Ženski arhetipovi u izolaciji

Predložak 8 žena i jedna zagonetka francuskog autora Roberta Thomasa iz 1972. poznat je po filmskoj adaptaciji redatelja Françoisa Ozona s glasovitim francuskim glumicama Catherine Deneuve, Fanny Ardant, Isabelle Huppert... Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela predstavu temeljenu na Thomasovu dramskom tekstu, a ne na filmskom scenariju. Redatelj Toni Cafiero nije se referirao na Ozonov film, ali je ipak uspostavio zanimljiv intermedijalni dijalog kazališta s filmskim medijem. Crna komedija kreće se rubovima različitih žanrova – od glazbenoga, preko parodijskog sve do klasičnoga kriminalističkog.

Uspješno kreirana atmosfera film noira / Snimio Dražen Šokčević

U svojoj interpretaciji Cafiero se odlučio za čitanje u smjeru groteske, odredivši predstavu 8 žena i jedna zagonetka / 8 donne e un mistero kao crnu komediju s glazbom. Poseban je izazov komada u tome što je napisan za osam ženskih likova. Predstava Talijanske drame okupila je glumice različitih generacija, kojima se pridružio i glumac koji tumači ženski lik – Giuseppe Nicodemo u ulozi bake Mamy. I ostali likovi utjelovljuju neke od ženskih arhetipova – majku, kćer, tetu, sestru, ljubavnicu… dok je jedina muška figura koja sintetizira oca, supruga, ljubavnika…u predstavi nevidljiva.

Sedamdesetih godina takva konstelacija mu­ško-ženskih odnosa mogla je zazivati i femi­nizam. No ipak je riječ o komediji, koja se poigrava ženskim arhetipovima, obiteljskim i muško-ženskim odnosima, i u tome možda ne treba tražiti dublju ideološku pozadinu. Osam protagonistica autor je zatočio na imanju u francuskoj provinciji, gdje zametene snijegom ostaju odsječene od svijeta. U takvu ozračju događa se umorstvo oca, koje postaje katalizator otkrivanja mnogih obiteljskih tajna i netrpeljivosti. Dramske sukobe među likovima Toni Cafiero dodatno je naglasio farsičnim i grotesknim elementima, pridajući protagonisticama groteskne detalje, poput izraženo velika nosa i golemih šiljatih ušiju. Cafiero uspostavlja i dijalog s filmom, koji je prisutan na nekoliko razina － od same vizualnosti uprizorenja do snimanja predstave kamerom i njezina prenoÜenja na ekranu. I scena je postavljena kao filmski set, a cijelu predstavu pri kraju rezimira kratki nijemi film redatelja Martina èesniµa. Monokromni kostimi Sandre Dekaniµ tako­er prizivaju crno-bijeli film, dok je na scenograf Stefano Katunar izradio konstrukciju s nekoliko prozora i vrata kojih otvaranje i zatvaranje postaje dinamiÞki element igre. Na film noir asocira glazba Vlaha Prohaske, koja stvara atmosferu napetosti, a ozračje straha kreira i oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka. Unatoč tomu, naglašena groteska, uz glazbeno-plesne dijelove, nekako je umanjila neizvjesnost i iščekivanje karakteristično za žanr krimića, pa u konačnici ni neočekivani rasplet nema učinak „faktora iznenađenja“.

Svaka je glumica u predstavi (i jedan glumac) dobila mogućnost za kreaciju. U ulozi bake, lukave i škrte starice, dojmljiv je Giuseppe Nicodemo, koji je izbjegao zamku upadanja u pretjeranu karikaturalnost muškoga tumača ženskih likova. Arhetipski odnos majka–kći utjelovile su Elvia Nacinovich (Gaby) i Elena Brumini (Suzon), dok je Miriam Monica u ulozi Catherine arhetip kćeri privržene ocu. Pomaknutu kreaciju tete Augustine, arhetipa djevice, ostvarila je Anastazija Balaž Lečić, glumica Hrvatske drame iz koje je i Sabina Salamon, koja tumači sluškinju Louise, u čijem je liku groteska prisutna i na jezičnoj razini u iskrivljenoj mješavini talijanskoga s francuskim naglaskom. Ulogu Chanel ostvarila je Alida Delcaro, a u filmnoarovski koncipiranu liku Pierrette pojavljuje se Rosanna Bubola. Glumačkim izvedbama, u kojima ima i dosta scenskoga pokreta, pečat je dao i koreograf Branko Žak Valenta, koji u kratkom filmu glumi Marcela, u predstavi nevidljiv muški lik.