Slovolom

LET

Sve ću te nepodnošljive dijelove sebe upuhati u ogroman šareni balon

i pustiti ga da odleti kamo i kuda god naizgled tako iznenada poželi:

odjenut ću svu odjeću iz ormara, a ostati potpuno gola pred ogledalom

te zaustavljati svaku misao koja me podsjeti na postojanje borovih iglica

što jednom nemogućom kretnjom mogu slomiti let te lagane mase bora

i stvoriti bezličan trag putovanja koje je završilo prije nego što je počelo.

Sve ću te nemoguće dijelove sebe zamoliti da se privremeno odsele

i puste me da odletim kamo i kud god ne naizgled tako iznenada poželim:

skinut ću svu odjeću s vješalica i sebe, a ostati obučena kao da je ruska zima

te zaustavljati misli svakog prolaznika kojeg podsjetim na neku staru sebe

što jednom nevjerojatno drskom kretnjom može slomiti gotovo svaku postojeću

i nepostojeću sebe u putovanju koje posjeduje stotine i tisuće lica i naličja.

A točka, baš kao i u ovoj pjesmi, ne postoji.

IGRA

Sa svakim mojim korakom ulice je sve manje.

Hoda ona, a hodam i ja. Brzo, još brže,

pa polako, dok nas ne svlada umor.

Nekad nas je nosio vjetar.

Mutna uznemirenost pojavljuje se u krošnjama.

To podne svraća u stanci za ručak. U zavežljaju

nekoliko zraka; brižno ih pušta da se poigraju.

I sad, na toboganu je jedna, pa druga, pa opet,

i opet, i opet…

Sve dok nekom promatraču ne dosadi –

majci, ulici ili meni.

SEMAFOR

Precrvenila te, možda i prezrela, misao

koja se krila iza tog kratkotrajnog pogleda.

A noć je bila pomalo puna teške tišine

i nije donosila čak ni isprekidani san,

da barem prividno umanji ono što se zbilo.

Prežutilo me, možda i pregazilo, sunce.

Danas u podne, dok sam prelazila cestu.

A dan je bio neobično običan, kao i onaj

koji mu je prethodio. Kretao se polako,

i nije obraćao pažnju na moje semafore.

Prezelenilo nas je, bez ikakva upozorenja,

lišće koje je ujutro razgrnulo prozore te

navrlo na naš jastuk, na naše tjelesne i

netjelesne prekrivače, na sve što skriva

zaboravom izazvane snove i preplavljivanja.

Kreni.

U PONOĆ

Nova je godina i sretni smo ili se pravimo da smo takvi

dok navlačimo nešto nalik osmijehu preko nemirne tišine

i tako odjeveni prelazimo ceste na mjestima praznine

u skoro pa ponoć, kad se nebo već odavno ne plavi.

Nova je godina i vatromet je oslikao poznatu bjelinu

bojama svih naših snova koji pobjegli su iz kreveta

u kojem je i dalje spavala ona poznata teška sjeta

uz zvukove što su još iz dimnjaka nasmijali planinu.

Nova je godina i svjetla se gase i pojavljuje se dan,

tabula rasa po kojoj će pisati tišina i kapi snijega

koje su dvoumljenju izbrisale mogućnost bijega

jer je novi dan snu dopustio da ostane itekako budan.

ZAGRLJAJ

Ne znam postoje li paralelni cvjetovi, ni teleportacija i miševi koji lete.

Znam samo da sam, ako postoje, u svakom od njih u tvojoj blizini.

Kao prepoznatljiv miris koji izaziva neuobičajene déjŕ vu osjećaje,

kao buha koja te na njoj jedini mogući način uvjerava u svoju važnost,

kao lokva u koju skočiš da se prisjetiš kako je imati mokre cipele,

kao balon kojem prepustiš da odnese svu tugu koja te ponekad obuzima,

kao stihovi u kojima se ne nalaziš iako ih prepoznaješ kao bliske.

Znam samo da je nemoguće da te ovako ili onako, ovdje ili ondje,

u tišini ili glasno, nježno ili strasno, ne mogu dodirnuti mislima,

ne mogu gnjaviti bojama i mirisima koji te škakljaju dok sanjaš.

MISAO

Poezija se čini kao san,

kao potres pojmova.

Tamo nema klepsidre –

onaj koji tone spava,

nosi ga misao o travkama.

Ponekad se čini kao noć,

kao gutljaj mučnine

u danu što bježi svjetlu.

Ponekad se čini kao Gali,

nebo se strelicama gađa

dok pojmovi bježe svome značenju.

NOTE

Na stolu je neka nedovršena ili dovršena partitura.

Note se nižu jedna za drugom, zamrljane, uredne,

brisane i iznova pisane urednim mislopisom.

Papir, takav da se raspada pod težinom pogleda,

viri kroz napola otvoren prozor u drugi, napola

zatvoren prozor, i tiho gunđa zbog hladnoće.

Na zamagljenom staklu polako nastaju slova;

na podlozi tišine polako nastaje zvuk koji se grana

sve dok ne dodirne oblak s kojeg je jučer pao.

Partitura šeta do mirisa prašnjava ormara,

a ja, ja gledam te note što bude dane i godine

što su se davno zbili u tkanini koju je ispleo

slijepi putnik na palubi broda kojim plovim.

NEMIR

Jedne ljetne večeri, koju si ti prespavao,

dan nije stigao dosanjati noć.

Ponoć je bila kao odsjaj podnevnog sunca,

a gdje se mjesec mijenama sklon sakrio,

znao je samo šapat, gotovo šutnja.

Nisam te htjela naglo probuditi;

od tolikog te mira obično obuzima nemir,

golemo nepovjerenje prema skladu.

Opterećuje ta tišina, ne da mi da se sanjam

poželim li i govoriti, kretnjama ili mislima.

Te se iste večeri dogodilo još nešto:

shvatila sam da je tuga samo odsjaj nereda

nastalog zbog boje tvoga disanja pored mene.

KUĆA I NJEZINI STANARI

Bespravna gradnja u meni, na meni, ispod mene, iznad mene. Popuno, poteško.

Još nekoliko minuta – možda ipak dana – i neću se više osjećati ni kao da postojim.

Mir se uvukao u pore tog starog, nekad isklesanog, kamena i ne da se iz njega izvući:

nikakve već isprobane varke ne mogu ga izazvati na dvoboj dostojan ikakve kretnje.

U podrumu i na tavanu zatočeni su oni koji bi, da su pametniji, nečujno pobjegli:

mašta i iluzije nezaustavljivo grade notama optočenu, snovima ograđenu tvrđavu

unutar koje razlike imaju ulogu razdora samo na klimavo postavljenoj pozornici.

U prizemlju, kao i na prvom katu, bez dozvola i nadzora, niču raznovrsne građevine:

kuće neobičnih veličina, boja i oblika te još čudnijih, drhtavom rukom nacrtanih, stanara.

Žive tamo već poprilično dugo kojekakvi strahovi, možda i nedoumice i nesigurnosti:

da postoji koji slobodan kamen, uklesano bi na njemu bilo samo ime nemira.

Bespravna gradnja u meni, na meni, ispod mene, iznad mene. Pomalo, polako.

Još nekoliko dana – možda ipak minuta – i neću više postojati ni kao da osjećam.

PUTOVANJE

Vagoni tamne magle putuju nebom koje je prošarano bijelim tragovima.

Stvorila ih je, možda, ruka radoznalog djeteta koje je otvorilo prozor u avionu

i kredom umjesto komadićima kruha označilo svoje prvo kretanje visinama

što bude inače pomalo ugaslu žudnju za vlastitim krilima i golemom dugom

koja bi se odjednom nadvila nad čitavim ovim nedovoljno obojanim svijetom.

Nastao bi tako, možda, ne-običan plašt ogrnuta kojim bi Zemlja otišla na bal

nebeskih tijela i zaplesala u tišini s ponekim ušuškanim te ušutkanim kometom

iz Kuiperova pojasa te izazvala čuđenje predvidljivo odabranih plesnih parova

što se podijem kreću u uvijek jednobojnim frakovima i večernjim haljinama.

Vagoni tamne magle otputovali su iz mojeg vidokruga, a polako nestaju i oni

čudesni bijeli tragovi, tragovi koji su izazvali maštu na dugu šumovitu šetnju

šarenim, gotovo nepreglednim, poljem u kojem svaki cvijet ima svoju notu,

a tišina izaziva utapanje u mirisnom miru što uporno nježno dodiruje svaki uzdah.

HTJELA BIH

Htjela bih ne voljeti večeras,

htjela bih reći Hierru da vjeruje.

Motrim nebo. Oblaci su tamni iako ih

nema. Lagan je vjetar, lagano je klasje,

ali nitko ne pjeva. Koraci šute.

Oči ne nose prostranstvo na dlanu.

Htjela bih ne voljeti večeras,

htjela bih leptjeti kao leptir

i ne čuvati kapi na ticalima.

PRESTRAVLJENA KORNJAČA

Poput prestravljene kornjače

nastajao je u nečijim rukama akvarel.

Igra nemira i proze u prozoru lipe

pokazivala je obrise vatrometa i luke,

utopljenih krijesnica u noći klauna.

Maske su se prekrivale bojom akvamarina,

hodale morem propisanoga odsjaja,

nosile kovčege pune modrica u oklopu

poput prestravljene kornjače.