Glazbu sviramo svim srcem

Orkestar Santa Cecilia trenutačno je najbolji orkestar u Italiji / Rossini je naša perjanica / Kako Talijani nemaju baš veliku simfonijsku tradiciju glede repertoara, mi se moramo truditi biti dobri u svemu / Mahler je bio vjerojatno jedan od najboljih opernih dirigenata svih vremena

Jedan od vrhunaca ovosezonskoga ciklusa Lisinski subotom, uz recital Ive Pogorelića s novonaučenim Beethovenovim sonatama, nedvojbeno je gostovanje Orkestra Rimske nacionalne akademije Santa Cecilia pod vodstvom njihova šefa dirigenta Sir Antonija Pappana s izvedbom raritetne Šeste simfonije (Tragične) Gustava Mahlera. Šestoga travnja i orkestar i dirigent prvi su put gostovali u Hrvatskoj, i to na vrhuncu svjetske slave, a ne kao ocvale ruže. Doista, riječ je o jednom od najboljih orkestara na svijetu, kao i jednom od najvažnijih opernih i simfonijskih dirigenata današnjice koji je istodobno i umjetnički direktor Kraljevske opere Covent Garden u Londonu.

Snimio Davor Šiftar

Upravo je 23. travnja na svečanosti dodjela nagrada International Opera Awards u londonskome hotelu Hilton u ulici Park Lane, uz istočni rub Hyde Parka, Pappano i proglašen opernim dirigentom godine. Najboljom opernom kućom proglašena je Opera u Frankfurtu, najbolji je operni pjevač Nijemac Jonas Kaufmann, najbolja operna pjevačica Šveđanka Nina Stemme, najbolji operni orkestar ima njujorški Metropolitan, a najbolji zbor Opera u Cape Townu. Operna slika svijeta uistinu pokriva gotovo cijeli globus, raznorodna je i puna iznenađenja. Tako je i maestro Pappano osobnost puna duha, što proizlazi iz spoja različitih mentaliteta i utjecaja: rođen je u malom engleskom trgovačkom gradiću Eppingu u obitelji talijanskih doseljenika s kojom je u 13. godini odselio u Connecticut. U Americi se obrazuje i oblikuje: prva radna iskustva stječe kao korepetitor u Njujorškoj gradskoj operi, no ubrzo odlazi u London i postaje najmlađi dirigent u povijesti Covent Gardena, koji redovito dirigira opernim i baletnim predstavama. Njegov dirigentski i pijanistički dar zapaža i Daniel Barenboim, koji ga poziva u Bayreuth za asistenta. U operama Frankfurta i Barcelone Pappano asistira Michaelu Gylenu sve do 1990, kada dobiva prvo stalno mjesto na čelu jedne glazbene institucije: postaje glazbeni ravnatelj Norveške narodne opere i baleta u Oslu. Od 1992. u Bruxellesu je deset godina na čelu belgijske kraljevske operne kuće La Monnaie, a sada je već deset godina (od 2002) glazbeni ravnatelj Kraljevske operne kuće (ROH) Covent Garden u Londonu. Uz opernu karijeru redovito dirigira i na simfonijskim koncertima, što kulminira 2005. njegovim imenovanjem za šefa dirigenta Orkestra Nacionalne akademije Santa Cecilia u Rimu, gdje se ponovno povezuje sa svojim talijanskim korijenima i u radu mu pomaže njegov materinski talijanski. Od prošle je godine kao rođeni Englez za zasluge u glazbi ovjenčan viteškim redom i titulom Sir. Život mu se odvija između Londona i Rima, gdje radi, i Connecticuta, gdje mu živi obitelj.

Na početku razgovora Pappano nam se požalio na nedostatak vremena za gostovanja izvan matičnih institucija, ali kada mu se god pruži prigoda, rado se odazove i povede koji svjetski orkestar na gostovanja.

Gostujete li kao dirigent s drugim orkestralnim i opernim ansamblima?

Bio sam na turneji s Londonskim simfonijskim orkestrom i Bečkom filharmonijom. Vrijeme provodim ovako: šest ili sedam mjeseci neprekidno sam u Londonu, a nešto više od tri mjeseca u Rimu ili na turnejama. Vremenski moj je prioritet London. Na turneje odlazim gotovo uvijek iz Rima, s orkestrom Santa Cecilia. S velikom londonskom operom ne idemo na gostovanja, jer je to preskupo. Jedino odlazimo u Japan svakih pet godina, cijeli ansambl, što je vrlo uzbudljivo.

Počeli ste u operi, ali danas ste jednako angažirani i u simfonijskom repertoaru. Kako ste uspostavili ravnotežu između ta dva medija?

Toliko sam vremena proveo u operi i uistinu se osjećam kao kazališni čovjek. Ali znao sam da moj razvoj ovisi o nečemu drugom, da moram pronaći ravnotežu, glazbenu ravnotežu u životu. Tragao sam za nekim orkestrom, a istodobno je i orkestar Santa Cecilia tražio novoga šefa dirigenta, glazbenog ravnatelja. Tada sam održao svoj prvi koncert s njim, i tu se od prvoga trena razvila kemija. Tako sam našao ono što smatram idealnom glazbenom ravnotežom u životu. Naravno da je to logistički i organizacijski jako teško, to je težak život, ali očigledno i vrlo povlašten, tako da se uopće ne žalim.

Je li Orkestar Nacionalne akademije Santa Cecilia iz Rima prvi orkestar u vašoj karijeri kojemu ste šef dirigent?

Taj je orkestar prva prava investicija u mojoj karijeri. Već sam nešto više od šest godina njihov umjetnički ravnatelj, mislim da smo se zajedno razvili, što je divno. Često gostujemo, mnogo snimamo, imamo odličan koncertni ciklus u Rimu. Kombinacija svega toga jako je dobra, uz pedagoški rad Akademije. Da nešto od tih elemenata nedostaje, bilo bi nam teže, a ovako je to dobar i snažan program.

Mnogo je vrhunskih orkestara na svijetu, Londonski simfonijski orkestar, Bečka i Berlinska filharmonija. No svatko od njih nosi neki prepoznatljivi pečat koji ga izdvaja iz mnoštva. Po čemu ćemo prepoznati muziciranje Orkestra Nacionalne akademije Svete Cecilije?

Mislim da možete čuti da je ovaj orkestar tipično talijanski, prema načinu na koji pjeva na instrumentima, osobito po specifičnu zvuku gudača i osebujnim solistima individualcima među drvenim puhačima. Kod njih je uvijek prisutan taj teatralni element i snažna strast, to je jasno. Kako Talijani nemaju baš veliku simfonijsku tradiciju glede repertoara, mi se moramo truditi biti dobri u svemu. To je jako dobro za orkestar, a istodobno veliki izazov. Moraju se neprestano iznova izmišljati i definirati, što je dobro.

Orkestar Nacionalne akademije Santa Cecilia u Rimu popunjava prazninu koja je nastala proteklih desetljeća ukidanjem mnogih i sve manjom aktivnošću preživjelih simfonijskih orkestara u Italiji. Kakav je danas njegov položaj u zemlji?

Svi znaju za talijanski problem, ali mislim da mnoge zemlje imaju problema ovih dana. Možda se svi ne bi složili, ali po meni je orkestar Santa Cecilia trenutačno najbolji orkestar u zemlji. Ako ništa drugo, to svakako jest orkestar koji je najčešći veleposlanik Italije u svijetu, jer najviše gostuje. U to sam itekako siguran.

Koliko mu je širok repertoar?

Da vam dam predodžbu, reći ću da smo prošli tjedan primjerice izveli Bachovu Muku po Mateju.

Radimo sve od Bacha do suvremene glazbe. Uz orkestar imamo i odličan zbor, pa radimo vrlo često Rossinija i Verdija. Ovaj orkestar posebno dobro izvodi Rossinija, on je naša perjanica, i u tom se smjeru razvijamo. Nedavno smo snimili njegovu operu Wilhelm Tell, zatim njegov Stabat mater, a svaki čas trebala bi izići i njegova Petite messe sollenelle. Rossini svakako ostaje ključna osobnost u našem glazbenom životu. To je ujedno predivni kontrast romantičnom repertoaru koji inače izvodimo.

Ali za prvo gostovanje u Zagrebu niste odabrali ni Verdijev ni Rossinijev potpourri, već velebnu cjelovečernju Šestu simfoniju kontinentalnoga srednjoeuropskog autora – bečkoga češkog Židova Gustava Mahlera, doduše uz dva operna dodatka – večer je ipak završila intermezzom iz Puccinijeve Manon Lescaut i uvertirom iz Moći sudbine u ovoj godini nezaobilazna Verdija. Kako to da ste se odlučili za rijetko izvođenu Mahlerovu

simfoniju?

Mahler je jako važan skladatelj za svaki simfonijski orkestar. I mi smo, kao i vi vjerojatno, imali cijeli ciklus njegovih djela u godinama kada su mu se obilježavale obljetnice rođenja i smrti 2010. i 2011. Osobno sam snažno vezan za njegovu Šestu simfoniju, čini mi se da je ona s obzirom na Mahlera najviše autobiografska. Ta je skladba veliki izazov za orkestar, obožavam njezin posljednji stavak, u kojem se pokušava prebroditi i pobijediti smrt. Pruža predivnu sliku i dojmljivu dramaturgiju. Tu glazbu sviramo svim srcem. Kao što je bio Mahler, i ja sam operni dirigent, što nas povezuje. Mnogo sam dirigirao Wagnerovih i Mozartovih opera, ali Mahler je u svojoj karijeri dirigirao sve, bio je vjerojatno jedan od najboljih opernih dirigenata svih vremena. Danas možemo saznati sve načine na koje se on pripremao, što mi je veliko nadahnuće. Zato me privukla upravo ta njegova simfonija nakon godine dana što smo se odmarali od njegove glazbe. Prošle smo se godine okrenuli Bruckneru, njegovoj Osmoj i Devetoj simfoniji. Sada smo se opet malo vratili Mahleru.

Zbog čega baš Šestoj simfoniji, a ne nekim popularnijima poput Prve, Druge, Četvrte ili Pete?

To je vrlo mračna simfonija i uistinu u nju morate vjerovati. Ja vjerujem u nju, jer je iznimno osobna. Prvi stavak s drugom temom daje glazbenu sliku Alme, Mahlerove žene. Tu je i misao njihove bračne zajednice, koja je bila prilično, recimo, zanimljiva, puna života, rasprava, sukoba dviju prilično različitih osobnosti. Mislim da u Mahlerovoj Šestoj vidimo dobru sliku života.

Hoćete li produžiti ugovor s Kraljevskom opernom kućom Covent Garden u Londonu? Ugovor vam istječe ove godine.

Hoću, ostajem sigurno do 2016, a onda ćemo vidjeti što će biti. Otvorio sam tamo sezonu izvodeći cijelu Wagnerovu tetralogiju Prsten Nibelunga. Sada se malo odmaram od opere, ali nakon ove turneje vraćam se tamo Verdijevim operama, predstavama Don Carlos i Simone Boccanegra. Sljedeću ćemo sezonu otvoriti novim produkcijama Verdijeve opere Vespri siciliani i Wagnerova Parsifala.

U svijetu su popularne koprodukcije između velikih opernih kuća. Kako zadržati karakteristične elemente?

Mislim da svi dijelimo slične elemente, ali karakter izvedbe ovisi o različitim prilozima svih ljudi koji u njoj sudjeluju. To se nekako osjeti već u samoj zgradi, kada šećete hodnicima, ili na predstavi putem energije pojedinaca. Nastojim voditi cijelu kuću svojim primjerom i biti siguran da su svi maksimalno angažirani i osviješteni o tome što čine u produkciji. To možda zvuči banalno, ali operu je jako teško dobro napraviti, ovisi o mnogo toga. Imamo i prijenose u kinima, poput Metropolitana, s kojim se često svađamo oko istih pjevača. Imamo sve više novih produkcija, a u današnje su vrijeme sve potrebnije koprodukcije jer je opera sve skuplja i neće pojeftiniti.