Sve se može kazati drvetom

Budući da nema sugovornika među ljudima, Gudeljev se subjekt obraća sebi samom i ritualno obnavlja proživljeno, isporučuje si poruke i pouke, govori naglas, s puno ritma, kao da riječi i stihovi slijede korak hodača

Slučaj Petra Gudelja jedan je od većih propusta hrvatske književne kritike u zadnjih pola stoljeća. Proživjevši najveći dio života u Beogradu, pišući i samujući sa svojim stihovima, taj je samonikli pjesnik bio idelan izmještenik, dovoljno udaljen da postane „izmeđnik“ (kako ga je klasificirao Cvjetko Milanja), da ga se ne pročita i uglavnom prešuti. U Beogradu je živio i objavljivao, tamo se o njemu s uvažavanjem pisalo, a u Zagrebu je spominjan rijetko i usput. Situacija se donekle (ne previše!) izmijenila u zadnjih dvadesetak godina, tj. otkad se pjesnik vratio u Hrvatsku. Dodijeljena mu je gomilica prestižnih nagrada, ali djelo mu je i dalje ostalo razmjerno nepročitano. Jedan je ovdašnji gorljivi gudeljevac, Miljenko Jergović, iz svega izvukao jednostavnu jednadžbu: „Tamo ga se nisu plašili, a razumjeli su ono što piše. (...) Ovdje ga se plaše i ne razumiju to opsesivno kamenjarsko pjevanje, ignoriraju ga i time mu pokušavaju oduzeti sve.“ Ono što je nedvojbeno jest da slučaj Petra Gudelja nije problem Petra Gudelja nego ćudljivosti, nesustavnosti i nazdravičarske prirode govora o književnosti u nas. Upravo takav govor dovodi u pitanje i književnost koju bi trebao zalijevati i plijeviti, i sama sebe, te otvara vrata svakovrsnim prigovorima, ekshibicionizmima i ideologizacijama.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2012.

No neću nastaviti o stanju kritičke svijesti u nas, o tome da rijetki govore, a još rjeđi imaju što reći, jer i to su dobro poznati refreni koji malo koga uzbuđuju. Umjesto velikih ocjena i globalnih gesti ponudit ću moguće čitanje šesnaeste pjesničke knjige Petra Gudelja Sve što si donio iz planine. Neka to bude moj prinos budućem cjelovitom opisu lirskoga opusa tog pjesnika.

Krajolik od riječi

Nova zbirka čitatelju nudi impresivnih 196 pjesama. U njoj se pojavljuju svi važni motivi i mitemi Gudeljeve lirike: vuk i zmija, pčela i janje, grlica i orao, smokva i perunika, jasen i mirta, bor i stijena, grom i munja, Dinara i Mosor, Cetina i Jadran, Vlašić i Šumadija, Troja, Sveta Gora i Trakija. Gudeljev subjekt nema sugovornika među ljudima niti takvoga traži. On izmjenjuje raznovrsne energije s krajolikom, intimizira se s biljkama i životinjama i istodobno ih se plaši, tumači svijet promatrajući njihovu ćud, rast i ponašanje. Njegov se krajolik proteže od Jadranskog do Egejskog mora, obuhvaćajući čitav Balkan. Slika tog krajolika ujedinjuje mitologiju, slavensku i antičku kulturu, srednjovjekovne zapise i povijest, folklorne matrice i usmenoknjiževno iskustvo, upornost hodača, radoznalost promatrača i lucidnost mislioca. Taj je krajolik poprište neočekivanih susreta i sukoba, harmonije i paradoksa; „rijetki su pjesnici toliko dobro arhaizirali cijele slojeve suvremenog iskustva i modernizirali arhaične kulturne kodove“ (Kazaz).

Priroda je u toj poeziji neiscrpno skladište slika i preobrazbi. Petar Gudelj iz nje crpi metafore, njome objašnjava čovjekov svijet, u njoj nalazi praslike kojima se hrani naša uobrazilja i koje upućuju na iskonske veze i poredak, npr.:

S ljiljanom među sisama.

Među nogama s ružom. (U perunikama)

Šušti, svlači se smokva.

Tebi se čini ona. (Šušti, svlači se smokva)

Ne govori puno, ne nadvikuj se. Sve se može

kazati drvetom. (Čekati uskrsnuće)

Budući da nema sugovornika među ljudima, Gudeljev se subjekt obraća sebi samom. Pritom se oslovljava s ti i karakterizira kao pjesmovózac, dušovodac, kao maslinar, vinogradar i pčelar, kao onaj koji popisuje oblake. Taj subjekt ritualno obnavlja proživljeno, isporučuje si poruke i pouke, govori naglas, s puno ritma, kao da riječi i stihovi slijede korak hodača. Glavninu spomenutoga dobro oprimjeruje pjesma Istresi na stol u kojoj se pojavljuje i naslovni stih knjige:

Istresi na stol torbu:

sve što si donio iz planine.

Divlje kruške, munju, jastreba,

mladu zmiju i smrt.

Sve što si isprosio u boga

i u planine.

Moleći boga i hodajući

planinom.

Planina je ovdje simbol mitskog staništa, duhovnog uspona, ona povezuje nebo i zemlju, na njoj su se nekad ukazivali bogovi, na njoj i čovjek ponekad pomisli da je bog. Gudeljev subjekt silazi s planine i donosi njezine simboličke zastupnike – divlje kruške, munju, jastreba, mladu zmiju i smrt. Znakovito je najprije da taj subjekt napušta planinu, jer je upravo ona središte njegova spiritualnog života. Još je pak znakovitije da sa sobom nosi zmiju i jastreba. Sam je Gudelj u jednom intervjuu kazao da je zmija „živa veza (može se zavezati u čvor) između svijeta živih i svijeta mrtvih: kao Persefona, pola godine provede na zemlji, pola u zemlji“, a jastreb ptica grabljivica koja „prosiplje dlaku i perje, kolje sve što gmiže i leti“. U tom svijetu mita i simbola obje su životinje psihopompi, bića koja sprovode duše pokojnika. Bolji poznavatelji Gudeljeva pjesništva možda će se zapitati a što je s vukom, stalnim stanovnikom toga poetskog svijeta, životinjom koja ujedinjuje uransko i ktonsko, koja je – prema Gudelju – također psihopomp, ali i čovjekov jednojajčani blizanac, životinja u koju se na jedan dan u godini pretvara svaki Slaven. Ipak izostanak vuka može se razumjeti – taj se stvor se ne da pripitomiti niti bez prijeke potrebe silazi s planine.

Šaka gnjýle, Üaka rijeÞi

Brojne su u Gudeljevu pjesništvu parabole o pisanju. One u pravilu povezuju čovjeka i krajolik, zemlju i jezik te funkcioniraju kao mitski okvir njegova mišljenja i pjevanja. Još 1978. pjesnik je napisao tekst Zemlja u jeziku koji završava stihovima: „Imam zemlju u jeziku. / Imam jezik u zemlji. / Ne mogu iskopati / zemlju iz jezika. / Ne mogu iščupati / jezik iz zemlje.“ Čovjek i priroda u toj su lirskoj filozofiji nerazlučivo povezani, međusobno zamjenjivi, njihovo jedinstvo humanizira krajolik i naturalizira govor, subjekt se u njima nastanjuje i potvrđuje, riječi niču iz zemlje i izgovorene zemlji se vraćaju. Više je pjesama u zbirci Sve što si donio iz planine koje obnavljaju tu parabolu. S obzirom na njezina smisaona čvorišta izdvojit ću pjesmu Da ne ostane nijedan. Njezin subjekt ispovjednim tonom najprije otkriva da je život proveo gnječeći zemlju i pišući stihove („Vazdan gnječio i mučio šaku gnjȉle, / đaku riječî. // Potrođio puno papira. / Ostao dvadeset i jedan stih.“) da bi se nakon toga vratio u sadađnjost i zapitao zađto nije gnječio jođ viđe i ustrajnije – „Dok ti gnjȉla ne iscuri / između prstiju. // Da ne ostane nijedan.“ U poenti se dakle pojavljuje ritualni lirski asketizam, kojemu u temelju leži pitanje: što govore riječi koje zapisujemo ili izgovaramo, iz kakva iskustva one rastu? U podlozi toga pitanja čuči još temeljnije: ima li zapravo razloga govoriti čovjek koji je do srži iskusio život?

Subjekta zbirke Sve što si donio iz planine zatječemo na kraju puta. Slutnja smrti i njezina neizbježnost jedina je tema o kojoj on zapravo želi govoriti. Smrt stihovima pribavlja gorčinu i dodatnu mudrost te preraspodjeljuje uloge stalnih stanovnika Gudeljeva lirskog univerzuma. Služeći se načelom antiteze, pjesnik istrajava na razvijanju opreka između čovjeka i boga, prolaznosti i vječnosti, ističe da je nekad u mladom tijelu prebivala mlada duša i da nijedno nije pomišljalo „da će duša nastaviti svoj neveseli let, / a tijelo se prosuti u zemlju“. Temeljna je antiteza varirana u različitim pjesmama, npr.:

Ti, koji si jučer letio,

jedva hodaš. (Biti što si bio)

Prešao iz tisućljeća u tisućljeće.

Za tobom prešla smrt. (Sagradio most)

Smrt ključarica ima ključ

od tvoga tijela, od tvoje kuće. (Ključarica)

O opsjednutosti smrću zorno svjedoči i prozna minijatura Svjetlosna ptica – subjekt gleda televiziju, pomno prati ženu na ekranu koja govori („mlada, lijepa, pametna“), razmišlja da bi mu u neko drugo doba mogla biti ljubav i ljubavnica, a onda se odmiče od televizijske slike i predaje toku misli u kojemu ta ista žena počinje munjevito starjeti – „umire, opada s nje ljepota, put, iščezava pamet. Ostaje samo kostur, pa se i on prospe.“ Lirska naracija upućuje na subjektovu opsjednutost samim sobom, na njegovu narcisoidnu prirodu, jer svaka misao počinje i završava s pogledom na sebe te postaje oblik introspekcije. Prigodna filozofija smrti na koncu se zgušnjava u paradoks „Bio sam besmrtan dok se nisam rodio“. Njime ovaj pjesnik na drastičan način podupire spoznaju da su čovjek i svaki njegov potez obilježeni smrtnošću, tj. da je sve neizvjesno osim smrti („Samo je besmrtna smrt“). Iskustveni potencijal zbirke, gorčinu i melankoliju subjekta na svoj način obujmljuje tročlani niz tvrdnji u pjesmi Zalepršat će grlica:

Nemilo danas. Nemilosrdno sutra.

A prekosutra ćeš biti leš.

Sintaktička tročlanost i gradacijska logika citiranog niza tipični su stilemi Gudeljeva pjevanja. Pjesnik naime počesto rabi leksičke ili sintagmatske trijade u koje sažima kakvu misao ili storiju, kojima naznačuje kakav tijek, događaj ili razvoj. Na tročlanoj se logici povremeno temelji struktura stiha ili strofe. Ona je prezentna već u naslovima (Kučka, vučica, bura – Čađa, pepeo, dim), a gdjekad obilježi i kompozicijski obrazac pjesme:

Zaći u Svetu goru.

Zaći u jezik.

Zaći u ženski rod.

U Svetoj gori graditi crkve.

U jeziku graditi pjesme.

U djevicama djecu. (U svetoj gori)

Poetski daltonizam i simbolika bora

Gudeljev je stil eliptičan, gnomičan, premrežen figurama ponavljanja, prepun ritualiziranih sintaktičkih obrazaca koji u jednome prepoznaju mnoštvo a u mnoštvu jedinstvo, „mitska se naracija pretače u poetsku senzaciju, u imaginativnu jezičnu igru“ (Kazaz). Njegova se jezična magija u zbirci Sve što si donio iz planine ogleda primjerice u tzv. poetskom daltonizmu, navadi da se različite pojave i fenomeni označavaju istom bojom. Tako je štošta u tom svijetu srebreno – srebrena je planina s koje propuhuje srebren vjetar, golubice su zasrebrile između platana, oblak nad planinom je presrebren, budući oblak bjelji je od srebra te pere i srebri tvoje kosti, jasen u kršu gorak je i srebrenosiv, mirti su se zasrebrile oči, sa zapada dolaze srebrene kapi kiše, treba čekati dok ne zasrebri more itd. Takvim se inzistiranjem stvara novi uvid, upućuje na specifičnu emocionalnost subjekta te postulira nova izrazna konstanta mitskoga mišljenja i jezika. Očito je da je srebrena boja krajnje pozitivna označnica, da je ona u Gudeljevu pjesništvu važan simbol svjetlosti i čistoće duha.

Iako je pjesnik zbirku nakrcao iskazima subjekta koji zdvaja nad svojom smrtnošću, koji govori oporo i melankolično, koji se oprašta s planinom i njezinim mitskim potencijalom, koji lako prekoračuje jaz između mita i suvremene zbilje („Na današnji dan 1991. spustio listić u kutiju na / referendumu za Hrvatsku Državu /.../ Nije ti se obradovala.“), on ipak oblikuje i jedan simbol koji eufemizira strah od smrti i njezinu konačnost. Taj simbol je bor, smješten ispred subjektove kuće. Od početka do kraja knjige bor se periodično pojavljuje i raste, subjekt naglašava da je njegov, da će se uvijek ljuljati, da će se u nj mnogi useliti, da okrilati kada grlice u njemu svijaju gnijezda, da se u njemu izlegoše pa poletješe kosovčići, da ga vitkim i nježnim prstima češlja večernja bura, a burin s njime razgovara... Taj bor nedvojbeno je drvo života, u njegovoj se krošnji i pod njom obnavljaju snovi o besmrtnosti i vječnosti.

Zbirka Sve što si donio iz planine dopunjuje poetsku pustolovinu Petra Gudelja dubokim i snažnim suočenjem sa starenjem i smrću pridajući novu dimenziju njegovoj misli i prinoseći nove prispodobe njegovoj lirskoj mitologiji. Njome se to pjesništvo u kontekstu hrvatske lirike iznova potvrdilo kao izazovan znak razlike. Koji treba pomno čitati, odgonetati i pripitomljavati.