Od stoljeća sedmog...

Danas, u relevantnim političkim strukturama više nitko ne zna (ili ne želi znati) koji je sadržaj i koja je važnost, značenje i značaj humanističkih znanosti, posebno onih nacionalno usmjerenih. Od njih u javnim prigodama, kao što je npr. dodjeljivanje državnih nagrada za znanost na svečanim saborskim sjednicama, nije ostalo ni h

Riječ je o problemu koji me se osobno uopće ne bi trebao ticati. Naime, u mirovini sam (ne: u mirovanju!) već devetu godinu i nikakvo me znanstveno napredovanje više ne očekuje (a za ona do kojih sam u 44 aktivno radne godine došla/dolazila s popriličnim zakašnjenjem dobrim je dijelom krivnja u nedorečenosti starih pravilnika, uz razne druge ratne i poratne okolnosti koje su priječile znanstvena napredovanja). Dakle, ovo moje javljanje nije privatne, nego principijelne naravi.

Vijenac, br. 498, str. 3

Političke strukture

Radi se o položaju/statusu humanističkih i društvenih znanosti i znanstvenika, posebno onih nacionalne usmjerenosti, u odnosu na prirodne znanosti u našem »društvu«, zapravo u političkim strukturama koje o znanostima odlučuju, na čelu s resornim ministarstvima (ma kako se ona u pojedinim razdobljima nazivala i kako bila strukturirana) u posljednjih više od pola stoljeća otkad se znanošću bavim, tj. mnogo prije od sadašnjega Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja: iz desetljeća u desetljeće, iz godine u godinu od zla na gore. Posebno u ovom sadašnjem Ministarstvu (kao i u prethodnoj političkoj garnituri), koje bi imalo »voditi računa« o znanju, obrazovanju i sportu od vrtićke dobi do vrhunske znanosti i obrazovanja i do olimpijskih sportskih dosega. Sve u jednome ministarstvu i u osobi jednoga ministra! I ma koliko taj ministar imao resornih odjela i savjetnika za pojedine grane unutar navedenih djelatnosti Ministarstva, ipak on mora sve to držati u glavi i o svemu voditi računa. Koja glava! I od svega toga što je ta glava najprije napravila? Promijenila u nazivu ministra i ministarstva riječ »šport« u »sport«! Kao što je svojevremeno akad. Stjepan Babić rekao da »mora biti« »šport« (ja čula na svoje uši). I jedno i drugo bez (pravih ili, ovaj put, bilo kakvih) argumenata... I sada je to ministarstvo na čelu s ministrom donijelo navedeni Pravilnik o... I to je u onom »od zla na gore« – najgore. Pokazuje to Prosvjed Područnog znanstvenog vijeća za humanističke znanosti zbog nekompetentnog nametanja Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, što ga je 22. ožujka potpisala (i valjda odaslala) predsjednica toga područnog znanstvenog vijeća akad. Milena Žic Fuks, iz kojega (Prosvjeda) doznajemo – uz nehumane i nehumanističke kriterije vrednovanja dosega humanističkih znanstvenika u navedenom Pravilniku – i o skandaloznom isključivanju Područnog znanstvenog vijeća za humanističke znanosti iz procesa donošenja navedenoga akta, tj. Pravilnika o izboru u znanstvena znanja, što će reći o znanstvenom napredovanju kao takvu. Ne samo iz tog Prosvjeda nego i iz drugih pojava i napisa doznajemo kako su prema propisu Ministarstva za znanost, obrazovanje i sport za vrednovanje radova iz humanističkih, a posebno nacionalnih znanosti, važni kriteriji koji se zasnivaju na objavljivanju u stranim časopisima i kod »međunarodno priznatih izdavača« što se navode u nekim nizozemskim, španjolskim i dr. popisima, koji s humanističkim znanostima nemaju nikakve veze (ali koji ipak preferiraju svoje nacionalne znanstvene dosege).

Spaljivanje znanstvenih radova

Kao oporbu takvu stavu Ministarstva treba spomenuti primjerice istup skupine uglednih znanstvenih radnika od 11. ožujka s javnim spaljivanjem vlastitih znanstvenih radova kao »nevrijednih« prema najnovijim pravilničkim kriterijima, zatim iz napisa Nikole Vuletića iz Zadra pod naslovom Ex Hispania lux? od 17. ožujka, iz Izjave za javnost Sindikata »Akademska solidarnost« povodom Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja od 28. ožujka (čiji sam naslov govori o neozbiljnosti i nekompetentnosti donošenja tako važnih akata budući da se samo nekoliko dana nakon donošenja Pravilnika moraju donositi njegove »izmjene i dopune« – s jednako nekompetentnim kriterijima), konačno i iz napisa Odsjeka za kroatistiku o navedenom Pravilniku, posebno njegovu 5. odjeljku s podnaslovom Humanističke znanosti, čl. 35, objavljena u Vijencu br. 498 od 4. travnja (sve to tekuće godine). Za sve su nama, tj. našemu Ministarstvu znanosti..., bitni strani izdavači, objavljivanje na stranim jezicima, recenzije stranih znanstvenika... U posljednjem navedenom prilogu Odsjeka za kroatistiku dovoljno se govori o pogubnosti takva pristupa za istraživanje hrvatske nacionalne baštine, o tome kako su takva istraživanja bitna u prvom redu za našu društvenu zajednicu, a tek potom za međunarodnu, kako se objavljivanjem na stranim jezicima i kod stranih izdavača (čak i kad se ne bi radilo o onima relevantnima za prirodne znanosti), a čije su publikacije nama nedostupne zbog naših slabih financijskih mogućnosti (ne samo privatnih nego i institucionalnih), kako se dakle time zanemaruje informiranje naše javnosti (koja daje naše pare za ta istraživanja!) o našoj problematici. O hrvatskom jeziku sa svim njegovim dijalektima, o hrvatskoj književnosti, o hrvatskoj umjetnosti (likovnoj, graditeljskoj, glazbenoj...) – u prošlosti i sadašnjosti; o hrvatskoj povijesti (od stoljeća sedmog!); o razvoju hrvatske znanosti i kulture kroz stoljeća; o hrvatskom nasljeđivanju i čuvanju supstratske baštine; o hrvatskom sudjelovanju u europskom kontekstu itd. itd. Može li to proučavati i spoznavati itko bolje od nas samih? I zanima li to ikoga više nego nas same? I zašto onda da rezultate takvih istraživanja objavljujemo u stranim časopisima i kod stranih izdavača? I zašto da nam stranci budu relevantniji recenzenti od naših domaćih? I zašto konačno da itko od nas sudjeluje u takvim istraživanjima ako to bolje od nas mogu stranci? Neka istražuju za sebe i objavljuju za sebe, a mi ćemo to promatrati sa strane... A stručnost tih stranih istraživača (uz časne izuzetke) problem je za sebe. Može li, primjerice, ugledni sveučilišni profesor općeslavističke usmjerenosti (pritom i Neslaven), koji u svojoj nastavnoj djelatnosti na slavističkoj katedri mora od svakoga slavenskog jezika i književnosti znati one najosnovnije činjenice, u ocjeni/recenziji nekoga hrvatskog jezičnopovijesnog rada ili u priređivanju i atribuiranju nekoga starohrvatskog rukopisnog teksta to učiniti bolje od našega specijaliziranog stručnjaka koji se tom problematikom bavi desetljećima? Treba li npr. on pisati recenzije o mojim radovima, koja se (desetljećima!) bavim starohrvatskim tekstovima (na sva tri starohrvatska pisma) ili bih možda ja trebala pisati recenzije o njegovim radovima?

Humanističke znanosti

U kroatistici je poznat primjer takva nedovoljno upućena atribuiranja određenoga rukopisnoga kodeksa Maruliću, pri čemu sâm autor u predgovoru hrvatskom izdanju toga kodeksa priznaje da osim o Maruliću ništa o staroj (predmarulićevskoj) hrvatskoj književnosti ne zna (o Maruliću je na svojim predavanjima iz hrvatske književnosti ipak nešto morao reći), te se koleba između Marulićeva autografa (koji je poznat), Marulićeva diktata nekome, „mladoga Marulića“, možda i ne Marulića... A mi imamo srednjovjekovnu književnost četiri stoljeća stariju od Marulića, pa čak (ako i zanemarimo glagoljičku njezinu sastavnicu) i ona pisana latinicom bar je stoljeće i pol starija od Marulića. I onda se na takve neupućenosti nadovezuju nove, medijski atraktivne: o pronalasku 15-ak rukopisa „Marulićeve hrvatske proze“. A taj se pronalazak temelji na jednoj bibliotečnoj oznaci uočenoj na spomenutom, Maruliću iz neznanja pripisanom rukopisnom kodeksu, jer je netko tko ima mogućnosti obilaženja «belosvetskih» (ovo nije srbizam, nego kajkavizam!) biblioteka našao istu takvu oznaku na rukopisnim kodeksima iz raznih biblioteka od Beča preko Londona do iza «velike bare». I sve bi to imala biti Marulićeva iz njegove oporuke poznata hrvatska proza pisana za njegovu sestru redovnicu. A te oznake samo znače da su svi ti rukopisni kodeksi u neko doba u nekoj knjižnici (najvjerojatnije samostanskoj) stajali na istoj polici (No 1, No 2, ...No 5 itd.). A mi, koji ni izbliza nemamo mogućnosti da nabavimo bar snimke tih kodeksa, a nekmoli da ih uzmognemo uzeti u ruke i proučiti, moramo pokušati utvrditi je li to zaista Marulić ili nije (kao što bar u nekim, jedva nam dostupnim, slučajevima nije). To su zamke i pitanja na koja mi moramo odgovoriti – za sebe, za nas same, pa tek onda za međunarodnu znanstvenu javnost, ako ju takva problematika uopće zanima. A koga zanima, taj će ju sigurno znati pročitati i na hrvatskom...

Danas, čini se, u relevantnim političkim strukturama više nitko ne zna (ili ne želi znati) koji je sadržaj i koja je važnost, značenje i značaj humanističkih znanosti, posebno onih nacionalno usmjerenih. Od njih u javnim prigodama, kao što je npr. dodjeljivanje državnih nagrada za znanost na svečanim saborskim sjednicama, nije ostalo ni h. Poneka će nagrada iz tog područja i biti dodijeljena ako netko tako nešto predloži, a neko povjerenstvo za ocjenjivanje prihvati, ali neće biti spomena o pripadnosti nagrađenika humanističkim znanostima. Busamo se u prsa hrvatska, govorimo o nacionalnom identitetu, o našoj prisutnosti na ovim prostorima od stoljeća sedmog, o našoj nezaobilaznosti u europskom prostoru – »predziđe kršćanstva« i slične ljeporječive parole, a o svemu tome pojma ne bismo imali ni mi sami, a nekmoli drugi, da nema humanističkih i nacionalnih znanosti i njihovih istraživanja. Ništa nam o tome ne bi rekli ni medicinari, ni farmakolozi, ni kemičari, ni biokemičari, ni tehnolozi, ni fizičari (premda sudjeluju u istraživanjima tzv. Božje čestice) ni ostali »prirodnjaci«. Cijenimo i poštujemo rad i znanstvene doprinose naših znanstvenika svih prirodoznanstvenih struka i struktura, ali njihov je rad i njihovi znanstveni rezultati samo kap u moru svjetske znanosti, dobrim dijelom dokaz i pokaz da, eto, i mi, siromašni kakvi jesmo, i to možemo. Ali sve bi se to u svjetskoj znanosti postiglo i bez našeg sudjelovanja, prije ili kasnije. A samo humanističke i nacionalne znanosti govore i nama i svijetu o nama od stoljeća sedmog... A bojim se da su materijalna izdvajanja za te znanosti samo kap u moru od onoga što se izdvaja za prirodne znanosti. A sada još i ti prirodoznanstveni kriteriji za znanstveno napredovanje u humanističkim znanostima! Kao da netko namjerno želi zatrti humanistička i nacionalna istraživanja kako bi ostalo što više prostora za dobrozvučeće isprazne parole o našem mjestu u Europi i svijetu.