Kako pronaći genija ili stalna borba za dramskog pisca

Ovogodišnji Marulićevi dani potpuno su afirmirali samo jedno kazalište i njegovu poetiku: Zagrebačko kazalište mladih. Jedino je ono imalo dvije predstave i obje su nagrađene. Čini se da opet s istim ljudima uskrsava i ista ideja – da se sruši koncepcija festivala koji potiče dramsko pismo

Na ovogodišnjim, 23. Marulićevim danima, od 21. do 28. travnja splitska publika vidjela je deset predstava u izboru Darka Lukića. Tri dramatizacije romana (Ivana Šojat Kuči, Unterstadt, HNK iz Osijeka; Mani Gotovac, Pričaj mi o Gorkom HNK iz Varaždina; Vedrana Rudan, Dabogda te majka rodila, HKD i HNK iz Rijeke), tri klasika (Krležini Glembajevi, SNG Ljubljana i Leda, ZKM te Marinkovićeva Glorija, Teatar ITD) i četiri suvremena teksta (Slobodan Šnajder, Kako je Dunda spasila domovinu, INK Pula; Mate Matišić, Žena bez tijela, ZKM; Olja Lozica, Prasac koji gleda u sunce, GK Marina Držića, Dubrovnik i Elvis Bošnjak, Srce veće od ruku, Playdrama, Split).

Održana su tri okrugla stola (Hrvatsko dramsko pismo danas, Što je nama baština – Krleža i Marinković i Portret umjetnika: Paolo Magelli), svečano su uručene nagrade Marin Držić, koje za suvremeni dramski tekst dodjeljuje Ministarstvo kulture, a tri nagrađena teksta koncertno su izveli studenti triju hrvatskih akademija (Split, Zagreb, Osijek), koji su izveli i po jednu ispitnu predstavu. Naoko, sve je odlično, ali zapravo ima problema u kojima se, mislim, ni nova uprava ne snalazi najbolje.

Prizor iz predstave Leda u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić

Problemi, problemi…

U ovoj je zemlji mnoštvo festivala, i mislim da je to izvrsno. Ne samo zato što svaki festival oživljava širu ili užu zajednicu (doseg im je od mjesta događanja do cijele zemlje i šire), nego su jako važni za umjetničko područje, estetiku ili profesiju koje želi potaknuti i istaknuti (od festivala lutaka ili plesa, preko festivala mainstream europskih hitova ili otklona od mainstreama, do festivala glumca!). Gledajući tako Marulićevi dani trebali bi biti kao kamen stanac jer su pokrenuti zbog promocije jedne umjetnosti koja je važna kazalištu – dramskoga pisma, a usto su, zajedno s nagradom Marin Držić, i postigli svoj cilj. Od osamdesetih, kad je bilo manje od pet posto domaćih djela na repertoaru, sada postoje sezone u kojima ima i pedeset posto! No umjesto pohvala festivalu i njegovoj svrsi, kao da se nad njim nadvio oblak.

¸

Prizor iz predstave Gospoda Glembajevi u režiji Ivice Buljana

Festival je osnovan 1991. kao Marulovi dani, osnovalo ga je Ministarstvo kulture na prijedlog splitskoga HNK-a (ministar je bio Vlatko Pavletić, intendant Rade Perković) i pod pokroviteljstvom tadašnjega predsjednika države Franje Tuđmana. Od 1993. zove se Marulićevi dani. U početku je bio pozivni, a od 1994. uvodi se izbornik. Potkraj 20. stoljeća započinju njegovi problemi. Intendantica Mani Gotovac (1998–2002) kreće od početka svog mandata u prestrukturiranje festivala tvrdeći da je festival samo hrvatske drame nepotrebno ograničenje, da to mora biti festival najboljih predstava. Podigla se i javnost (časopis Kazalište imao je veliku anketu o tom pitanju braneći ideju festivala hrvatske drame), a Ministarstvo (s ministrom Božom Biškupićem) koje i danas sudjeluje u upravljanju tim festivalom u većoj mjeri nego i jednim drugim u zemlji, pokušava spasiti autore. Od 1999. dodaje mu podnaslov „festival hrvatske drame“, a od te godine u Splitu se dodjeljuje i nagrada Marin Držić Ministarstva kulture. Sve to da bi se pojačao taj dramski moment, ali nije pomoglo. Od 2000. festival mijenja podnaslov u „festival hrvatske drame i autorskoga kazališta“, kakav je i danas. Tenzija između onih koji smatraju da je potrebno i važno imati festival koji potiče dramskoga pisca i onih koji smatraju da su važnije predstave (čitaj: redateljske vizije) nego tekstovi neprestano je na snazi. U jednom trenutku govorilo se i o ukidanju pa sam predlagala da tu funkciju preuzme Osijek jer on već ima jedan mali festival hrvatske drame za vrijeme Krležinih dana, ali bez ikakve pompe i novca. Ti su sukobi nekad latentni, ali nekad kulminiraju u skandalima kao kad je Jasen Boko kao izbornik doveo Filomenu Maturano Edvarda de Filipa 2004, a najviše kod dodjele nagrada, kada ljudi pri zdravoj pameti dodijele nagradu za dramski tekst dramatizaciji (2011) ili još bolje – glumcima koji izgovaraju Krležu (2012)! Odrasli ljudi, pri zdravoj pameti!

Tri plasirane teze protiv pisaca

Moram priznati da sam za boravka na Marulićevim danima (četiri dana), sudjelujući za jednim stolom, prateći medije i, na kraju, vidjevši nagrade, shvatila da, nažalost, linija koja je protiv tekstova pobjeđuje. Unatoč vrlo suvisloj izjavi Darka Lukića (HTV 3, Emisija, ponedjeljak 29. travnja) „da imamo različitih festivala i da je dobro da je ovaj specifičan“, unatoč proklamiranoj želji novoga direktora drame, Jasena Boka, da se bori za pisce – mislim da se Marulićevim danima, a i dramskom pismu, crno piše ako prevlada koncepcija koju najbolje ilustriraju tri plasirane teze tri najvažnija gosta festivala.

Prve dvije čula sam na okruglom stolu o Marinkoviću i Krleži. Kritičar i dramaturg te bivša direktorica Teatra ITD i intendantica dva HNK-a Mani Gotovac rekla je da je za naše kazalište nužno „tražiti onog genijalnog redatelja koji će pročitati neki klasični ili suvremeni tekst, tražiti ga po cijelome svijetu“. Ta romantičarska teza o geniju kojega moramo tražiti po svaku cijenu i unatoč svim usputnim žrtvama, bila je uperena protiv obljetničarskih narudžbi kao „umjetničke korupcije“. Redatelj Ivica Buljan dodao je da je i nagrada Marin Držić korupcija umjetnosti jer Ministarstvo, dajući financijsku pomoć baš za nagrađene domaće tekstove, potiče kazališta da ih uprizoruju, a ona bi igrala nešto drugo. Pretpostavlja se nešto od onoga pronađenog genija.

Budući da je stol bio potpuno nesuvislo organiziran (s imenima ljudi na plakatu i webu kao sudionicima koji nisu pozvani, s promjenom termina u zadnji čas!), on je zapravo služio promociji Ivice Buljana i njegove režije slovenskih Gospode Glembajevih kao potvrde Manine teze o pronađenom geniju. Stoga sam zaključila da su oni vrlo važni gosti festivala, a treću tezu postavio je redatelj Paolo Magelli, za kojega je odmah jasno da je važan gost jer mu je bio posvećen cijeli okrugli stol. Magelli je na televiziji (28. travnja) izjavio da je vrijeme da se promisli o koncepciji festivala jer „dobro je da su tu suvremeni pisci, ali trebalo bi se okrenuti i nečem drugom, dobrim predstavama“. Dakle, opet s istim ljudima uskrsava i ista ideja – da se sruši koncepcija festivala koji potiče dramsko pismo – a sve u ime nekih genijalnih predstava koje se, eto, nikako ne mogu ostvariti na suvremenom dramskom tekstu. Jer tu valjda nema onoga romantičarskog genija!

Nagrade destrukciji pisca

Što je najgore, tu su liniju potvrdile i nagrade. Glavnu nagradu festivala, onu za najbolju predstavu, dobila je predstava Krležine Lede (režija Anica Tomić i dramaturgija Jelena Kovačić) ZKM-a. Dobili su nagradu i za glumicu (Nataši Dorčić za Melitu), dramatizaciju i za glazbeni koncept! Problem je što je to predstava koja je destruirala Krležu, odnosno od njega napravila nešto sasvim drugo. Umjesto likova koji u finom salonu nose maske, a mi gledamo kako one pucaju, na sceni je izravno nasilje, silovanje, tučnjave i ostale gadosti. O tome da je taj princip prazan jer nas ne zanima kako se netko opija nego nas zanima ona igra koja se igra u Krleži, izjasnili su se negativno (i to vrlo obrazloženo i suvislo) i kritičari koji se ne mogu nazvati konzervativnima (Nataša Govedić, Tomislav Čadež), ali i vrlo mladi kritičari (Mia Mitrović) za slučaj da mi stariji to ne razumijemo!

Problem je da svaka nagrada potiče umjetnike da se lagano okrenu u predloženom smjeru. Iz iskustva znam da prvonagrađena drama na Natječaju Marin Držić potiče dolazak barem trideset posto drama više napisanih u tom stilu nego prošle godine. Tako je i s drugim nagradama. Pa ako se u zadnje dvije godine dalo nagradu za dramski tekst dramatizaciji i glumačkom ansamblu, a sada predstavi koja je pobrala negativne kritike, ali i destruirala hrvatskog klasika – vrlo je jednostavno zaključiti kakva se poruka šalje umjetnicima. Očigledno u skladu s onim trima tezama o kojima sam govorila!

Regija i ZKM

Leda je dobila nagradu ne samo zbog uništavanja Krleže nego i zbog regionalne suradnje. Naime, nastala je u koprodukciji Zagrebačkoga kazališta mladih, Festivala Kotor Art i Kraljevskog pozorišta Zetski dom iz Cetinja. Ne mogu se oteti dojmu da je čitav ovaj Marulić nekako jako na liniji Ministarstva kulture. Naime Ministarstvo stalno govori o regionalnoj suradnji i sad se to počelo pronositi i kao rješenje za Marulićeve dane! Ali nije dovoljno biti na liniji! Tajna Grete Garbo Mire Gavrana praizvedena je u Zemunu (Opera Theatre Madlenianum Beograd–Zemun, Srbija). Naš najizvođeniji pisac nije došao na festival ni s hrvatskom praizvedbom (Lutka, Teatar Gavran, Zagreb), a ni s regionalnom! Dakle nije važno samo što se radi. Nego i tko to radi. Ovaj je festival potpuno afirmirao samo jedno kazalište i njegovu poetiku: Zagrebačko kazalište mladih. Jedino je ono imalo dvije predstave i obje su nagrađene. Jedna je dobila nagradu za tekst (Mate Matišić, Žena bez tijela), a druga je proglašena najboljom na svijetu. Trećenagrađeni je Ivica Buljan, bliski suradnik toga kazališta. Nataša Barbara Gračner nagrađena je za ulogu Barunice Castelli u slovenskoj predstavi za koju se kaže da je najbolja i po glasovima publike. Dajte, molim vas, predstava koja traje četiri sata na slovenskom koji se tako brzo govori da sam morala čitati prijevod na displeju! Predstava koja je imala poluprazno gledalište puno poznatih lica i zagovornika Buljanove poetike! A pola „normalne“ publike otišlo je u prvoj pauzi! Ne mogu to dokazati, ali čini mi se da to ima veze što se govori da će ministrica Andrea Zlatar ići s Dubravkom Vrgoč, ravnateljicom ZKM-a, kao budućom protukandidatkinjom Ani Lederer za mjesto intendanta HNK. Eh da, Ženu bez tijela, predstavu ZKM-a nagrađenu za dramski tekst, režirao je Božidar Violić…

Na kraju – možda rješenje

Svaka zemlja ima nešto što se zove kulturna politika, repertoarna politika ili jednostavno otvaranje prostora za ono što zemlja ili kazališni ljudi smatraju važnim. Čak je i u renesansi to postojalo – zvalo se mecenatstvo (od plemića do kraljeva i papa), ali je itekako utjecalo na umjetnost i otvaralo joj prostor. Dramsko pismo jedno je od važnih područja za život kazališta. Najbolji je primjer angloamerički teatar, koji je, za razliku od Europe, jedini ostao vjeran piscu. Marulićevi dani i nagrada Marin Držić važni su za poticanje dramskoga pisma i važno ih je takve zadržati, ali ih se uvijek može napraviti bolje. Mislim da je problem s tim festivalom što je nastao iz dobre ideje, ali nema, kao svi drugi festivali u zemlji, jednu osobu (imenom i prezimenom) koja se bori za koncepciju i ideju. Marulićevi dani predani su na milost i milost intendantima, direktorima drame, ministrima, odnosno doministrima, jer kao što sam rekla Ministarstvo ima vrlo važnu ulogu u koncepciji i održavanju tog festivala. Svi se oni mijenjaju i ulaze u različite kombinacije odnosa moći, pa se prema tomu tko zapravo vlada mijenja i određuje program i ton Marulićevih dana. Možda je rješenje da i taj festival napokon dobije direktora, odnosno voditelja. Osobu koja je provjereno sklona dramskom pismu i koja će ga onda voditi dalje.