Kontinuitet, tradicija, identitet

Vijenac je došao do svojega 500. broja i ta činjenica u vremenu nenaklonjenom kulturi ima posebnu vrijednost. To više što su kulturne rubrike u novinama nestale, a umjetnička kritika izgubila je kriterije i pretvorila se u pogubno ideološko svrstavanje

Velike obljetnice znak su kontinuiteta i u tome leži najvažnije značenje jubilarnoga broja Vijenca. Nije potrebno napominjati kako je posebno u kulturi kontinuitet iznimno važan jer znači ulazak u povijest, stvaranje tradicije i jačanje nacionalnog identiteta koji se s vremenom sve jasnije i bogatije profilira. Posebno je kontinuitet važan u tom smislu za hrvatsku kulturu koja u svojoj povijesti zbog nepovoljnih političkih i društvenih okolnosti često nije mogla ni u tom čisto primarnom, egzistencijalnom, fizičkom smislu uspostaviti neprekinuti tijek. Koliko nam zbog toga znače napori pojedinaca koji su usprkos okolnostima uspjeli stvoriti djela što su u svoje vrijeme pratila europska umjetnička kretanja. Koliko nama danas znači naša renesansna i barokna književnost? Ili baština hrvatskoga romantizma? Koliko kasnomodernistički impulsi krugovaša i razlogovaca? Ispunjava nas ponosom što je i hrvatska kultura dala svoje nemale prinose u velikim duhovnim zamasima prošlosti, a oni su nastajali u uvjetima koji su u najmanju ruku bili nepovoljni za hrvatski narod. Ipak, usprkos njima, mi možemo reći: Postojali smo. Stvarali smo. I u tom smo stvaranju upoznavali i spoznavali sebe.

Vijenac je došao do svojega 500. broja, otkako je Matica hrvatska obnovila seriju 1993, i ta činjenica u vremenu nenaklonjenom kulturi ima posebnu vrijednost. U posljednjih dvadeset godina Vijenac nije uvijek bio isti, urednici su imali različite koncepcije, zastupali su različite svjetonazore, dopuštali da se Vijenac više ili manje osvrće na društvo u kojemu izlazi, tako da ni Vijenčeva kratka povijest nije slobodna od lomova i diskontinuiteta tako karakterističnih za hrvatsku kulturu. Ali, bez obzira na razlike, Vijenčevi urednici u širem smislu uvijek su svjedočili da je postojanje novina za kulturu od izuzetne važnosti za zrelost i ozbiljnost društva u kojemu se objavljuju. Stoga im svima pripadaju zasluge za ovu veliku obljetnicu.

Luka Šeput/ snimio Mirko Cvjetko

Osobno, kao urednik, nisam sklon mišljenju da se list za kulturu treba zatvoriti u izolirano područje lijepih umjetnosti i ignorirati prostor i vrijeme u kojem djeluje. Naprosto zato što takva koncepija također podrazumijeva jasan društveni stav. No to nije moguće već stoga što je i kultura postala izrazito politična. Ako se u kazališnoj predstavi kao žrtve Domovinskog rata prikazuju Srbi, a svi su likovi hrvatske nacionalnosti izrazito negativni, ako u Hrvatskoj književnoj enciklopediji ne postoji natuknica „hrvatski jezik“, ako je umjetnički rad dostojan medijske pozornosti i galerijske prezentacije rezanje hrvatske zastave na komadiće – onda je odluka o društvenom autizmu lista za kulturu ili nerazumijevanje konteksta ili strah.

Nije sva umjetnost postala politična, ali u slučajevima kada jest, neizostavno je prepoznati i tu njezinu dimenziju i odrediti se prema njoj te na posljetku reći u kojoj je mjeri politična umjetnost ostala umjetnost, a u kojoj postala pamflet. Danas mi se čini da se u napisima o kulturi ta granica prestala razabirati, što ukazuje da je kritika izgubila svoj predmet i pretvorila se u puko ideološko svrstavanje, koje može biti samo pogubno za kvalitetu hrvatske kulture.

Vijenac je tijekom godina u gospodarski bezidejnoj državi koja trenutno izdvaja 0,68% svojega proračuna za kulturu, imao postojanu financijsku podršku Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, bez obzira jesu li te institucije vodili ljudi ove ili one političke orijentacije. Zahvaljujem im svima na njoj, uz izraz nade da dotacije nisu bile samo prilog općoj demokratizaciji hrvatskih medija nego i pokazatelj stvarnih vrijednosti novina.

Svi naši napori proizlaze iz želje da posredujemo određena shvaćanja o umjetnosti, kulturi i Hrvatskoj te da ih razložno i utemeljeno izložimo. No oni jedino imaju smisla ako pronalaze put do čitatelja, te završne točke novinarskog posla koja jedina ima moć prihvatiti ili odbaciti sva naša nastojanja. Veliku zahvalnost stoga upućujem svim čitateljima Vijenca, koji nas već dva desetljeća kupuju i čitaju, kude i hvale, uz iskrenu misao da je osjećaj dužnosti prema njima onaj unutarnji korektiv koji nas u našem radu vodi cijelo ovo vrijeme.