Oživljena antika

Antika je razdoblje koje je u cjelokupnoj povijesti ostavilo najviše traga, na koje su se državnici, mislioci i političari najviše referirali. Uzmimo primjerice Picassa, kao umjetnika o kojemu se u posljednje vrijeme kod nas najviše piše, čije je inspiriranje najrazličitijim razdobljima umjetnosti nadaleko poznato. Ipak, njegovo je zanimanje za antiku, a time i antikvarna djelatnost koja se očitava u izravnu preuzimanju formi iz antičkoga repertoara skulptura, gotovo posve marginalizirano u kasnijim proučavanjima. Potkraj 19. stoljeća francuski arheolog Salomon Reinach objavljuje Répertoire de la statuaire grecque et romaine i Répertoire des vases peints grecs et étrusques, koji postaju Picassov izvor formi za pojedina platna iz ružičaste faze, što nam osvjetljuje još jednu dimenziju djela slavnoga slikara.

Salomon Reinach bio je član francuske Academie d›inscriptions et belle lettres jednako kao i Arnaldo Momigliano, autor eseja Antička povijest i antikvar. Momigliano je jedna od egzemplarnih ličnosti zreloga znanstvenog pristupa antičkim starinama, kojih recepciju obrađuje u navedenom članku, prevedenu na hrvatski i objavljenu u obliku knjige 2012. u izdanju Matice hrvatske. Autor je rasprave talijanski povjesničar Rima poznat po historiografskom djelovanju, a u njoj čitatelju rasvjetljava podrijetlo antikvarnog istraživanja naglašavajući pritom važnost koju su antikvari odigrali u obnovi historijske metode u 18. i 19. stoljeću. Osim toga autor pojašnjava zašto u 19. stoljeću više nije opravdano praviti razlike između antikvarnih i historijskih proučavanja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2012.

Tema ove knjižice može se učiniti donekle zastarjelom i nezanimljivom, no pitanja koja Arnaldo Momigliano postavlja i na koja pitkim, opsežnim bilješkama popraćenim tekstom odgovara silno su važna ne samo povjesničarima i antikvarima nego i svima onima koji se koriste historijskom metodom u istraživanjima.

Članak je objavljen prvi put u Journal of the Warburg and Courtauld Institutes 1950. Hrvatski prijevod teksta dugujemo Marku Špikiću, docentu na Filozofskom fakultetu Sveučilista u Zagrebu, koji nam osim prijevoda donosi i bogatu Momiglianovu biografiju, kao i kratak osvrt na članak.

Lik i djelo Arnalda Momigliana poznati su studentima povijesti širom svijeta. Evo nekoliko kratkih crtica iz njegova života. Kao potomak židovske obitelji, Arnaldo Dante Momigliano (1908–1987) morao je napustiti Italiju baš kada je zbog svojih interesa za grčku, rimsku i hebrejsku povijest, za historiografiju, kao i za Tukidida, Varona, Flavija, Svetonija i Plutarha, postajao sve popularniji u krugu europskih i američkih znanstvenika. Kao mladi profesor grčke povijesti na Rimskom sveučilištu, na kojem je zamijenio profesora Gaetana De Sanctisa, Momigliano je bio primoran napustiti službu zbog Mussolinijevih rasnih zakona. Konačno utočište našao je u Oxfordu, a život u Engleskoj donio mu je mnoga poznanstva, od kojih valja istaknuti ona iz kruga intelektualaca, uglavnom povjesničara umjetnosti oko Warburgova instituta. Objavljivao je članke u kojima je pisao o problemima istraživanja starorimske povijesti i historiografije te o etruščanskoj kulturi i novovjekovnim antikvarnim studijima, a njegovi interesi obuhvaćali su probleme staroitalske, helenističke, rimske ranorepublikanske te kasnoantičke i ranokršćanske kulture u Europi. Nakon što se umirovio kao profesor, objavio je zavidan niz djela te članaka i recenzija, usmjerivši veću pozornost povijesti recepcije antičke baštine. U posljednjem desetljeću života Momigliano je prepoznat kao jedan od ključnih povjesničara historiografije, odnosno proučavatelja pisanja povijesti u svome vremenu. Kao posljedica toga postao je vitez Britanske akademije te član Akademije znanosti u Torinu, da nabrojimo samo neke od udijeljenih mu počasti.

Kako bismo lakše slijedili autorove misli, potrebno je već na samu početku obratiti pozornost na distinkciju koju pravi između historičara i antikvara: naime antikvar je istraživač koji nije historičar jer ne piše kronološkim redom, nego prema vlastitome sustavu. Druga bitna osobina kojom se antikvar razlikuje od historičara vezana je uz tumačenje i rješavanje stanovitoga problema ili pojave iz prošlosti. Historičari, dakle, proizvode činjenice koje služe tumačenju situacija, a antikvari prikupljaju sve elemente koji su vezani za određeni problem čijem rješenju ne teže.

Već na prvim stranicama Momigliano stavlja naglasak na prevrat u historijskoj metodi kojemu su pridonijeli antikvari. Doba antikvara smatra ključnim za postavljanje standarda i metoda koje i danas teško možemo nazvati zastarjelima.

U svom osvrtu na članak Marko Špikić ističe Momiglianovu distinkciju izvornih i izvedenih autoriteta kao ključnu za razumijevanje njegova istraživačkog opusa. Na njima se, prema Momiglianu, temelji čitava moderna metoda historiografskog istraživanja. Ono što nam se danas čini očiglednim: da izvorni autoriteti podrazumijevaju izjave očevidaca i dokumente kao i ostale tvarne ostatke koji potječu iz istog doba kao i događaji kojima svjedoče, dok izvedeni autoriteti podrazumijevaju kroničare i historičare koji pišu i raspravljaju o zbivanjima kojima nisu svjedočili nego su o njima čuli ili su o njima izveli zaključke prema izvornim autoritetima postalo je zajedničkom baštinom historijskog istraživanja tek potkraj 17. stoljeća. Doprinos historijskoj metodi koji pripisuje antikvarima Momigliano usko povezuje s činjenicom njihova korištenja neknjiževnim dokazima. Njima su potaknuli na razmišljanje o razlici između prikupljanja povijesnih činjenica i njihove interpretacije. Historičare se još u starom vijeku (5. st. p. n. e.) počelo razdvajati od antikvara upravo na temelju spomenutoga razlikovanja književnih od neknjiževnih dokaza. U tom smislu Antiquitates divinae et humanae (Božanske i ljudske starine) Marka Terencija Varona Momigliano smatra ključnima u postavljanju novih mjerila i distinkcije antikvarnih studija i historiografije. Tim sustavnim pregledom rimskog života prema jezičnim, književnim i običajnim dokazima Varon je zaslužio titulu oca modernih antikvara.

Sažet, a bogat informacijama, Momiglianov tekst prava je eruditska poslastica za sve one kojima interesi obuhvaćaju povijest recepcije i tumačenja antičkoga svijeta.