Forme duhovnosti

Mediteransko nasljeđe, kršćanska duhovnost i velika kiparska tradicija ključne su okosnice u djelu Kuzme Kovačića. Neprekidna komunikacija sa zavičajem rezultira skulpturama u prirodnim materijalima poetičnih i arhaičnih naziva

Na retrospektivnoj izložbi istaknutog umjetnika Kuzme Kovačića posjetitelji će imati priliku razgledati stotinjak izloženih djela, od kojih najveći broj čine skulpture u različitim tehnikama te medalje, plakete i kovani novac. Izložene su i fotografije, makete i studije javnih spomenika i sakralnih kompozicija, male plastike i skice te crteži skice za skulpture, male bilješke i, malobrojnije, studije aktova, figura i portreta.

Prvi cjeloviti prikaz stvaralaštva Kuzme Kovačića obuhvaća radove nastale od ranih 70-ih godina prošloga stoljeća pa sve do kraja 2012. Golemi opus sačinjavaju veća kiparska djela samostalne plastike, spomeničke plastike za sakralne i otvorene prostore te male intimističke forme. Navedena djela izvedena su u spektru raznolikih materijala poput murano-stakla, glinamola, drva, bronce, aluminija, keramike, žbuke i brojnih drugih kombiniranih tvoriva.

Iz postava izložbe, Vratnice hvarske katedrale, 1990. / Snimio Trpimir Majcen

Nekoliko je ključnih elemenata koje valja spomenuti kako bi se adekvatno predstavilo duh i stvaralaštvo velikog umjetnika. Rođen na otoku Hvaru, Kuzma Kovačić cijeli je život ostao vezan uz rodni zavičaj te se putem kiparstva stalno vraćao zavičajnom ishodištu. Studiranje u Zagrebu započeo je 1971, kada se aktivno angažira u kulturno-političkom pokretu Hrvatskoga proljeća. Iste godine nastaju i njegova prva važnija djela poput Samoće, reljefa u patiniranom gipsu, kojim obrađuje egzistencijalističku tematiku otuđenosti i melankolije. Osjećaj praznine snažno je naglašen glatkom površinom praznoga pravokutnog prostora, koji je u potpunom kontrastu s čvrstom strukturom reljefa prikazanoga pojedinca. Umjetnik se od sama početka koristi bojom kao gradbenom komponentom, čime likovno, a ponajviše simbolički, definira formu, pripisujući joj autosugestivne konotacije. Osim tradicionalnih figurativnih i nefigurativnih skulptura, izložena su i snažna konceptualna djela, poput Situacije, gdje se umjetnik inventivno koristi novim materijalom poput kartona, žice, papira i celofana ili 7 smartnih grihov, gdje obojene kartonske kutije različito tretira plastificiranjem ili špagom, obrađujući pritom religijsku tematiku sedam smrtnih grijeha.

Kiparstvo kao duh, materija kao tijelo

Mediteransko nasljeđe, kršćanska duhovnost i velika kiparska tradicija ključne su okosnice u životu Kuzme Kovačića. Neprekidna komunikacija s rodnim zavičajem rezultira stvaranjem djela u prirodnom materijalu što graniči s apstrakcijom, a poetični i pomalo arhaični nazivi djela zaokružuju cjelovitost oblikovanja pojedinih formi. Skulpture mekih formi, izrađene od drva ili pečene zemlje, te obojene u tonove morski plave boje, govore o umjetnikovoj povezanosti s morem i pitomim sredozemnim krajolikom. Istodobno, mekoća forme omogućuje naglašenu rukotvornost vidljivu na površini formiranih oblika, koja asocira na raznolike utjecaje prirode poput udara valova o obalu, pri čemu se površine kamenih stijena stanjuju, lome, prošupljuju i tako stvaraju nove, dotad neviđene, oblike.

Umjetničko stvaralaštvo Kuzme Kovačića prožeto je notom religioznosti. Kiparstvo je očitovanje njegove vjere, gdje duh bira svoje tijelo. Neosporna je činjenica kako je hvarska katedrala imala veliki utjecaj na njegov duhovni razvoj. O tome svjedoči i prva velika narudžba iz 1990. hvarskoga župnika don Joška Šantića da napravi vratnice hvarske katedrale. To prvo važno kiparsko djelo javne namjene objedinjuje sve bitne spone umjetnikova stvaralaštva – u njemu je Kovačić uspio povezati kiparsku tradiciju i suvremeni izričaj, duhovnu notu te zavičajni kraj. Izabravši univerzalne teme, naizgled profanoga karaktera, iz Kristova života, Kovačić prebacuje težište s lokalnog na univerzalno te prikazuje Kristovu nazočnost u podtekstu oblikovanih prizora. Smještaj poprsja hvarskih književnika Petra Hektorovića i Hanibala Lucića u interijer hvarske katedrale pridonosi sintezi kulturne baštine i duhovnoga prostora.

Povezanost s kršćanstvom izražena je i u manjim intimističkim djelima karakterističnim po sugestivnosti, kontemplaciji i spokoju, nastalim nakon boravka u Muranu 1980, poput prvih skulptura u staklu Kip od svjetlosti i Svakog je dana odlazio na obalu Jezera I. Očuvanje tradicije živih pučkih običaja i lokalnog narječja zapažamo u asocijacijama naziva djela što upućuju na promišljanje izvan okvira djela i ukazuju na svijet ideja, svijet koji nadilazi tvarnost skulpture.

Zaokret ka monumentalnom

Do radikalne promjene u Kovačićevu izričaju dolazi 1990-ih, kada radi brojna djela od državnog i crkvenog značaja. Za razliku od prethodnoga razdoblja u kojem je naglasak bio na malim intimnim formama, odražavajući spoj zavičaja i duhovnosti, u nadolazećem razdoblju Kovačić spaja duhovnost s političkim izričajem te nastaju monumentalni javni spomenici. Njegove najpoznatije javne skulpture postaju spomenici političarima Franji Tuđmanu u Škabrnji i Gojku Šušku u Širokom Brijegu. Kip Franje Tuđmana u Škabrnji prikazuje težnje i ideale razdoblja. Lik djeluje uzvišeno i ponosno u čvrstini uspravnog tijela, odlučnu izrazu lica te pogledu usmjerenu u daljinu.

U tim godinama Kuzma Kovačić stvarao je mnoge skulpture koje su zrcalile državnu politiku i načela katoličke Crkve. Stvarao je djela modernih formi, simboličkog i ekspresivnog izričaja. Jedno od najpoznatijih djela za vrijeme vladavine prvoga hrvatskog predsjednika svakako je Oltar domovine na zagrebačkom Medvedgradu. Spomenik svim palima u Domovinskom ratu otvoren je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. kao mjesto na koje svi mogu doći odati poštovanje hrvatskoj domovini. Izložena maketa pokazuje da je riječ o spomen-obilježju koje čine kamene kocke nejednake visine te šest staklenih plavih ploča. Ono što spomenik odvaja od djela tipičnoga kasnog minimalizma deskriptivni su detalji isklesanih hrvatskih motiva na pojedinim kamenim pločama, koje okružuju vječni plamen smješten u središte kompozicije. Nemoguće je zaobići činjenicu da je vjersko-nacionalna tematika Kovačićeva opusa 90-ih u potpunosti odgovarala ukusu tadašnje vlasti. Kontinuirano samoinicijativno naglašavanje umjetnikovih jasnih političkih i vjerskih stajališta vidljivo je i u, kronološki najnovijem, djelu izloženu na retrospektivnoj izložbi, odnosno studiji za spomenik Hrvatskim žrtvama komunizma iz 2012.

U današnje vrijeme globalizacije, Kuzma Kovačić jedan je od rijetkih kipara koji ne podliježe pritiscima suvremenoga stvaralaštva. Snažnim stavovima i duboko ukorijenjenim tradicionalnim načelima on brani prepoznatljivost hrvatske umjetnosti i nasljeđa stvarajući djela koja su spoj baštine, duhovnosti i vlastitoga viđenja suvremenog izričaja. Odvojiti opus umjetnika od umjetnika sama nemoguće je, i upravo zato nameće se pitanje konotacija koje nose umjetnička djela. Danas, kada se podijeljenost, averzija i netolerancija različitosti u našoj zemlji opasno približava stanju kakvo je zadnji put vladalo u ratnim godinama, umjetnost bi trebala težiti pojmu univerzalnosti, objedinjavajući ljude u zajedničkom promišljanju viđenoga i doživljenoga bez obzira na rasu, vjeru, nacionalnost ili jezik, jer u suprotnom umjetnost postaje sredstvo podjele. Kako je to jednom rekao Tin Ujević: „Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim.“