Recesija kao književna tema

Otprilike istodobno na police domaćih knjižara dospjeli su prijevodi romana dvojice američkih književnika koje međusobno povezuje tematizacija ekonomske recesije. Zamiranju gospodarske aktivnosti i posljedicama takva stanja ti autori prilaze iz različitih kutova, i pridaju im različitu razinu pozornosti. Dok se Paul Auster u romanu Sunset Park bavi žrtvama ekonomske krize, Michael Cunningham u romanu U smiraj dana recesiju promatra iz perspektive povlaštenih pripadnika američke srednje klase, ljudi kojih se recesija samo očešala, a oni je tek ovlaš komentiraju, ne osjećajući posljedice na vlastitoj koži. Glavni junak Cunninghamova romana, Peter Harris, 44-godišnji vlasnik umjetničke galerije, bez previše suosjećanja za ljude teško pogođene ekonomskom krizom, propadanje američkog gospodarstva ravnodušno promatra iz svoje povlaštene pozicije, žaleći tek zbog nekih zatvorenih restorana. Paul Auster za junake rukopisa uzima upravo žrtve recesije, grupicu mlađih, visokoobrazovanih ljudi, koji su u uvjetima oskudice primorani na skvotiranje. Ironična je pritom činjenica da su i tu kuću vlasnici napustili s istog razloga. Dakle, kod Austera ekonomska je recesija svojevrsni pokretač radnje jer su određeni postupci likova izravno potaknuti i uvjetovani krizom, dok je u Cunninghama ona tek kontekst, ali je također važna jer je način na koji je pojedini likovi komentiraju u funkciji njihove karakterizacije. Naime, egoističnost glavnoga lika romana U smiraj dana, očitovana i u načinu njegove percepcije ekonomske krize, glavna je odrednica njegova karaktera, a zbog prevelike usmjerenosti na sama sebe do kraja romana on bude i kažnjen, u emocionalnome smislu.

Izd. Alfa, Zagreb, 2012.

U smiraj dana s Peterovim likom tematizira krizu srednjih godina; riječ je o čovjeku koji je, unatoč financijskoj sigurnosti i (naizgled) skladnu braku, nezadovoljan vlastitim životom, a dodatno osvješćivanje takva stanja potencira boravak ženina mlađeg brata u njihovu domu. Peter se u njega zaljubljuje pa zbog njega biva spreman napustiti suprugu, ali postaje žrtvom manipulacije, zbog opterećenosti samim sobom te ignoriranja osjećaja ljudi koji ga okružuju. Psihološku karakterizaciju glavnoga junaka autor provodi koristeći se pripovjednom pozicijom trećega lica jednine, koje je u funkciji prvoga lica, pa tako osim što ima uvid u ono što Peter izgovara, čitatelj saznaje i ono što on misli, a što nije uvijek u skladu s izrečenim. Do izražaja dolazi Peterova dvoličnost, ali i njegov ohol, pokroviteljski stav prema ljudima. Nerijetko je sklon donositi i ishitrene prosudbe o ljudima samo na temelju površnih dojmova i neprovjerenih, pretpostavljenih činjenica. No autor se na isti način ne odnosi spram svoga junaka, već analepsama upozorava na moguće uzroke koji su utjecali na razvoj njegova karaktera. Roman se pokazuje kao studija karaktera, pri čemu važnu ulogu ima i tematizacija homoseksualne ljubavi, što je bio slučaj i u prethodnim romanima, npr. Meso i krv i Sati. Peterova homoseksualna žudnja spram suprugina brata odraz je njegova izrazito estetskog karaktera. On je vlasnik umjetničke galerije, i kao što je sklon poludjeti za nekim umjetničkim remek-djelom, tako je konfabulacija bijega s mladićem način njegove borbe protiv starenja. A citat Rainera Marije Rilkea, koji otvara roman Ljepota je samo početak groze, indikativan je.

Homoseksualna veza dvojice muškaraca u sferi je interesa i Paula Austera, ali kao manje važan ogranak fabule romana Sunset Park. Riječ je o epizodi iz života jednog od likova njegova romana, jer Auster, za razliku od Cunninghama, nije usredotočen na jednoga protagonista, već s podjednakom pozornošću prati živote petero likova. Pritom uspijeva svakoga od njih učiniti punokrvnim karakterom te nas uputiti u najvažnije odrednice njihovih života iz vremena prije onoga u kojem se radnja romana odigrava. Svi su oni vrlo uvjerljivo opisani, a njihove životne priče, osobitosti obitelji iz kojih dolaze, socijalne interakcije i iskustva koja su proživjeli u ulozi su oslikavanja suvremene Amerike, njezinih brojnih proturječja, ali i bogatstva različitosti. Dok se Cunningham fokusira na oslikavanje jedne klase, Auster donosi širu društveno-socijalnu panoramu, a iako oba romana sadrže određene doze kritičnosti, u Austera je ona izravnija. Auster upozorava na krivce institucionaliziranoga produbljivanja socijalne nepravde, dok je Cunningham suzdržaniji i ne svaljuje krivicu već ukazuje na višak snobizma i nedostatak empatije, kao produkte konzumerizmu usmjerena društva. A nedostatak se empatije, često u istome obliku, vraća kao bumerang.

Izd. Profil, Zagreb, 2012.

Iako je sklon metaliterarnim igricama, referencijama i citatima, Auster je ovoga puta u tome umjereniji i ne referira se toliko na književnost koliko na film i sport (esejistički umeci u kojima analizira film Najbolje godine naših života te detalji iz biografija brojnih igrača bejzbola), a poradi supostavljanja nekadašnje i sadašnje Amerike. Cunningham je pak svoj roman napučio brojnim referencijama na književnost i djela likovne umjetnosti, ponovno u svrhu karakterizacije lika (prikazivanje junaka kao iznimna esteta), ali u tome ponekad i pretjera, npr. višekratnim citiranjem iste rečenice iz Flaubertove Gospođe Bovary. No i citati zapravo otkrivaju strategiju autora – Cunningham je usmjeren na psihološku karakterizaciju, tj. emocionalnu dinamiku, što ni Auster ne zanemaruje, ali mu je ipak važnija društvena dinamika, sociološka analiza suvremene Amerike.