Izbor iz Händelovih opera

Mezzosopranisticu Renatu Pokupić nedvojbeno možemo svrstati na vodeće mjesto među našim vokalnim umjetnicima mlađe generacije koji trudom i glasovnom usavršenošću konkuriraju na međunarodnom tržištu. Théâtre du Châtelet, Théâtre des Champs-Elysées, Royal Albert Hall, Covent Garden, Opera u Lyonu, Operno kazalište u Chicagu, Nacionalna opera u Washingtonu, Kraljevsko kazalište u Madridu, Flamanska opera, Wigmore Hall – samo su neke prestižne pozornice na kojima je svoje pjevačko umijeće pokazala svjetskoj publici i zahtjevnim glazbenim stručnjacima. Londonski The Times još je prije desetak godina ustvrdio da je odlikuje „topao glas kojim savršeno izvodi i najzahtjevnije kolorature“, a The Star Tribune iz Minessote nedavno je hvalio „gorljivost njezine izvedbe koja osvaja“.

Renata Pokupić i Ottavio Dantone te svirači Accademije Bizantine u Lisinskom / Snimio Davor Šiftar

Rođena u Lozanu pokraj Virovitice, diplomirala je i magistrirala u klasi Zdenke Žabčić-Hesky na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, da bi se poslije usavršavala kod slovačke pedagoginje Eve Blahove, razvivši okretnost u baratanju širokim rasponom repertoara za koloraturni mezzosopran, od baroka do klasike i romantizma. Brojni angažmani vode je širom svijeta ne dopuštajući joj češće nastupe u domovini, možda i zbog njezine usredotočenosti na baroknu glazbu. Koncerti barokne glazbe, k tome u povijesno obaviještenoj izvedbi, na našoj su sceni unatoč nastojanjima pojedinih ansambala i pojedinaca još rijetkost. Svaki ambiciozniji projekt u tom smislu osobit je događaj, a ako ga predstavljaju vrhunski specijalisti, spektakl je tim veći. Renata Pokupić u Zagreb je stigla s talijanskim ansamblom specijaliziranim za izvedbu glazbe 17. i 18. stoljeća na izvornim glazbalima – orkestrom Accademia Bizantina. Na čelu ansambla već je sedamnaest godina Ottavio Dantone, orguljaš i čembalist koji se zarana posvetio proučavanju rane glazbe, privlačeći pozornost glazbene javnosti stručnim i osviještenim pristupom baroknim operama i instrumentalnoj glazbi, nastupajući kao solist i kao dirigent. Glazbenici su nastup 20. travnja zaslužili u jednom od najatraktivnijih zagrebačkih pretplatničkih ciklusa – Lisinski subotom – upravo za tu prigodu osmislivši program s izborom iz opera Georga Friedricha Händela.

Kako je nakon koncerta otkrila Renata Pokupić, želja joj je bila što bolje zagrebačkoj publici predstaviti određeni dio Händelova opernog stvaralaštva, koje je joj je, uz ono Mozartovo, pri vrhu umjetničkih interesa. Pod naslovom programa koji sažima spoj njemačko-talijanske tradicije kojom je Händel osvojio opernu scenu u Engleskoj – Il Caro Sassone (Dragi Saksonac) – u izboru su se našli ulomci nekih od njegovih najuspješnijih tamošnjih opera na talijanskom jeziku: od ranih londonskih ostvarenja Rinaldo i Amadigi di Gaula preko Julija Cezara nastala za potrebe Kraljevske glazbene akademije, do Ariodantea i Alcine, izvedenih u prvoj sezoni skladateljeve suradnje s Covent Gardenom. Publika je stoga, pomno dramaturški koncipiranim programom, dobila neku vrst presjeka kroz Händelovo operno stvaralaštvo te dakako uvid u tadašnje poimanje glasa pjevača, zahtjeve skladatelja i očekivanja publike od tadašnjih pjevačkih zvijezda – kastrata. Iako je Händel osim za kastrate pisao i za žene, većina izabranih arija na programu bila je namijenjena kastratima, izvođačima danas gotovo nedostižnih glasovnih vrijednosti. Jasno je stoga da svaki pjevač, ili prije svega pjevačica, koji se danas upusti u oživljavanje toga repertoara, uz osobite glasovne odlike mora posjedovati i osobit trening svojega vokalnog instrumenta koji mu omogućuje izvođenje bravuroznih koloratura, uz fleksibilnost u prilagođavanju složenim frazama. Podcrtavši u tom smislu svoj nastup kostimom dvojakih aluzija, Renata Pokupić pokazala je koliko kontrole i samodiscipline pjevač mora posjedovati pri suočavanju s takvim glazbenim materijalom. Njezinoj iznimno jasnoj, do detalja razrađenoj interpretaciji, pridružila se i scenska efektnost, dramski pristup svakoj od arija, koje su tako postajale prizori za sebe, od upozoravajućeg tona arije Va tacito e nascosto iz Julija Cezara, kojoj je osobitu dimenziju podario duo s prirodnim rogom, preko bolećive ljubavne tužaljke Pena tiranna s recitativom iz Amadigi di Gaula, do emotivne Cara sposa i vrtoglavo virtuozne i dramatične Venti turbini iz Rinalda. Nastavak je slijedio u recitativu i ariji prigušeno prijeteće, no lirske Scherza infida iz Ariodantea te ljupke arije di bravura Dopo notte, atra e funesta iz iste opere, nadovezujući se na izbor iz Alcine: recitativa i ekspresivne arije Mi lusinga il dolce affetto i herojske, ponovno bravurama nabijene Sta nell’Ircana pietrosa.

Za potpuno poimanje specifičnosti Händelova rukopisa, neodvojivosti vokalne od instrumentalnih dionica, pobrinuo se interpretativni perfekcionizam članova orkestra Accademia Bizantina i znalačko vodstvo Ottavija Dantonea. Bilo da je riječ o instrumentalnim točkama poput uvertire i Sinfonie iz Rinalda, Sinfonie iz Amadis di Gaula te Gavotte i Sinfonie iz Alcine, ili isprepletenosti gudača s vokalom, dojmljivim melodijama u puhačkim instrumentima te naglašavanju ozračja karakterističnom orkestracijom, ili tek pratnji recitativa, Accademia Bizantina se, kao prvorazredan poznavatelj i tumač baroknoga repertoara, pokazala i kao pažljiv partner Renati Pokupić u predstavljanju tog uzbudljivog isječka iz Händelova opusa. Nije izostao ni dodatak – arija iz opere Arianna in Creta.