni Marulić na taj prizor nije onesvijestio, ali duh koji se u kritičkim situacijama pokreće i budi nadvladao je teški strah, tako da je mogao odnijeti teret do susjednoga trga i pozvati jednog nosača, kojega je ugledao, i, pretvarajući se da to je to nešto drugo, natovario mu je veću na rame, skrivajući koloturnik. Tada je u vlastitoj kući pokopao nesretnog prijatelja. Poslije toga, ne toliko od straha da ga ne zadesi neka slična nesretna zgoda, koliko pokajavši se zbog vlastitih grijeha, razmišljajući o Božjoj naklonosti koja ga je htjela sačuvati od nesreće, koja je prema ljudskim propisima trebala biti njegova, povukao se na otok Šoltu, deset milja udaljen odavde, i u samotničkom životu, u pustinjaštvu, činio je pokoru za svoje prijestupe. Napisao je mnoga moralna i sveta djela, od kojih su neka sačuvana, a Dalmatinci ga zovu drugim svjetlom Dalmacije, nakon Sv. Jerolima; i umro je štovan kao svetac...“

Danas, kada je zavladala kriza profesionalnoga novinarstva, usmena se književnost nerijetko uzima kao relevantan publicistički izvor. Zahvaljujući ozbiljnosti i minucioznosti u radu naših stručnjaka koji se bave Marulićevom biografijom i djelima navedena se fabulacija ne uvodi u piščev životopis jer za nju nema arhivskog (a ni historiografskog) temelja. Ona se navodi kao kuriozitet koji prati biografiju jednog od najvećih hrvatskih pisaca.

Ženske laži

Što se tiče teme odnosa laži i žene, ističu se tekstovi talijanskih renesansnih teoretičara. Njihovi su pogledi ne samo srodni Marulićevima nego i onima njegovih cenzora. Oni su iskazivali stajalište prema kojem je laž najizrazitija slabost žena. Žena i ženstvo lažne su već u svom konceptu. Kao primjer navode se neka poglavlja iz Starog zavjeta, recimo Sarina laž o vlastitom osmijehu koji je negirala, a koji je vidio Anđel, i ta laž možda je poslije uvjetovala niz događaja koji su u iskušavanjima Abrahama pokazivali nestalnost žene i sudbine koju ne slučajno, rečeno Držićevom frazom, „pišu ženom“. Isto tako stari autori navode prizor Boga i Adama naglašavajući da Bog nije nakon počinjena grijeha i pada pozvao ženu da joj priopći budućnost, nego je to učinio Adamu izbjegavajući ženu kako ona ne bi počinila nove greške, jer da je laž organski dio njezina spola. I samo tamo gdje je znatiželja, ženska ali i muška, nastat će plodno tlo za laž i realizaciju njezinih posljedica. Pritom se često zaboravljalo da je upravo Eva, po kršćanskoj filozofiji pramajka ljudskoga roda i nositeljica istočnoga grijeha, zapravo prva poželjela odgonetnuti alfu i omegu, prva iskazala intelektualnu znatiželju. Talijanski teoretičari Marulićeva vremena ističu da oni koji lažu uspijevaju ostvariti umjetnost hobotnice. Tako žene kad lažu imaju oko sebe osigurano carstvo kojim mogu vladati. Metafora hobotnice upotrebljava se u opisu žena koje se lažima mogu prilagoditi stanjima i raspoloženjima drugih, koje mogu s obzirom na pogodno vrijeme lagati da bi došle do cilja. Nije slučajno da Meduza umjesto kose ima multiplicrane zmije koje nalikuju na krakove hobotnice. Uostalom, još je i Plinije uočio da polip, tj. hobotnica, mijenja boju prema okolini koja mu je u blizini. Laž i dolazi od straha, kao što se kameleoni prerušavaju jer se boje, kako kaže Plutarh. Boji se puk u Juditi jer, kad ona umre, oni tuguju i strepe pred budućnosti. U Svetom pismu stoji da onaj koji voli opasnost, koji je izaziva, u njoj i pogiba. Zapravo riječ je o kazni i biljegu koji nose oni koji se približe lažnom. Pjesnik nam omogućuje da u ljudima koji lažu i kad lažu prepoznamo sebe u sličnim situacijama. Ipak, u ratnim akcijama korisno je lagati jer iz tog postupka iziđe ponešto dobro. Tko ne zna lagati, ne zna ni živjeti, ali je jasno u opasnosti da upadne u grijeh. O umijeću pretvaranja moćnika napisao je Machiavelli kultnu studiju Il Principe, koja se nije slučajno našla u Držićevim rukama, a, još i važnije, i u njegovim književnim i epistolarnim tekstovima. Upravo je ta zora novoga vijeka ili, kako je filozofi s pravom nazivaju, epoha praga ili epoha prijelaza uvjetovala te dodirne punktove u svjetonazoru dvojice potpuno antipodnih književnika: Držića i Marulića.

Ovdje možemo spomenuti i Mavra Vetranovića, koji je ne samo dramatizirao lik već spomenute Sare, nego i starozavjetnu fabulaciju o braći koja su izdala Josipa, kad su slagala o njegovoj sudbini, a zapravo su ga prodali i doživjeli da je njihova laž postala njegovim velikim usponom. Ta je priča odličan primjer predočavanja onoga što se u talijanskoj renesansnoj literaturi naziva dissimulazione disonesta (nepošteno prikrivanje), za razliku od primjera Marulićeve Judite, gdje je riječ o poštenom prikrivanju (dissimulazione onesta). Juditino krabuljenje zapravo započinje udovičinim antologijskim kićenjem i urešavanjem njezine ženstvene vanjštine. U stihovima koji su odavno odčitani u ključu petrarkističkog i neoplatonističkog opisa ljepote može se prepoznati početak Juditina maskiranja kojim započinju pripreme teatra za okrutnoga Holoferna. Teatralizacija prerušavanja započinje kostimom i maskom da bi se poslije ostvarila u Juditinu jeziku, zapravo umijeću laganja kojim će spasiti svoj narod. U toj epskoj fabulaciji Eros je usko povezan s teatralizacijom, odnosno s dissimulazione onesta.

Meštrovićeve vizije

Stoga nije ni najmanje neobično da je Darko Novaković 1997. objavio zbirku Marulićevih latinskih epigrama, među kojima su i erotski, koje je prethodno pronašao u Glasgowskoj biblioteci. Među njima je vrlo zanimljiv epigram posvećen grčkom bogu spolnosti i plodnosti Prijapu: „Reci, Prijape bludni, u kojem stanuješ kraju, / Sad kad se pronijela vijest da si napustio vrt? / ‘Dva su brijega, a između njih je smradna dolina. / Usred doline te sada sam našao dom.’“ Prijapov odgovor upućen našem pjesniku u duhu ironije antičkih pisaca svojevrsni je antipetrarkistički stih koji mizigonijski opjevava žensku spolnost. S obzirom da je taj bog u rimskoj mitologiji zaštitnik vrtova, nije li znakovit svojom dalekom aluzivnošću opis vrta i Suzanina kupanja u Suzani, za koje je kritika, doduše, davno ustvrdila da su na njega utjecali stihovi u rimovanim heksametrima Vita Suzanae iz djela Aurora, biblia versificata Petra iz Riga.

Marulićev platonistički opis fiksiran je u prvoj njegovoj biografiji koju je priredio Splićaninov vjerni prijatelj Franjo Božićević Natalis, a ona navodi i podatak o piscu koji se u mladosti volio lijepo odijevati i to sve dok ga nije pogodila i još dubljoj kontemplaciji i askezi privukla smrt brata Šimuna. Taj razlog doveli su u pitanje brojni marulolozi. Meštrović je prema Božićevićevu opisu, ali i jednom izravnom Marulićevu potomku, isklesao statuu koja se i danas nalazi na Voćnom trgu u Splitu. Zanimljivo je spomenuti da je Marulić postao sinonimom hrvatske kulture, pa kad su splitski mladci shvatili da je izbor splitskoga tajkuna za gradonačelnika znak kulturne i svake druge krize, oblijepili su Meštrovićev kip koji interpretira začetnika hrvatske umjetničke književnosti žutim plastičnim vrećicima na kojima je plavim slovima utisnuto poduzetnikovo prezime. Možda je Meštrović, kako je Krleža volio reći, znao „vajati grdosije“, ali je isto tako izradio portrete dvojice najvećih, ali i antipodnih hrvatskih književnika: Marka Marulića i Marina Držića. Držićev kip koji se danas nalazi ispred Kazališta Marina Držića u Dubrovniku prikazuje podvojenu tragikomičnu fizionomiju kojoj je jedna polovica lica nasmiješena, a druga tragično zabrinuta. Kako nije sačuvan Držićev autentični portret, mnogi se držićolozi domišljaju kako je taj žestoki književnički duh mogao izgledati. Postoji i pretpostavka koja se temelji na Držićevu iskazu u vezi s navodnim krivotvorenjem oporuke Pera Primovića. Tamo je opisan kao čovjek koji u venecijanskom domu Primovićevih skutren uz peć čita knjigu, pa se pretpostavlja da je bio nježne tjelesne građe.

Talijanska pisma Marulića i Držića

Naravno, nas u književničkim biografijama više zanima ona druga građa, građa rođena iz njegova intelektualnog djelovanja. Zato i nije nevažno promotriti još jednu dodirnu točku Marulićeve i Držićeve biografije. Mnogi su se proučavatelji Držićeva opusa zgražali, drugi pravdali njegovu gestu da otpočne pisati urotnička pisma protiv dubrovačke oligarhije ni više ni manje nego toskanskom tiraninu Cosimu I. Mediciju. U prvim desetljećima proučavanja složenoga književnog diskursa nerijetko se primjenjivalo načelo sadašnjosti, a redovito zaboravljalo da je takva gesta bila pomodna u makijavelističkom duhu, u zori novovjekovlja. No nikad se nije istaknulo da je i Marko Marulić pisao pobudbenu poslanicu papi Hadrijanu VI, inače odgojitelju Karla V, te, važnije, velikom inkvizitoru od Aragona, papi koji je u trenutku kad je 1522. stupio na svoju rimsku stolicu došao u taj grad prvi put.

Rimski je puk toga papu, kojemu Marulić upućuje ganutljivu proznu latinsku molitvu „suprotiva Turkom“, prezirao pa kad je već sljedeće godine umro, taj isti puk javno se veselio. Bio je Hadrijan VI. Marulićev korespondent i posljednji netalijanski papa prije Ivana Pavla II, Nizozemac koji je stigao biti i Erazmov sveučilišni nastavnik. Marulić sve te činjenice nije morao znati, on je toga papu i njegovu navodnu moć poštovao. Isto tako poštovao bi on čak i Aleksandra VI. iz roda Borgia da mu je koje desetljeće prije odlučio uputiti srodnu leteru! Marulić nije pisao svoje apelativne tekstove razvratnom Aleksandru VI, ali da ih je pisao, sročio bi ih istom onom retorikom kojom je pisao i Hadrijanu VI. Inače o Aleksandru VI. hrvatski latinist i Marulićev suvremenik Ludovik Crijević Tuberon napisao je ove vrlo kritičke retke: „Pričaju da je ovaj papa živio životom vrijednim prezira i bio dokraja pokvaren čovjek te je sve što je sveto prodavao za novac.[...] Naime, taj vrlo jadni otac nije se usuđivao ništa zanijekati sinu kad mu je što tražio, pa čak ni onda kad je to što je tražio bilo najsramotnije...“ Naravno, Splićanin nije pisao tom, nego drugom jednom (ne)moćnom silniku, pisao mu je da ga uzalud upozori na tursku opasnost, da mu sugerira sveti rat. Prema onodobnoj koncepciji, ako je i kitio svoju poslanicu, činio je to jednako kao njegova Judita prema principu dissimulazione onesta.

Split i Dubrovnik

O tome da je takav bio Držićev princip dok je pisao svoja urotnička pisma još će se dugo raspravljati. Dubrovčanin je radije čitao Machiavellijeva Vladara negoli ipak srodne postulate Sv. Augustina, prema kojem svako čovjekovo djelovanje proizlazi iz njegove volje koja je apsolutno slobodna, a volja je sve, pa čak i čin laganja, jer i onda kada lažemo vrijednost voljnih učinaka ovisi o njihovoj usmjerenosti Bogu, Crkvi i Vjeri. Prema tome slobodna je volja pozitivna kada služi kršćanskom uvjerenju. Nije li u tim Augustinovim mislima skrivena tajna Juditina kićenja? Nije li u njoj skrivena svijest onih koji unaprijed znaju da ih gluhe uši vladajućih neće čuti, ali oni ipak govoreći istinu fengaju.

Stoga je i ovom prigodom dobro podsjetiti predstavnike hrvatske kulturne politike da svoj okular usmjere na dva povijesno važna hrvatska kulturna centra, na Split i Dubrovnik, gradove u kojima su rođeni prapisci hrvatske zrele književnosti. Neće biti da je tamo Dioklecijan samo sadio kupus, a dubrovački knezovi vladali tek po mjesec dana.