Snaga mistike

Knjiga Jasminke Domaš I Bog moli svjedoči o mističnoj pokretljivosti svijeta u kojoj se poetski samosvojno isprepleću mitske egzistencije i fascinantna sposobnost autoričina da povijesnim mitološkim katarzama udahne svoja nadahnuta viđenja, ostavljajući čitateljima mogućnost izbora. Doista, čitatelj dobre volje i željan novih spoznaja aktivirat će imaginativni spektar motrenja koji mu nudi autorica. Riječ je ovdje o 53 meditativne cjeline, priče, pisana i usmena kazivanja ugrađena u temelje židovskog naučavanja, u zakone Tore, u talmudska, kabalistička, hasidska i biblijska tumačenja i predaje. Teška, mučna i duga povijest židovskoga naroda živi u ovim brižno sačuvanim zapisima koji su srce tradicije i postojana snaga mističnosti.

Izd. Bet Israel u Hrvatskoj i Stajer-graf, Zagreb, 2013.

Tekstovi Jasminke Domaš oplemenjeni su poetskim senzibilitetom same autorice, koja u svoja meditativna razmatranja unosi umnost židovskih mudraca što je putem tajanstvenih mitova i iskonske oduhovljenosti postala dijelom iskustva svijeta: „Ali ništa, baš ništa nikada nije u mirovanju, krug svega stvorenog stalno se kreće i okreće, sve dolazi u ciklusima i mijenama, sve ima svoj početak i svoj kraj, anđeo i čovjek, čovjek koji ponekad postaje anđeo i anđeo koji je poput čovjeka.“ (Stvaranje nebesa)

Čuvena maksima „Jer sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“ (Prop 3:1) raskriva neizbježnost i dvojbe ljudskog bivstvovanja, tajnoviti kontrapunkt kretanja prema Dolje da bi se moglo progovoriti o svijetu prema Gore, kako to simbolički naglašava autorica. Jasminkine priče, zapisi i odjeci mitskih kazivanja ukazuju na potrebnost etičnosti i samozatajne milosti u nepostojanoj raznolikosti svijeta i viđenja, govore o potrebi sklada fizičkog i duhovnog, o prihvaćanju i neprihvaćanju nametnutih teškoća i muka: „Svatko mora svoj život izdržati“ (…) „ali i onaj drugi dio života za koji zna da je bio izbor Neba i duše u njemu koja stječe iskustva i postaje bogatija i savršenija kao što čovjek za života postaje mudriji nego što je bio u mladosti.“ (Riznica zasluga)

Jedinstvo autoričine poetske imaginacije usklađeno je s kozmičkim relacijama u kojima svjetlost i svetost riječi traži potpuno, cjelovito biće. Kad se ekvilibrij izgubi u kaosu delirija u kojem okrutno nestaje jednostavnost života, razboritost i smjernost, onda iz paradoksalnih dubina zemlje, simbolički govoreći, niče egzaltirano zlo. Možemo to nazvati i virtualnim „koprcanjem“ u kojem nestaje Homo sapiens sa svojim odlikama. Mitološki zapisi nagovještaj su i upozorenje: „Loša namjera urodila je lošim plodovima i riječi su se rasule zemljom i postale prazne i ništavne. A zajednički jezik svih duša na zemlji polako je sve više tonuo u zaborav i rasipale su se riječi kao pijesak u pustinji, kao opeke koje su u vihoru vremena otpadale i lomile se s Babilonske kule i padale na tvrdo tlo okrutnosti i gluposti i postale su svjedočanstvo ljudske nesavršenosti.“ (Babilonska kula)

U knjizi I Bog moli, koja obvezuje, autorica mističnom, poetskom i ljudskom osjećajnošću ponire u duhovnost. Njezino vrsno poznavanje judaizma odlikuje knjigu na poseban način kao spoj mitoloških kontemplacija i filozofsko-esejističkih razmatranja. Istinski prilog tomu su i riječi Mojsijeva brata Arona: „Svatko je svjetlost koja daje drugima svjetlo, sjajno i goruće koje mora poticati druga svjetla…“ (Mojsijev sjaj)