I predmeti imaju dušu

U našoj se književnosti Borben Vladović doživljava ponajprije kao pjesnik, a tek potom kao prozni i dramski pisac. To se može razumjeti jer se najprije i pojavio u poeziji, još početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, k tome kao poseban, inovativan glas. Prozom se javio znatno kasnije, romanima Boja željeznog oksida (1989) i Razderani tlocrt (1996) te zbirkom priča Prenoćište (2000). Sada se pojavila i druga knjiga priča, Nevini stolnjak, koja potvrđuje njegov stalni prozni rast. Stoga bi ukupnu percepciju Vladovićeva opusa trebalo ponešto korigirati: njegova proza, naime, nije više neka vrsta „ukrasnog dodatka“ pjesničkom stvaralaštvu, nego ozbiljna činjenica piščeva literarnog opusa, što mora uzeti u obzir i šira prozna scena.

Zbirka Nevini stolnjak sadržava četrnaest što kraćih što dužih priča, a podijeljena je na dva dijela, svaki s po sedam tekstova. U prvom su dijelu raznorodne priče s različitom tematikom, s tim da su ipak u trima od njih posebno važni glazbeni motivi. Drugi je dio konzistentniji utoliko što autor temama pristupa na sličan način, nazovimo ga uvjetno fenomenološkim, i u svim se pričama pojavljuje isti glavni junak – „sredovječni muškarac imenom R.“. Kao i u prethodnim knjigama, Vladović se bavi suvremenim životom, protagonisti su mu prosječni ljudi ili društveni autsajderi, pojedinci daleko od glamura novoga soja bogatih ili estradno „slavnih“, od visoke politike ili uopće od onih koji po bilo čemu strše.

Izd. Naklada Đuretić, Zagreb, 2012.

Iz prvoga dijela knjige izdvojio bih dvije priče koje mi se čine osobito zanimljive, možda donekle i netipične za ovoga pisca: Otrgnuto puce i Zatočenik nota. Kad sam pročitao prvospomenutu priču, činila mi se nekako hrapava, nepovezana, izgledalo mi je da pisac skače s motiva na motiv bez vidljive logike – da je tekst, naprosto, nedorađen. I kao da je sam pripovjedač priče dijelom jedne rečenice najbolje opisao nesklad njezine strukture: „natpisi i reklame nad trgovinama lagano su se tresli proizvodeći neku vrst glazbe u zadnjem redu avangardnog orkestra“. Ponovno sam pročitao Otrgnuto puce i shvatio ne samo da je „sve na svome mjestu“, da je motivacija postupaka likova izvedena precizno i da postoji čvrsta unutarnja logika priče nego i da je ona složenija i višeznačnija nego što sam pomislio u prvi mah. Pisac je, naime, na razne načine „otežao“ priču (npr. u igru je uveo dva pripovjedača, u prvom i u trećem licu jednine) i maksimalno je zamaglio: likovi nemaju imena, o protagonistu nema nikakvih podataka; kaže se da ima neku „službu“, ali ne zna se kakvu. Stalno je pod nečijom prijetnjom, progonjen, i upada u neke za život opasne situacije. Možda radi za policiju, a progone ga dileri droge? Čitatelj je upućen da priču slaže prema nekim indicijama, kao što je to učinila i trgovkinja koja mu prodaje „posebni kaput za posebnu osobu“ – zaključila je da je on „dvostruki čovjek“ (aluzija na njegov javni i tajni život?) i da ima „opasno zvanje“... Završna je sekvencija priče simbolična: tek kupljen kaput od devine dlake spasio mu je život pred progoniteljima, a istodobno njegova se boja spojila s bojama dina na reklamnoj slici na vanjskom plaštu tramvaja, kojom se nude „putovanja po vječnoj pustinji“.

Priča Zatočenik nota zanimljiva je – barem kad je o Vladovićevoj prozi riječ, ali ne samo o njegovoj – po neuobičajeno razornoj, nesmiljenoj samoanalizi glavnoga lika, Romana, skladatelja koji je do moći i slave stigao uništavajući sve oko sebe. Pisac se pozabavio motivom nedarovitog ali ambicioznog pojedinca (Mozart i Salieri!) i razvio vehementnu priču o glazbenom karijeristu. (Vladoviću je inače glazbena tematika – osobito kad je riječ o struci – bliska, kako je već pokazao u prethodnim knjigama, pa i u ovoj; u tom je području na svom terenu jer je svojedobno na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji studirao solo pjevanje.) I u ovom je tekstu pisac rabio dva pripovjedača. Kratku uvodnu, inicijalnu situaciju opisuje neutralni narator. U „fotelji-lijesu“ u dnevnom boravku svoga stana sjedi 85-godišnji slavni skladatelj avangardne glazbe Romano, a kroz prostoriju često prolazi njegova 35 godina mlađa žena. Za Romana se kaže i da je bio cinik još u studentskim danima, ali da je u starosti taj njegov otrov „narastao do količine kakvu sa sobom nosi ekipa za deratizaciju štakora“. U tim trenucima kroz glavu mu prolazi cijeli život i on napokon postavlja pitanja sebi i na njih sam odgovara.

To je mjesto granica na kojoj prestaje govor neutralnoga pripovjedača i prelazi se u govor lika (Romano) koji se ostvaruje u tehnici izravnog unutarnjeg monologa. Vraćajući se u prošlost i analizirajući svoj karakter, postupke, karijeru, odnos prema ženama Romano nikoga ne štedi, a o sebi govori „rezignirano i cinično“, bez ikakvih kočnica. Konstatira da je bio lažljiv, prijetvoran, lukav, podrugljiv, ciničan, pokvaren, neiskren, slavohlepan, da je varao žene, da se koristio tračevima o kolegama i još ih dodavao kad bi mislio da će mu to koristiti, da je postajao šef gdje god bi se uključio. „Bio sam tiha, fina, uljuđena sadistička krvopija“; „Bio sam prava hulja.“ A sav taj arsenal gadarija bio je upregnuo da bi nadomjestio ono što je znao da nema – „talent, maštovitost i altruizam“. Svjestan je sve vrijeme da je nekreativan, da se koristio svojim iznadprosječno glazbeno tehničko znanje, tako da je „taj notni košmar na papiru izgledao smisleno“, ali svejedno nije imao grižnje savjesti niti se kajao zbog tog varanja. Ipak, imao je i on svoje časove istine, kad bi dolazio „do zrnca svoje ljudskosti“: nakon „uspjeha“ svojih koncerata u kućnom bi studiju slušao Schubertovu ili Schumannovu glazbu, i tada bi se duboko sramio svojih „uradaka“. U svojoj životnoj inventuri sjetio se i dvojice kolega kompozitora koji su bili darovitiji i bolji od njega, ali ih je baš njegova moć, zavist i taština zaustavljala. Njegov završni vapaj ženi da treba nož („Da se ubijem!“) dolazi kao logična posljedica prebiranja po svom životu ispunjenu leševima i utvarama.

Priče Lažni kirurg i Maline i kupine također su tematski vezane uz glazbu, a Brodski zatočenik zasnovan je na prevarenom očekivanju: mladi pomorac otisnuo se na prvo prekomorsko putovanje najviše se plašeći kako će se snaći s posadom na brodu, a ispalo je da je najveće uzbuđenje donio bijeg okrivljenika za ubojstvo kojeg su prevozili iz Amerike u Hrvatsku. „Duge haljine su opet u modi“ tematizira, uz duhovit, ironičan i nervozan dijalog, bračnu svakodnevicu jednoga sredovječnog bračnog para u trenutku kad se pripremaju za odlazak na ples.

U drugom dijelu knjige autor je skupio priče kroz koje se provlači lik koji se imenuje kao R., s tim da je on često prisutan samo formalno: više se govori o pojedinim predmetima, koji su nerijetko dijelovi njegovih kolekcionarskih strasti. Predmeti o kojima se pripovijeda čitatelju su najavljeni već u samim naslovima priča: Potkošulja, Puceta, Nevini stolnjak, Hotelski mali sapuni, Kutija šibica, Gumica za brisanje. Ali tomu svijetu predmeta pridaje se velika važnost pa su izjednačeni s ljudima („ima pun ormar ljudi, pun ormar vjernih prijatelja, jer da su potkošulje ljudi“) ili se personificiraju („Olovka se bez gumice osjeća nesigurno, nesamopouzdano“); dogodi se i neka neobična sinestezija (gumice su R.-u kanarinci, „samo što ne pjevaju nego mirisom cvrkuću“), a zbirka sapuna mirisima priziva slike iz prošlosti (funkcija prustovskog kolačića). I predmeti imaju dušu, samo je treba znati naći.