Bez senzacionalizma, stručno i sa stavom

Otkako je Matica hrvatska prije dvadeset godina obnovila najvažniji hrvatski kulturni list, Vijenac je dospio do svojega petstotog broja. U povodu velike i važne obljetnice, kojom se malo koja publikacija u današnjim, kulturi nesklonim vremenima može podičiti, pitali smo vodeće hrvatske intelektualce i umjetnike kako vide ulogu Vijenca na suvremenoj hrvatskoj medijskoj pozornici.

Važan

svjedok vremena

Izlazak 500. broja svakog časopisa, pa tako i Vijenca, nedvojbeno govori o upornosti i predanosti nakladnika kao i svih autora i autorica koji su svojim radom pridonijeli i pridonose njegovu postojanju. Budućim generacijama Vijenac će biti važno svjedočanstvo razdoblja hrvatskoga društva i kulture.

Nadam se da će sve mijene koje je prošao biti temelj za dalje podizanje kvalitete zahtjevnoga tipa novinarstva specijalizirana za područja kulture, umjetnosti i znanosti te tako pridonijeti podizanju standarda cjelokupne novinarske struke. Složenost društvenih procesa kojima svakodnevno svjedočimo zahtijeva nova znanja i nove pristupe rješavanju problema i nedoumica i iskreno priželjkujem da i Vijenac bude inicijator inovativnih modela.

Petstoti broj svakako je povod za čestitke, ali i poticaj za nastavak rada.

Andrea Zlatar Violić,

ministrica kulture

Republike Hrvatske

Središnje nacionalno glasilo

za kulturu

Vijenac, još u vrijeme osnut­ka davne 1869, bio je prepoznat kao sre­diš­nji list za književnost i književnoteorijska pitanja, ali i informativno glasilo kada su u pitanju bile vijesti iz kulture i kulturnog života. Veoma sam zadovoljan da je mjesto središnjega nacionalnog glasila za umjetnost i kulturu Vijenac suvereno zadržao i u 21. stoljeću – suvremenom, modernom i užurbanom vremenu u kojemu živimo.

Bitnost su i originalnost Vijenca i u tome što, na sveobuhvatan i kritički način, prepoznatljivo jednostavnim i izravnim stilom pisanja prati sva zbivanja na književnoizdavačkoj, lingvističkoj, likovnoj i kazališnoj sceni, otvarajući vrata i tzv. novim umjetnostima i umjetničkim izričajima, pritom uvijek orijentiran na čitateljsku publiku i razvoj recepcije potencijalnog čitatelja.

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport prepoznao je neupitne vrijednosti ovoga lista te je uspio, unatoč teškim gospodarskim prilikama, iz godine u godinu povisivati sredstva za njegovo redovito izlaženje.

U nadi i vjeri da će Vijenac i dalje ostati jednako važan čimbenik koji pridonosi gradnji europske kulturne raznolikosti, čuvajući hrvatski jezik, književnost i kulturu te pridonoseći tako njihovoj afirmaciji u europskoj zajednici kultura, čestitamo i pozdravljamo izdavanje jubilarnog 500. broja.

Ivica Lovrić,

pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje,

kulturu i šport, Zagreb

Aktualan prikaz žive kulturne scene

Čestitam veliku obljetnicu urednicima lista Vijenac! Vijenac je bio stožerni časopis hrvatskoga kulturnog života te avangarda hrvatske književne misli s kraja 19. stojeća. Programski je i sustavno pridonosio izgradnji hrvatskoga nacionalnog identiteta i hrvatske kulture, a između ostalih list je vodio i August Šenoa, jedan od vodećih hrvatskih književnika uopće. Svi ti znameniti ljudi pridonijeli su stvaranju važne publikacije koja je oblikovala hrvatsku kulturu i u prvim godinama hrvatske samostalnosti. List je u proteklih dvadeset godina okupljao velik broj suradnika, kulturnih djelatnika, književnika različitih svjetonazora i umjetničkih opredjeljenja, profila i generacija, od studenata do akademika. Novinama su prodefilirala najveća imena hrvatske kulture i ostavila vidljiv trag. Velika je vrijednost da su autori često bili različiti u ocjeni i pristupu hrvatske umjetnosti i kulture te je list uistinu bio vrelo novih ideja i predvodnik društvenih i kulturnih zbivanja. Potvrdio se kao najbolja veza Matice s hrvatskim društvom te je na svojevrstan način zrcalo rada Matice hrvatske kao jedne od temeljnih ustanova hrvatske kulture. Čestitam dakle i Matici hrvatskoj na ovoj vrijednoj obljetnici! Različite uredničke koncepcije i različiti pristupi i obrade tema pridonijeli su da je Vijenac postao i ostao kvalitetan, pouzdan, kritičan, ozbiljan, stručan i iscrpan. Aktualan prikaz žive suvremene scene i najširega mogućeg spektra kulturnih događanja daje listu nezaobilazno mjesto u Hrvatskoj danas. Pripomogao je razvoju hrvatske kulture od samostalnosti pa do pridruživanja Europskoj Uniji, a sada će imati još važniju ulogu u čuvanju hrvatskog jezika i identiteta. Vijencu želim još mnogo ovakvih obljetnica!

Zvonko Kusić,

predsjednik HAZU-a

Kvalitetniji no ikad

Razlog osnivanja i postojanja Matice hrvatske bio je i ostao razvijanje nacionalne svijesti i kulturno prosvjećivanje, pa su istu svrhu imala i ispunjavala minulo stoljeće i pol, može se reći, i sva Matičina izdanja. Ali bojim se da Vijenac prvih pet-šest godina svoga izlaženja nije, nažalost, takvo poslanje ispunjavao dosljedno u duhu i u tradiciji Matice hrvatske. Nije to potrebno ni obrazlagati. Radije bih izrazio zadovoljstvo što se takvo stanje od početka godine 1999, dolaskom na čelo lista Mladena Kuzmanovića, znatno promijenilo, a od 2008. (Maras, Tunjić, Šeput) konačno i bitno poboljšalo – list je počeo u potpunosti ispunjavati svoju pravu namjenu. Danas je on, po mojem skromnom sudu, kvalitetniji kulturni dvotjednik nego ikada u svom postojanju. Čestitam najzaslužnijemu za to, glavnom uredniku Luki Šeputu i njegovim suradnicima! A dvadesetogodišnjicu Vijencu čestitao bih godine 2019, ako moje računalo bude još u funkciji.

Slobodan Novak,

književnik

Važan prilog hrvatskoj kulturi

Imam dvovrsno iskustvo s Vijencem i iz toga dvovrsnoga iskustva proizlazi i moj dvovrsni dojam. Svojevremeno, dok su Vijenac uređivali neki drugi ljudi, i dok su Maticu hrvatsku vodili neki drugi ljudi, u Vijencu su izašla iz pera dvojice autora, u to vrijeme prisnih prijatelja, a danas krvnih neprijatelja, dva najogavnija članka koji su o meni bilo kada napisana. Jedan je govorio o mom odnosu prema tvorcu hrvatske države, a drugi o mom napisu o ministru obrane nakon njegove prerane smrti. Iz tog iskustva proistječe odbojan odnos prema Vijencu.

Kad se promijenila uprava Matice hrvatske i redakcija Vijenca, ne samo da se o meni nije više tako pisalo nego sam postao i nekom vrstom suradnika Vijenca. Iz toga iskustva proistječe moj pozitivan dojam o tom listu. Ali, bez obzira na moje iskustvo, bilo negativno, bilo pozitivno, ja sam trajno zastupao mišljenje da taj list kao poveznica brojnih ogranaka Matice hrvatske i kao prilog hrvatskoj kulturi u svoj širini treba postojati i opstati.

Ivan Aralica, književnik

Posljednje utočište

kulture

u tisku

Teško je, gotovo mučno, promišljati bilo koji umjetnički izričaj u ova vremena koja su vrijednosti preokrenula naglavce, a efemerno podigla na pijedestal etalona i autoriteta. I dok se kultura ugurava u sve tješnje okvire njoj namijenjenih rubrika po časopisima, dok nezačinjena skandalom ne može pronaći put do medija, Vijenac je, poput bove ili splavi, prostor gdje se muze ne moraju utjecati ni pornografiji, ni zlim jezicima naklapanja, ni srditosti grlate mržnje kako bi došle do glasa.

Bez obzira na to tko ili što koga mijenja u interakciji vrijeme–svijet, Vijenac je jedan od rijetkih listova koji politici nije dopustio malverzaciju podobnosti u izboru knjiga, predstava ili izložbi o kojima se kritički piše, a samim tim i govori. Analiza bilo kojeg umjetničkog djela danas je postala luksuz, tako da bi brojna vrijedna djela na svijet dolazila u posvemašnjoj tišini i mraku (samo zato što nisu bila popraćena skandalom, političkim ispadom, vrijeđanjem neke vjerske ili nacionalne skupine, razgolićivanjem u doslovnom ili prenesenom smislu) da nije Vijenca.

I premda se zbog svega gore navedenog čini izlišnim, ipak napominjem da mi je čast što Vijenac komentarima i kritikama prati sva moga pera djela, što povremeno, s velikom radošću, pokojim stihom ili retkom na njegovim stranicama i sama prozborim ponešto.

Ivana Šojat-Kuči, književnica

Uspjeh poteškoćama usprkos

Redakciji i uredništvu Vijenca čestitam 500. broj i želim mnogo uspjeha u budućem radu – svim poteškoćama usprkos! U recentnom vremenu rasapa tiskanih medija i podcjenjivanja kulturnih vrijednosti, glorificiranja konjunkture i doskočica, poplavi šarenih laža – kako ih ja zovem – o stanju i dometima na polju javnoga, kulturnog i društvenog, života naše sredine, Vijenac je bio i ostao vjerodostojan dvotjednik (da je barem tjednik!) koji valja čitati, arhivirati, pa i uvezati da se njegovi prilozi ne bi zagubili u virtualnom svijetu digitalne epohe, nego da služe kao škrinja informacija, osvrta i memorije iz koje je moguće crpsti poticaje za bolje sutra.

Biserka Rauter Plančić, ravnateljica Moderne galerije

Velika

potreba za kulturnim novinama

Redoviti sam čitatelj Vijenca. Drago mi je što pokriva sve segmente umjetnosti i što je uspio dosegnuti 500. broj. Otkako su naglo i nepromišljeno, političkom voljom, ukinute dnevne novine Vjesnik, još više osvješćujem koliko je nužno čuvati svaku od naših rijetkih tiskovina u kojima ne vladaju reklame i žutilo te u kojima se pruža mogućnost i za objavljivanje analitičkih tekstova duljih od jedne kartice.

Zahvaljujući Vijencu, čitatelji mogu dobiti širok i nepristran uvid u zbivanja u suvremenoj hrvatskoj kulturi, a povremeno se u njemu mogu pronaći i tekstovi koji problematiziraju i neka bolna društvena i politička pitanja. Koliko cijenim Vijenac, može se vidjeti i iz činjenice što sam na njega pretplatio ne samo sebe nego i svoju sestru, šogora i prijatelja slikara koji žive u Njemačkoj.

Ali da ne bih samo hvalio ovaj meni drag dvotjednik, moram pridodati da bi me veselilo u godinama koje dolaze u njemu pročitati što više tekstova koji bi hrvatsku kulturu komparirali s europskom i svjetskom. A čestitku za 500. broj zavređuju svi bivši i sadašnji urednici i suradnici Vijenca, Matica hrvatska i vjerni čitatelji.

Miro Gavran, književnik

Vijenac treba

poticati kulturnu scenu

Problem novina za kulturu, kao i književnih i kulturnih časopisa općenito, ponajprije je u njihovoj slaboj vidljivosti. Vijenac tu nije iznimka, a pritom ne mislim na njegovu dostupnost na kioscima, nego na inertni kulturni kontekst, koji reagira samo na agresivne pojave, a Vijenac je mjesto na kojem se aktualna kultura pokušava pratiti, često možda bez izraženoga medijskog refleksa i dostatne fleksibilnosti koji bi ga barem u kulturnim krugovima učinili vidljivijim. No to su samo pusta naklapanja. Mislim da je pravo čudo da novine toga profila uopće izlaze, ali kad već izlaze, onda bi morale pokušati proizvoditi propuh na sceni i tako poticati njezin vitalitet, a razbijati uspavanost. Čini li to Vijenac? Na razini ekscesa sigurno. No kako eksces pretvoriti u kontinuitet? Novine za kulturu danas ne mogu funkcionirati s političkim predznakom, što nipošto ne znači da se ne trebaju baviti politikom. Štoviše, kada bi bilo više mogućnosti za izravna sučeljavanja pa i proizvodnju nužnih napetosti, mislim da bi problem vidljivosti bio manji, a mjesto na kulturnoj sceni važnije.

Branko Čegec, pjesnik i izdavač

Značajan kontinuitet

Od Đure Deželića do danas Vijenac je imao burnu prošlost, obilježenu višekratnim gašenjima i pokretanjima. Dvadeset godina „novog“ Vijenca kontinuitet je koji valja cijeniti, s obzirom na okolnosti u kojima izlazi. Duhovna klima danas nije naklonjena kulturi. Nema kulture bez časopisa. Na mjestu časopisa može stajati samo crna rupa. Nadam se da će Vijenac u tom smislu iznevjeriti tradiciju gašenja i pokretanja. Osobno ću najdulje pamtiti Vijenac koji je uređivao Boris Maruna.

Edo Popović, književnik

Dinamičnost

i kreativnost

Vijenac, kao novine duge tradicije, promiče i promišlja različite kulturne senzibilitete pridonoseći dinamičnijoj proizvodnji kreativne buke na kulturnoj medijskoj pozornici. Nadam se da će ta buka oko Vijenca biti u budućnosti još glasnija i još prepoznatljivija.

Helena Sablić Tomić,

dekanica Umjetničke akademije u Osijeku

Oaza kulture u poplavi

zaglupljivanja

Volim papir, tisak, novinski medij. Digitalna prezentacija višestruko je korisna, ali nedostaje joj šum, miris, tvarnost... nedostaju sve one nesavršenosti koje su sastavni dio života. Svojevrsno je olakšanje kad na kiosku s kojega vrište senzacionalizam, politika, estrada i sport, mogu odabrati novine koje se ozbiljno bave onim što me zanima.

U poplavi zaglupljivanja i žutila koje je sasvim preplavilo hrvatske medije, Vijenac je jedan od otoka na kojem se još njeguje pravopis, dostojanstvo struke, a pokriva i dio meni važnih tema... Tijekom razdoblja koje pratim za Vijenac su pisali brojni kolege raznih generacija; ta propulzivnost i otvorenost daju listu slojevitost i svježinu unatoč zadanom formatu.

Božica Dea Matasić, likovna umjetnica

Unošenje kulture u svakodnevni život

Vijenac je znak duge tradicije ljudi vezanih uz kulturu i kulturnu produkciju koju žele unijeti u svakodnevicu naše domovine. Bez njegovanja takva sadržaja identitet naroda ili područja na kojem narod živi jednostavno se gubi. Izlaženje Vijenca obilježilo je razvoj naše kulture, bolje ili lošije, no govori o realnosti našega trenutka i o nama samima i neprocjenjiva je njegova važnost u oblikovanju kulturnog identiteta naše države i spoznaje o nama samima.

Tomislav Buntak, likovni umjetnik

Vijenac

jedini

njeguje kritiku

Redovito čitam Vijenac, što samo po sebi znači da sam njime zadovoljan. Vrlina mu je što redovito prati sva važna zbivanja u umjetnosti, kulturi…, u Hrvatskoj i u svijetu. Posebno ističem izvrsne intervjue Andrije Tunjića. Budući da se bavim kazalištem, izražavam zadovoljstvo što mu Vijenac posvećuje veliki prostor. U dnevnom je tisku kazališna kritika gotovo iščezla ili se pojavljuje sporadično, a ako se piše o kazalištu, riječ je uglavnom o skandalima. Vijenac je posljednja oaza kazališne kritike u nas, a osobita je vrijednost da ona nije monopol jedne osobe, nego kritiku piše više autora s različitim pogledima na kazalište.

Georgij Paro, kazališni redatelj

Lijepa

lektira

Saznavši da izlazi petstoti broj Vijenca, izvukao sam iz svojih knjiga i papira požutjeli, ali još dobro očuvan Vijenac iz 1924. Prelistavajući ga, naišao sam na reklamu: „Ne propustite se pretplatiti na Vijenac, pa ćete imati cijelu godinu lijepu lektiru.“ Čuvam tih nekoliko brojeva iz te davne godine jer su u njima dramski tekstovi Tita Strozzija i Milana Begovića, pjesma Dragutina Domjanića, kritika za predstavu Mandragola i razni osvrti i članci koji su i danas zanimljivi, a povjesničarima iznimno vrijedni. Današnji Vijenac nema više podnaslov „list za zabavu i pouku“ jer danas nas bezbrojni časopisi pokušavaju zabaviti i poučiti površnom pristupu svim društvenim i kulturnim događajima. Vijenac je zadržao ozbiljan i objektivan pristup umjetnosti, kulturi i znanosti. Vrijedan je čuvanja za neke buduće generacije, koje će u njemu moći pronaći izvrsne razgovore s relevantnim sugovornicima, kritike i osvrte koji nisu obojeni pristranošću i klijentelizmom, saznati koji su to potentni umjetnici i znanstvenici današnjega vremena, ali i u današnjoj šumi informacija pročitati i nečija promišljanja. Ostajem pretplatnik Vijenca da bih imao cijelu godinu lijepu lektiru.

Goran Grgić, glumac i predsjednik HDDU-a

Nezamjenjiva kulturna činjenica

U vremenu površnosti i žutila u medijima uvijek iznova užitak je pročitati stručno i ozbiljno štivo vezano uz aktualne događaje i istaknute osobnosti hrvatske kulture. Stoga je mjesto Vijenca, s obzirom na njegovu dugu tradiciju i uspješnu uključenost u suvremenost, jedinstveno i nezamjenjivo. U tom duhu, Vijenac bi mom mišljenju trebao nastaviti s njegovanjem svih umjetničkih disciplina, od književnosti do arhitekture i likovnosti, ali bi trebao i proširivati tematiku na nova područja recentnog umjetničkog izražaja.

Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a

Unositi još više nemira

Pokretači ovoga Vijenca, koji je na hrvatskoj kulturnoj sceni prisutan – ali ne i dovoljno glasan – dva desetljeća, imenom su i sebe i svoje nasljednike obvezali na to da slijede te novom dobu prilagođuju tradiciju prijašnjih nizova Vienaca i Vijenaca što su s prekidima horacijevski služili pouci i zabavi čitateljstva od druge godine Hrvatsko-ugarske nagodbe do pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata. Nije mi nakana idealizirati tu tradiciju, kao ni našega slavljenika, ali nije zgorega prisjetiti se ovom prigodom toga da su prijašnji Vienci i Vijenci težili prije svega isključivanju isključivosti, odbacivanju jednostranosti, uskogrudnosti i ksenofobije, da su se zalagali za otvorenost, različitost, dinamiku.

To bi, mislim, trebao biti smjer kojim će Vijenac ići i od 501. broja, uz preporuku da više radi na razvijanju kulture dijaloga i sučeljavanja mišljenja o aktualnim temama, da nađe još više mjesta za polemike, usporedne intervjue, panele, tribine i ostale oblike dijaloga i poliloga, i potiče ih te, koliko to jedan tiskani književni list za umjetnost, kulturu i znanost u dobu društvenih mreža, blogova i foruma može, unese malo nemira u, nerijetko i prozirno namještene, neproduktivne svađe „lijevih“ i „desnih“, „naših“ i „njihovih“, glupe svađe, a ne inteligentne i oštre dijaloge i rasprave, u kojima se nitko ne miče iz svojega bunkera, u kojima se nitko ne pita o tome što se govori i radi, nego samo o tome tko govori i radi, „čiji/čija“ je on/ona. Ime i tradicija Vijenac na to obvezuju, a suvremena kulturna scena to zahtijeva.

Boris Senker, teatrolog

Čuvari najvećega blaga

Kultura je u širem smislu neprocjenjivo blago svakog naroda, ona čuva identitet, potiče samosvijest i uspostavlja standarde. U vremenu kada odbrojavamo dane do pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji, od našeg časopisa Vijenac očekujem da na tragu dosadašnjih uspjeha ostane glas kreativnih snaga hrvatske kulture i umjetnosti.

Goran Končar, violinist

Iznad medijske močvare

U ovo doba, kada se u Hrvatskoj gase rubrike za kulturu u dnevnome tisku, dragocjena je uloga Vijenca: ne kao kroničara kulturnih zbivanja, već kao lista koji prati, vrednuje i upozorava na probleme na području umjetnosti i kulture.

Izvan jeftinog senzacionalizma list bi trebao promicati istinske vrijednosti i svojim sadržajem izboriti vidljivo mjesto u našoj sredini, mjesto koje – okružen močvarom žutoga tiska – zasad još nema. List bi u većoj mjeri trebao poticati obrazloženu raspravu o pojedinim pitanjima umjetnosti i kulture, sučeljavanje najboljih stručnjaka, a iznad razine osobnih razračunavanja. Taj je cilj, s obzirom na naš mentalitet, teško i sporo ostvariv, ali vrijedi se trajno truditi oko njegove realizacije. Možda je to i jedan od putova prema široj popularnosti Vijenca.

Koraljka Kos, muzikologinja

Vječno živa kreativnost

Usprkos strahovima o gubljenju nacionalnih identiteta zbog procesa globalizacije, ljudska kreativnost nije zamrla – umjetnici pišu, slikaju, stvaraju, glume, sviraju. Ali osim onih najizravnije zainteresiranih za to što rade, onih koji kupuju knjige, slike, ulaznice za koncerte ili kazališne predstave, za širu javnost rad svih tih kreativaca prečesto ostaje nevidljiv i nepoznat. Zamrla je kritika, ugasile su se ili radikalno skratile kulturne rubrike u dnevnim i tjednim listovima, a i kada se piše o kazališnim predstavama ili premijerama filmova, često najviše prostora dobiju vijesti o tome tko se predvorjem prošetao i kako je bio odjeven.

U Hrvatskoj je Vijenac ostao jedan od posljednjih sačuvanih prostora kulture u kojemu novinari, kroničari, kolumnisti, komentatori, znanstvenici i kritičari argumentirano i stručno pružaju javnosti na uvid svoje dojmove, prosudbe i informacije o vrijednim umjetničkim i znanstvenim dosezima u svim područjima hrvatske kulture. Vijenac svojim postojanjem te pristupom i sadržajem, prateći sve ono što se događa danas, na najbolji način aktivno sudjeluje u očuvanju i promociji hrvatske kulture i baštine ispunjavajući misiju Matice hrvatske. Nadam se i vjerujem da će usprkos izazovima kronične nestašice novca i izazovima koje donosi digitalizacija i novi mediji Vijenac zadržati važno mjesto koje zauzima u hrvatskoj kulturi i društvu.

Nina Obuljen Koržinek,

politologinja

Držanje razine i čvrst stav

Nekako s mojim odrastanjem, baš u dobi u kojoj se stječu navike čitanja novina, počelo je ozbiljno srozavanje dnevnoga tiska. Pitanje je jesmo li dosegnuli dno, u pitanju vjerodostojnosti i dobra ukusa; u svakom slučaju, zbog takva razvoja stvari ja tu naviku nisam niti stekao. S periodikom je, međutim, nešto drukčije: a tu Vijenac zauzima posebno mjesto, kao novine među časopisima, što će reći tiskovina koja nudi sveobuhvatan pogled na naše društvo. Unatoč svojem podnaslovu, koji isključuje riječ politički ili slično, moj je doživljaj Vijenca upravo takav – tematizirajući navedene duhovne vrednote, ipak nudi stav o društvu koji nužno ima jaku političku konotaciju. Ponekad, za spekulantski mozak svojstven intelektualnom miljeu, ta je platforma ponešto uska, no mislim da je svatko svjestan koja su načela i zadaće Matice, u prošlosti i danas; također, nužno je da barem jedan list odražava nekakav čvrst stav, ne rasplinjavajući se u maglicama pametovanja koji ne podupiru opipljive istine, niti život naše zajednice u njezinoj povijesnoj realnosti; te nakon svega, da to čini na visokoj razini, kako po pitanju stručnosti, tako i istinoljubivosti, profesionalnosti i informativnosti, ali i talenta onih koji u Vijencu surađuju.

Tomislav Fačini,

dirigent