Postelja i krevet

Shvatio sam da sjevernjački, srijemski krevet svjedoči o imutku i o bogatstvu, a južnjačka, dalmatinska postelja da govori

o ljubavi

Jednoga davnog ljeta dogodilo mi se da sam, u razmaku od samo tjedan dana, morao dvaput zanoćiti u tuđoj kući, i to na dva različita kraja Hrvatske. Da se nije radilo o tako kratku vremenu i tako veliku prostoru, vjerojatno se ne bi dogodilo ništa i ja bih na cijelu stvar zaboravio. Ovako, počeo sam razmišljati o ležajevima na kojima sam spavao. Jer, osim činjenice da se jedan zvao krevet, a drugi postelja, bili su i inače temeljito različiti.

Evo kako je bilo. Najprije sam bio u gostima kod nekih rođaka u Srijemu, usred prašnjave ravnice, gdje je svega bilo u izobilju, a osobito jarkoga sunca i rakije dudovače. Govorim o izobilju zato što se ono protezalo i na krevet na kojem sam spavao. Dali su mi, naime, zasebnu sobu, gostinsku, a u njoj je, na samoj sredini, stajao visoki krevet s ukrašenim uzglavljem i podnožjem. Na njemu sam, kad sam ušao, ugledao brdo jastuka, perina, prekrivača i kojekakvih drugih kerefeka, za koje nisam ni znao čemu služe. Upitao sam domaćine što da radim s tom pustom posteljinom, a oni su se ponudili da uklone sve osim plahte. Ipak, ostavili su mi dva golema jastuka, jer su, očito, držali da se bez njih nikako ne može. A ja sam se onda sat vremena s tim jastucima mučio, dok se napokon nisam odvažio da jedan od njih spustim na pod. A ipak, spavao sam u tom krevetu dobro, jer bio je mek i pružao osjećaj sigurnosti, kao da je u njemu čovjek od svega zaštićen.

Onda sam, nakon tjedan dana, dospio u Dalmaciju i ondje prespavao kod nekih prijatelja. I oni su mi dali zasebnu sobu, i oni su se potrudili da mi bude što udobnije. Kad sam s praga bacio oko na ležaj, vidio sam da tu nema ni debelih perina ni neizmjernih jastuka, pa sam u tom pogledu mogao biti miran. Ali zato sam se – kad sam ostao sam – stao iščuđavati ležaju. Jer bilo je to ono za što ću poslije doznati da se zove posteja od peršone i po i da je u južnim krajevima nešto posve uobičajeno. Mozgao sam o tome kako su ljudi došli na to da načine takvu postelju, a to me onda podsjetilo na onaj pompozni krevet u Srijemu, i tako sam, umjesto da se odmorim kao čovjek, stao filozofirati o sjevernom i južnom stilu spavanja.

Najprije sam se upitao čemu bi mogla služiti ta posteja od peršone i po. Jer, kao što joj i ime kaže, na njoj ima previše mjesta za jednu osobu, a premalo za dvije. I, kad sam se upitao komu takva postelja treba, što bi iza nje moglo stajati, stalno je ispadalo da uzrok njezinu nastanku ne može biti ništa drugo nego ljubav. Ta je postelja, zaključio sam, i izraz i poprište ljubavi. To se vidjelo i po činjenici da su je dali upravo meni, kao gostu, dok su oni, domaćini, spavali na običnim ležajevima: time su mi iskazali čast i time su mi – kako se u Dalmaciji kaže – učinili ljubav. Ali ljubav je u toj postelji prisutna i onda kad sami domaćini na njoj spavaju. Doista, ako spava jedan, on time iskazuje ljubav prema sebi, jer ugađa svome tijelu, širi se i baškari, a ako spavaju dvoje, onda se moraju jako voljeti, jer na toj postelji oni leže stisnuti jedno uz drugo, ili – da prostite – jedno na drugome.

A to me onda, kažem, navelo da se prisjetim onoga srijemskog kreveta i da se upitam o čemu on govori, kad već ova dalmatinska postelja šalje tako nesumnjive poruke. I shvatio sam da sjevernjački krevet ne govori o ljubavi – ni prema sebi, ni prema drugima – nego da on svjedoči o imutku, i još više, o bogatstvu. On je kao neka vrsta izloga kuće i obitelji, on je njihovo reprezentativno mjesto, pa ga zato domaćini rado pokazuju svakomu tko zaželi pogledati. Otuda po krevetu svi oni jastuci, otuda čipke, šlingani prekrivači i sto drugih čuda. U tim su selima, uostalom, kuće prizemne, pa kad se prozori širom otvore, onda onaj tko prolazi pločnikom može baciti pogled u spavaću sobu i vidjeti velik, lijepo uređen krevet. Taj krevet sliči kakvu oltaru, što on u onim krajevima doista u nekom smislu i jest. Krevet je, ukratko, na sjeveru javna institucija.

A na jugu nije. Na jugu je on najtajniji i najskriveniji dio kuće i nema nikakvih izgleda da ga vide prolaznici, pa čak ni da ga vide gosti koji u kuću dolaze. Dokaz je tomu činjenica da se u Dalmaciji stanovi u novogradnjama i danas projektiraju tako da „javni“ dio bude odijeljen od „privatnoga“, koliko god stan bio malen: to dolazi od potrebe da se neke stvari – poput, recimo, kupaonice – ostave u delikatnoj sjeni. A osobito to vrijedi za postelju: ona se pokazuje samo onima koji će u njoj i spavati.

A što vrijedi za postelju, vrijedi i za ono što postelja simbolizira, to jest za tjelesnu ljubav: i tu je golema razlika između sjevera i juga. Ako pogledate našu modernu prozu, onda ćete zapaziti da se u pisaca s juga ljubavni čin praktički nikako ne opisuje. Razlog je tomu u okolnosti da se taj čin obavlja u postelji, a postelja je svagda skrivena iza baldahina diskrecije. A kod sjevernih pisaca ljubav se ne vodi samo u postelji, nego i po štagljevima, po šumskoj paprati i na pijesku pokraj rijeke. A to je opet zato što je na sjeveru krevet javno mjesto, pa je javno – ili barem nije posve tajno – i ono što se inače u krevetu radi.

Tako sam nekako ja gruntao ležeći na onoj posteji od peršone i po i osluškujući zvukove ljetne noći, među kojima se isticalo hukanje ćuka u borovoj krošnji. I, dakako da sam se upitao gdje se sastaje zajednički smisao ta dva stila spavanja, sjevernog i južnog. Ono što sam zaključio bilo je zacijelo obilježeno činjenicom da sam tada i sam već napola spavao, ali taj zaključak ipak i ovdje zapisujem, jer drugoga nemam. Učinilo mi se da je simbolično to što na jugu jastuke – da ne kažem kušine – pune perjem od sjevernih gusaka, dok u sjevernjačkim madracima važnu ulogu igra nešto što se zove morska trava.