Soderberghov veliki oproštaj

Nema nikakve sumnje da se Steven Soderbergh uvrštava među najplodnije američke redatelje u posljednjih nekoliko desetljeća. Jer od prvijenca, Seks, laži i videovrpce (1989), do ovogodišnjega uratka, Nuspojave, rijetka su bila razdoblja u kojima je filmski apstinirao godinu ili dvije, a razmjerno česta u kojima je godišnje režirao čak dva filma. U Soderberghovu stvaralaštvu uočavamo čitavu raskoš žanrova i stilova te jasne krajnosti od populističkoga do umjetničkog. Zasigurno i zbog navedenoga, začudne su redateljeve tvrdnje da su Nuspojave njegov posljednji igrani film te da će se u potpunosti posvetiti slikarstvu.

Rooney Mara izvrsno je naznačila ambivalentnost lika koji tumači

Taj se naslov žanrovski određuje kao psihološki triler, a kritika zapaža kontekstualni osvrt prema nekim od naslova Alfreda Hitchcocka u rasponu od Začarane (1945) do Marnie (1964). Uz to, Nuspojave se izravno usklađuju i s novonoarovskim težnjama. Sam naslov navodi na moguće nuspojave prigodom uporabe antidepresiva i raznovrsnih lijekova nužnih pri psihijatrijskom liječenju, ali se prelama kroz naglašen motiv ubojstva i njegova završnoga razjašnjenja. Razmatrajući temeljne okosnice središnjih likova uočavamo svojevrstan četverokut dinamičnih odnosa, četverokut koji se nakon ubojstva povratnika iz zatvora umanjuje za jednu sastavnicu, ipak dramaturški dostatno snažnu da bi održala naznačeni kontekst filma. Nema dvojbe da egzistencijalna, pa čak i esencijalna ugroženost koju protagonist psihijatar počinje osjećati potječe iz nasljeđa film noira ili pak njegovih suvremenijih smjernica, a zasigurno se i ženski likovi usklađuju s navedenim filmskim žanrovskim izvornikom. Tako središnji ženski lik Emily lavira od protagonistice prema antagonistici, a dr. Siebert percipiramo kao moralnu i profesionalnu suprotnost središnjem muškom liku. Protagonist se nalazi upleten u složenu mrežu antagonistica, a aktivno djelovanje u oču­vanju vlastite egzistencije šteti čak i njegovoj obiteljskoj zajednici, koja se naposljetku ipak obnavlja i postaje jezgrom iščitavanja društva u kojem čak ni ta temeljna zajednica nije sigurna. Istodobno, oslikavanje motiva obiteljskoga u ovom je filmu i jasna percepcija suvremenoga stanja, jer nijedna obitelj u Nuspojavama nije stabilna, šteti joj se izvana ili iznutra. Tako nema dvojbe da Soderberghov film donosi i širu kritiku suvremenoga društva te utjecaja farmaceutske industrije na odnose liječnika i pacijenata, čime podsjeća i na njegov raniji uradak Erin Brockovich (2000).

Scenaristički predložak Soderberghova suradnika Scotta Z. Burnsa ipak nema dovoljno kompaktnosti da bi se cjelina uzdigla do izvrsne, ali ipak donosi iznimnu količinu napetosti i nužno potrebnih obrata za ovakvu vrst filma. Iako u raspletu Burns i Soderbergh posežu za subjektivnim flešbekom kao nužnim čimbenikom vraćanja narušene ravnoteže, taj se motiv izravno usklađuje s nasljeđem kriminalističkoga žanra, dapače dijelom čak interpretira njegovu tradiciju i prožetost raznovrsnih čimbenika poput detekcije, trilera ili noira. Redateljski su postupci Stevena Soderbergha poput filmske slagalice u kojoj gledatelj postupno razlučuje dramaturške obrate, a posve je jasan i redateljev nadzor nad cjelinom, upravo zbog činjenice da je film sam snimio i montirao pod pseudonimima Pete Andrews, odnosno Mary Ann Bernard. Nepobitno je da u odnosima režije i snimateljskoga rada Nuspojave odražavaju iznimnu promišljenost stvaralačkih postupaka Stevena Soderbergha. U snimateljskoj izvedbi uočavamo niz raznovrsnih postupaka kojima se nenametljivo vodi gledateljev opažajni sklop. Preciznim postavkama prizora, stanjima kamere, očištima ili pak kompozicijom kadra gledatelj film osjeća. Ne treba zaboraviti ni da je uporaba objektiva ili svjetla izraženih vrijednosti u ovome filmu podcrtana primjenom boja u oslikavanju raznih prostora. Prostora čija uloga postaje i nužno dramaturška u oslikavanju unutarnjih svjetova pojedinih likova te čitave radnje. Kao primjer navedenih tvrdnji mogu poslužiti kompozicijske postavke lika Emily, koja je u prvom dijelu filma često postavljena namjerno u nepravilnom kompozicijskom odnosu, čime Soderbergh podcrtava njezino naizgled depresivno stanje, dok je u kasnijem razvoju narativnosti sagledavamo u posve drukčijim kompozicijskim postavkama kadra.

Nuspojave su ostvarenje iznimnih glumačkih izvedbi, ponajprije u slučaju središnjih likova, a mogao bih ustvrditi da je Rooney Mara kao Emily izvrsno naznačila ambivalentnost svoga lika. Vrsnim vladanjem prizorom kao i suzdržanom izvedbom koja tek mjestimice emotivno eskalira ta je glumica poslužila i poput izvanrednoga katalizatora gledatelju pri uranjanju u tjeskoban unutarfilmski svijet. Zanimljivo je da takav značaj kasnije preuzima i Jude Law kao psihijatar dr. Banks, čija je egzistencijalna ugroženost također podcrtana redateljskim postupcima. Iako su značajem tek stupanj niže u odnosu na navedene glumce, Channing Tatum i Catherine Zeta-Jones također su ostvarili vrsna tumačenja, a pogotovo je Zeta-Jonesova redefinirajući niz svojih uloga unaprijedila glumački opus tumačenjem prijetvorne i neemotivne liječnice. Percepciji likova i radnje uspješno potpomaže i glazba Thomasa Newmana, koja dosljedno očitava tjeskobu u kojoj se nalaze likovi te povisuje tenziju radnje i postaje nužan segment u dosezanju gledateljeva odnosa prema filmskoj narativnosti.

Naposljetku, Nuspojave zasigurno nisu u samu vrhu opusa Stevena Soderbergha, ali se u potpunosti usklađuju s njegovim stvaralačkim rukopisom i svjetonazorom. Uz to, primjetna je i inkorporacija toga filma sa smjernicama noira i trilera pa ga možemo sagledati kroz višestruku prizmu u kojoj se mogućnosti iščitavanja ne iscrpljuju jednoznačno. Kako je Steven Soderbergh filmskim djelovanjem u posljednjih dvadeset i pet godina zasigurno obogatio američku kinematografiju, njegovo bi odustajanje od filma značilo i bitan gubitak, pa se nadamo da ipak nije riječ o trajnijoj ni potpunijoj odluci.