Orkestar slavne prošlosti

Jedan od vrhunaca ovosezonskoga ciklusa Lisinski subotom nedvojbeno je gostovanje Orkestra Rimske nacionalne akademije Santa Cecilia i pod vodstvom njegova šefa dirigenta Sir Antonija Pappana s izvedbom raritetne Šeste simfonije Gustava Mahlera. Riječ je o jednom od najstarijih orkestara na svijetu koji vuče podrijetlo od bule pape Siksta VI. iz 16. stoljeća, kojom je ustanovljena glazbena akademija u slavu dvoje svetaca ključnih za povijest zapadnoeuropske glazbe: Grgura Velikog, po kojemu je gregorijanski koral i dobio ime, i Svete Cecilije, zaštitnice glazbe, po kojoj je nazvana sama akademija. Osnovana kao bratovština, tijekom stoljeća razvila se od skupine lokalnih glazbenika i skladatelja u svjetski priznatu međunarodnu instituciju koja danas obuhvaća glazbeni konzervatorij te profesionalni zbor i orkestar. Tijekom stoljeća na akademiju su utjecali mnogi ključni glazbenici, poput Palestrine, Corellija i Scarlattija u daljoj prošlosti, ili u doba romantizma Paganini, Rossini, Liszt i Mendelssohn. Za njezin ugled u novije doba pobrinuli su se mlađi studenti i predavači kao što su Sergej Rahmanjinov, Beniamino Gigli i Ennio Moriccone. No Orkestar Nacionalne Akademije Santa Cecilia u formatu kakav smo doživjeli u Zagrebu postoji posljednjih stotinjak godina, osnovan je 1908, a njime su ravnali najveći dirigenti minulog stoljeća, od Mahlera, Straussa, Sibeliusa, Stravinskog preko Toscaninija, Furtwänglera i Karajana, sve do Abbada, Mutija i Gergijeva. Osamdesetih je na mjestu šefa dirigenta Leonard Bernstein, a u novom tisućljeću Daniele Gatti i Myung-whun Chung. Od 2005. kao šef dirigent vodi ga Englez talijanskih korijena Sir Antonio Pappano, kojega je engleska kraljica prošle godine proglasila vitezom za zasluge u glazbi.

Dirigent Antonio Pappano i Orkestar Svete Cecilije prije izvedbe opernih dodataka / Snimio Davor Šiftar

Slavna prošlost orkestra pohranjena je u svakoj njegovoj pori, što je publika prepoznala i nagradila burnim ovacijama. Prepuna dvorana u istoj večeri u kojoj se u Hrvatskom narodnom kazalištu odvijala baletna premijera i otvaranje 27. MBZ-a pokazala je iznimno zanimanje zagrebačke publike za gostovanja inozemnih orkestara, čak i kada je riječ o ne tako popularnu programu s jednom jedinom, rijetko izvođenom 6. simfonijom u a-molu Gustava Mahlera. Djelo središnjega razdoblja stvaralaštva obilježena nemirnim brakom s Almom Mahler i mračnim slutnjama bolesti i smrti neslužbeno se naziva Tragičnom. Iako je sam Mahler odbijao bilo kakve programske konotacije i naslove, ta glazba priziva atmosferičnost i zvukovnost života i prirode, žustrim koračnicama, razigranim plesnim lendlerima (Ländler, tročetvrtinski pučki ples popularan u alpskom području), treperavim kretanjem koje sugeriraju udaljena kravlja zvona. Tu je ilustrativnu crtu u svojoj dramatičnoj koncepciji izvedbe devedesetominutne četverostavačne simfonije podcrtao Pappano dirigirajući bez štapića u bliskom kontaktu s orkestrom koji je iznenadio rasporedom u bečkoj dispoziciji s violinama na objema stranama ruba podija. Skladni je sastav zvučao iznimno čvrsto, energično i oštro, sasvim netipično za koncert klasične glazbe, a posebna su atrakcija bila udarci golemim drvenim čekićem o drvenu kutiju – udaraljka koju je posebno za ovo djelo u simfonijsku partituru uveo sam Mahler. Buku su razrjeđivala kontrastna piana u lebdećim bojama harfi, zvona, i Glockenspiela. Oduševljeno je gledalište izmamilo i operne dodatke, u kojima se orkestar opustio i pokazao iznimnu mekoću fraze: intermezzo iz Puccinijeve Manon Lescaut i uvertira iz Moći sudbine u ovoj godini nezaobilazna Verdija.