Biennale u prevratničkim godinama

Osnovan prije više od pola stoljeća, Muzički biennale Zagreb, s ekipom koju je hrabro predvodio sada već skladateljski veteran Milko Kelemen, zamišljen kao festival suvremene glazbe, svojedobno je podizao mnogo prašine, rasprava, suprotstavljenih zagovornika i neprijatelja. Publika je i pljeskala i demonstrativno izlazila iz bijenalskih prostora. Danas je sve to takozvana slavna prošlost. Tempi passati. Jer ovogodišnji se Biennale, održan od 6. do 13. Travnja, priklonio srednjostrujaškim tendencijama s vrlo malo želje ili mogućnosti da istražuje nešto što se događa u suvremenom stvaralaštvu. No ne može se sve to staviti bijenalskoj ekipi na teret jer se i u svjetskim razmjerima glazba promijenila. Princip svidjeti se i po mogućnosti dobro prodati nije domaća, već bi se prije reklo preuzeta specijalnost. Isto tako i princip da se sve može i dapače mora miješati, po mogućnosti s osvrtom na neke jednostavnije arhaične ponovno prepoznate glazbene korijene, odnosno teme u novom ruhu i kombinaciji instrumenata koji su se profilirali i gradili stoljećima, a s mogućnostima elektroničkih zvukova i s raznim kombinacijama. Ne može se pouzdano reći da je tu obilje novih ideja i kreativne energije. Barem je tako pokazao ovogodišnji MBZ, a sudeći prema pregledavanju programa ostalih festivala suvremene glazbe ni drugdje nije drukčije. Zato se oaze nalaze u pojedinačnim koncertima unutar festivala. Nadnaslov EU Inside / Outside je ostao tek polupolitička dosjetka zemlje pred ulaskom u Uniju koja ima zasad neograničene pretenzije širenja. Pomisli se, za one koji bolje poznaju povijest, da se zna kako ta bezgranična širenja i udruživanja završavaju.

Pijanistica Mia Elezović, skladatelj Davorin Kempf i dirigent Luca Pfaff / Snimio Tomislav Čuveljak

Cijelo je dešifriranje bilo potrebno da se kao u križaljci odgonetne što je in, a što out. Out su bili podnevni koncerti, a in popodnevni. Malo se toga uz neizostavni HR Projekt moglo opravdati programskom koncepcijom, a da se odveć ne mistificira. Uostalom, zašto bi se uz opsežan i dobro opremljen katalog s našom već posvojenom papigom koja viri iz lubanje, biljnim viticama, puževima i androginom spodobom prodorna pogleda u travnatom trikou uopće pomislilo na MBZ? Potpisana je bila Ana Nikolić Baće, a prodorni pogled androgina bio je viđen i prije.

Voditeljska se ekipa ovogodišnjega MBZ-a promijenila, ali zadržala je već vjerojatno davno dogovoren koncept čiji se udarni termini temelje na uvijek privlačnim scenskim prikazima koji u lijepu (ili manje lijepu) ambalažu zamataju isto tako privlačan aranžman. Kao u pričama kada u velikoj kutiji s ve(eee)likom mašnom dobijete, recimo, kemijsku olovku ili kakvu čokoladicu.

Bilo da je riječ o Hrvatskom narodnom kazalištu ili prepunoj dvorani Zagrebačkoga kazališta lutaka za dvije respektabilne predstave u režiji Renea Medvešeka. Biennale ih je dosad ispostavio dovoljno, ali se u aktualnoj rukovodećoj postavi naših kazališta nisu predugo zadržale na repertoaru unatoč zamjetnu zanimanju mlađe publike i premda je za festivala publika sjedila i na jastučićima na stubama. No i u programu bila je riječ o gradivu za lektiru s važnim djelima proteklog stoljeća: Pierrot lunaire Arnolda Schönberga i Čekić bez gospodara (Le marteau sans maître), Ponavljanje je majka mudrosti i znanja za novu generaciju, a među pedagoška ponavljanja uvukle su se i praizvedbe, premda je teško reći što su one donijele novoga ili osobitoga. Prethodni voditelj Berislav Šipuš izmaknuo se na mjesto u Ministarstvu kulture pa su ga iz glavne bijenalske ustanove – Hrvatskoga društva skladatelja – zamijenili Krešimir Seletković kao umjetnički ravnatelj i Frano Đurović kao umjetnički savjetnik. Dvojac nije vjerojatno imao mnogo manevarskog prostora, a ne treba isključiti ni činjenicu da se novim i najnovijim glazbama, što se zasad vrte u svojim krugovima i interesima koji su prije svega okrenuti profitu, ili u ovom ili sličnim slučajevima čistoj borbi za preživljavanje, boreći se kvalitetnijim djelima protiv granica koje vode retardaciji. Sigurno je da je Biennale, osim uglavnom prihvatljivih glazbenoscenskih produkcija na krilima regionalnih okvira od Maribora do Novoga Sada, donijelo i niz dobrih koncerata. Uglavnom mladi i ambiciozni izvođači svoje su nastupe ozbiljno shvatili pa je tako bio i niz koncerata koji su na stanovit način svojim autorima priskrbili slavu. Poput off-programa u kasne sate ili poslijepodnevnih recitala Monike Cerovčec uz klavirsku suradnju Filipa Faka ili poslijepodneva septeta na kraju. U uvijek dobitnoj i nimalo riskantnoj ponudi neka cvate tisuću cvjetova, izbori slušatelja, onih pravih ljubitelja ili onih službenih, nužno su bili na svoj način slučajni pa se tako u krcatoj crkvi Sv. Marka u terminu koji se bliži ponoći našao i nevjerojatno usklađen koncert vokalnog ansambla Antiphonus s uzornom izvedbom djela Pärta, Ligetija, Messiaena, neodoljive Ruždjakove skladbe Ubu te Kempfa i praizvedbe Utjehe Knešaureka. Ispiru li se usta duhovnošću? S Antiphonusom i dobrom postavom skladateljskih dostignuća ona se mogla osjetiti. U domovini zanemaren dirigent Aleksandar Kalajdžić sa Simfonijskim orkestrom HRT-a održao je lekciju pomnom izvedbom djela Lutoslawskog i potresne Jame Stanka Horvata prema izabranim stihovima iz poeme Ivana Gorana Kovačića. Stravinski je s već odavno repertoarnim Posvećenjem proljeća bio na početku, a s energijom nabitom udruženom akademskom izvedbom njegove opere Slavuj bio je i na kraju ovogodišnjega MBZ-a. Poglavlje sa svim vrlinama (kojih je više) i slabostima, čini se, zaključeno je. Ili tako barem sugerira programska koncepcija. Što li će moći donijeti nasljednici i sljedeći MBZ na prekretnici vodstva, na prekretnici glazbenih putova, stvaralaštva koje je zapalo u zamku sviđanja. A sad, kao iz jednog svima znanog djela – pitanje je sad? Vjerujemo premostivo i za novu bijenalsku ekipu.