Zgodno pomaknut Ezop

Nakon više od pola godine suše, kazalište Trešnja, valjda ponukano kišnim proljećem, odlučilo je osvježiti program novim komadom. Izbor je pao na stare dječje znance cvrčka i mrava, koji su se, potpomognuti Ninom Kleflin, publici predstavili djelomice uspješno. Sadržajem su se zanimljivo odmaknuli od Ezopova originala, no scenski su ostali unutar prosjeka (i Trešnjinih) bajkovitih i basnovitih predstava za djecu.

Bajkovit spoj materijalnog i umjetničkog svijeta / Snimila Maja Kljajić

Crno-bijelu opreku zabava–rad Nina Kleflin pomaknula je prema šarenijem preispitivanju suvremene pozicije umjetnosti te (ne)mogućnosti umjetnika da osigura egzistenciju. U toj novopostavljenoj basni cvrčak Lucky nije lijenčina i zabušant kao njegov prethodnik, već svirac koji živi (za) svoju glazbu, no ne i od nje. Njegov stari kompić, mrav Maksimilijan, također je svojevrsni odmetnik koji bježi iz stroja kako bi zabubnjao uz novi Luckyjev hit. I sve je lijepo i krasno, dok je vrijeme toplo. No s hladnoćama ugode nestaje. Maksimilijan se vraća svom „stvarnom“ životu, a Lucky, ustrajan u svirci, pada pokošen snažnom zimom. No trenutak-dva prije posljednjeg uzdaha biva spašen. Slijedi oporavak u mravinjaku, a s njim i potraga za životnim i glazbenim smislom.

Dok djeca predstavu promatraju kroz prizmu raspjevanog i rasplesanog prijateljstva, pred odraslim gledateljima slojevito se otvaraju pitanja o svrsi umjetnosti i potrebi za samoostvarenjem. Potonje kroz „buntovnike u mravljoj koloni“ koji sve glasnije mrmljaju protiv robotiziranoga života.

Zanimljivo iščitanu basnu Kleflinova je postavila po znanom (i prečesto viđenu) receptu － kronoloÜki i razumljivo ispriÞana priÞa, obilje songova te pokoji dramaturÜki viÜak i nelogiÞnost (poput dugog izbivanja iz predstave Luckyjeve cure Baby). ViÜe pozornosti posvetila je glumcima, s kojima je napravila vrlo dobar posao. Predstavu pokreµu dva naslovna i scenska motora. U prvom dijelu pratimo lomove u Maksimilijanu (Jerko Marčić), koji je vrlo uvjerljivo plesao između onoga što se očekuje od njega kao mrava i glazbe koja ga privlači. Drugi dio usmjeren je na Luckyja i njegova preispitivanja na rubu života i smrti, pardon, pjesme i tišine. Njega je s mnogo energije, no s pokojim scenskim vicem nedostatka (posebice uspoređujući s njegovim ostalim ulogama) odigrao Damir Klemenić, vrlo dojmljiv u sceni smrzavanja i smrznutog sna.

Ostali glumci činili su vrlo duhovitu i razigranu pratnju. Tena Jeić Gajski svoju je mravicu Jaromilu uspješno odvela u diskretnu parodiju, a Tvrtko Jurić krajnje ispravna mravca Ljudevita u naglašenu samoparodiju. Matija Antolić bio je uvjerljivo zbunjen mrav Grgur, Marijana Mikulić luckasta i razigrana mravica Agata. Jadran Grubišić odlično se poigrao verbalnim slojem mrava Abrahama, dok je Daria Knez Rukavina bila je dojmljiva kao naizgled hladna, a zapravo raspjevana mravlja kraljica. Nera Stipičević bila je korektna kao Cvrčkica Baby, a Dragana Marković Roić razigrana i ekspresivna kao njezina majka.

Scena Miljenka Sekulića bila je funkcionalna, vizualno lijepa i lako pokretna te se vrlo brzo i efektno pretvarala iz divovske livade u mravinjak, dok su kostimi Marije Šarić Ban pobjegli u djeci nepoznate prostore i vremena hipija i amiša. Iako se dobro uklopila u poetiku predstave, glazba Matije Antolića nije u potpunosti uspjela osvojiti djecu. Za to su songovima nedostajali pamtljiviji refren i ritam. Pohvale su vrijedne izvedbe glumaca, koji su bili pjevački vrlo uvjerljivi ili pak duhoviti, poput Tene Jeić Gajski.

Zaključno, predstava Cvrčak i mrav zaplesala je između odlične sadržajne i nešto tanje redateljske ideje, no na sigurnu glazbu vrlo dobra glumačkog „benda“.