Politička korektnost

Svatko misli da zna što je politička korektnost, ali nitko nije siguran jer oni koji je zagovaraju izbjegavaju dati njezino točno značenje

Govoreći na nekoj dobrotvornoj večeri, američki predsjednik Barack H. Obama veoma se pohvalno izrazio o kalifornijskoj državnoj odvjetnici, inače svojoj prijateljici Kamali Harris, opisavši je kao „izvrsnu, predanu i čvrstu“. Usput je dodao kako je ona i „najzgodnija državna odvjetnica u zemlji“. Protumačen kao seksizam – dakle po kriterijima političke korektnosti teški verbalni delikt – potonji je kompliment donio predsjedniku toliko neugodnosti da se Bijela kuća morala javno ispričati.

Što je zapravo politička korektnost? To je ono što svatko misli da zna što je, ali nitko u to nije siguran. A kako bi i mogao biti, kad oni koji je zagovaraju izbjegavaju dati njezino točno značenje. Slučajno? Sumnjam. Prije bi se moglo reći da se s političkom korektnošću događa isto što i s drugim ideološkim tvorbama: zamagljuju se kako bi se u njih moglo utrpati ono što vam u određenom trenutku odgovara! Politička korektnost nije, dakle, od onih pojmova koji se s vremenom istroše ili isprazne od svog izvornog sadržaja – ona zapravo nikad nije ni bila jasno određena.

Prema nekima izvore političke korektnosti treba tražiti „u ranim fazama Lenjinove revolucionarne aktivnosti pa dalje preko Maoa, Nove ljevice, feminizma, postmodernizma i napokon multikulturalizma“. U sklopu posljednjega, prve su je revitalizirale lezbijke u feminističkom pokretu kasnih 70-ih i početkom 80-ih godina, da bi se konačno etablirala u Clintonovoj eri 90-ih. Ono pak oko čega se svi slažu jest da se aktualna politička korektnost oblikovala na američkim sveučilištima, gdje su se donosili svojevrsni kodeksi govora, odnosno što i kako se smije govoriti ili ne govoriti. Iz „akademskih gulaga“ ona se uskoro prelijeva po cijeloj Americi, da bi se na valu globalizacije (amerikanizacije) vrlo brzo, kao i drugi dobro dizajnirani američki proizvodi, proširila cijelim Zapadom.

Kako je kontroverzna, politička korektnost različito se definira. Prema jednima ona se svodi na zahtjev da se izbjegavaju riječi i geste koje se mogu shvatiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje nepovlaštenih društvenih skupina, dok je drugi opisuju kao nastojanje da se putem novogovora ostatku društva nametne nečija ideologija, odnosno uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Zastupnici druge definicije potkrepljuju je primjerima kojima se služe zagovornici političke korektnosti, dok oni – ne ograđujući se od tih primjera – tvrde da se tom metodom samo žele ocrniti njihova dobra nastojanja. A takvih primjera, uzoraka, doista je napretek. Stoga ću ovdje navesti samo neke koji se pokušavaju implementirati u crkve, a u svrhu ravnopravnosti spolova i rasne jednakosti. Tako bi trebalo nekorektne Oca, Sina i Duha Svetoga zamijeniti korektnima „Stvoritelj, Otkupitelj i Branitelj“ ili još bolje „Otac, Sin i Duh Sveti, Jedan Bog, Majka svih nas“. Umjesto Sin čovječji korektnije bi bilo da stoji „Biće ljudsko“, a popularnu američku pjesmu Bog naših otaca trebalo bi prevesti u Bog svih vjekova. Ne znam koliko o tome vode računa oni koji rade na novom prijevodu Biblije na hrvatski. U svakom slučaju kada dođu do Ps 51,9 bilo bi politički korektno da „…operi me, i bit ću bjelji od snijega!“ prevedu na „… operi me odmah!“

Šalim se? Da, ako je šala snimanje filma u kojem je kamerman slijep, tonac gluh, a akcijski heroji osobe s motoričkim problemima i u kolicima! A to se dogodilo. I to ne u Americi, nego u Hrvatskoj! Nakon što je predsjednik prve svjetske sile prisiljen (!) javno se ispričati zbog komplimenta prijateljici, s političkom korektnošću nema šale. Ili ipak malo pretjerujem? Ta nije li naš premijer „komplimentirao“ Špičkovini, pa nikomu ništa.