Od Srednje Azije do jednoga grafita

Od Borodinove programske skladbe napisane za proslavu 25-godišnjice vladavine ruskoga cara Aleksandra II. do dubrovačke vladike i grafita na jednom zagrebačkom zidu: treba znati vladati

U Srednjoj Aziji nisam bila. No pomalja se i ta mogućnost. Pa mi se vraća sjećanje na simfonijsku sliku U Srednjoj Aziji Aleksandra Borodina. Nekoć se djelo češće izvodilo na koncertima, danas vrlo rijetko. I tada sam, slušajući ga, vidjela nekim unutarnjim okom nepregledna prostranstva tzv. stanova. Svidjelo mi se to djelo protkano ruskom i istočnjačkom melodikom; tada sam mislila da je ta melodika prirodan spoj. Kasnije sam saznala da je skladba zapravo programska, napisana za proslavu 25-godišnjice vladavine ruskoga cara Aleksandra II. Carem je postao 1855. godine, dakle djelo je izvedeno 1880. U zadnji čas (za slavlje). Jer već iduće, 1881. godine, taj će car biti ubijen u atentatu. Česta sudbina istaknutih. No ono što mi je ostalo u uhu odavno je izbrisalo te činjenice. Ostali su samo sjetni i zavodljivi, pomalo nedostižni i daleki zvuci Srednje Azije, jer na svako spominjanje tih „stanova“, atmosfera nepreglednih pustih i čudesnih predjela oživjela bi u meni. „Stanovi“ su, naravno, najprije bili pokrajine, potom republike u sklopu Sovjetskoga Saveza, a danas su samostalne države: Kazahstan, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan. Takvih „stanova“ (osim onih koje nam je pripravio Gospodin, no u njih se baš i ne žurim – šala valj­da neće biti blasfemična) ima još: Afganistan, Pakistan, a Turci i Grčku zovu Junanistan.

U današnjoj stanogradnji na spomen stana najprije pomišljamo na one krletke za stanovanje, male i pretrpane konfekcijske stanove. A riječ stan vrlo je stara. Još u stind. sthâna- je značila stanje, boravište, stan. Staroperzijsko stâna- znači mjesto, prasl. *stanú prvotno „ono što stoji“, a već u stsl. stanú je značio utvrdu, šatorište, taborište, dakle mjesto na kojem se obitava, stalno boravi, ali i postavu, stas, što se i danas lijepo vidi u pridjevu pristao, koji je lijepa stasa i pojave.

U tim za mene egzotičnim zemljama i vladari i načini njihove uprave razlikovali su se od civilizacije zapadnoga kruga, no lijepo se vidi da je nešto od toga u obliku riječi došlo i do nas. Katkada s promijenjenim značenjem od prvotnoga (poznata pojava u jezičnom posuđivanju). Satrap je jedna od takvih riječi. Kada danas za nekoga kažemo satrap, pomišljamo na okrutna i samovoljna čovjeka, ne nužno na vladara ili poglavara. U Perziji satrap je bio kraljev namjesnik, upravitelj pokrajine, satrapije. Ne kaže se ništa o njegovu karakteru. Kraljevska se moć zvala kšajatija (kšaja, kralj), odatle naziv za perzijske vladare: šah in šah, šah nad šahovima, kralj nad kraljevima. Igra na 64 polja istoga imena nazvana je po uzviku šah kad je kralj bio napadnut. Šah-mat značilo je kralj je mrtav, što je i kraj igre. Nisam dobra ni na šahovskoj ploči, a kamoli da bih koga znala držati u šahu (ne dati mu živjeti, ucijeniti ga). No ne bih voljela ni da mene tko drži u šahu.

Lako je moguće da je satrap, namjesnik, vrlo udaljen od upravnoga središta, počeo provoditi teror, da se proglasio samovladarom, silnikom i tiraninom (lat. tyrannus, grč. týrannos u istom značenju), pa je postao opća imenica koja je upila sve te odlike. Tiranin je već u staroj Grčkoj, kao gospodar, vladar, zapovjednik, knez, kralj, znao vladati samovoljno i nasilno, preotevši vlast komu drugom, a s vremenom mu se značenjsko polje protegnulo na sve silnike, okrutnike, nasilnike, bezdušnike, pa i mučitelje. Tiranija je u početku bila okrutna despotska vlast tiranina, no ubrzo je postala sinonim za opće ugnjetavanje, zlostavljanje, teroriziranje, samovolju i nasilje, što bi se turski reklo, razumljivo i nama, zulum (tur. zulüm od ar. z.ulm). Nije izostao ni glagol, tiranizirati, tlačiti, kinjiti, zlostavljati, mučiti, nasilno postupati (dok nas još nisu pohodili globalni bullying, mobbing i slični -ingovi). Podloga same grčke riječi tiranin nije poznata. Misli se da je posuđena iz nekoga egejskog ili maloazijskog jezika (gdje su tlačili druge i prije Grka, jer je pojava svevremenska).

Već i u objašnjenju tiranina pojavio se još jedan – despot. Na njegov spomen najprije pomišljamo na vladara despotovine (koji očito nije milovao podanike). Kasnije je despot mogao biti svaki starješina, namjesnik, guverner, pa se riječ sačuvala danas i kao prezime (Despot). Inače je grč. despótes bio bizantski naslov dvorske časti, a u novogrčkom se protegnuo i na biskupa, što smo preveli i kao vladika. To ipak ne znači da se npr. vladika P. P. Njegoš i vladika Deša mogu izjednačiti. U Dubrovniku, naime, vladika može značiti gospođica.

Kan je još jedan simbol osvajanja zapadnih zemalja iz daleke istočne Azije. Kan (kaghan, kaan; perz. kawegan, tursko-tatarsko-perzijski: han) bio je mongolsko-turska titula koju su već Avari dodavali imenu svojih vladara. Riječ i znači vladar, knez, kod Mongola vrhovni vladar, a sve iz tatarskoga hang / vang, vladar. Uz najpoznatije kanove, Džingis-kana i Batu--kana, spominje se i vojna formacija kojom su osvajali svijet, horda. Horda je europski turcizam, kod nas i u obliku ordija, jordija, sve od tur. ordu, vojska, logor, tabor, vojne čete, a izvorno je mongolska riječ ordu-orda, što znači dvor, tabor, logor. Zlatna horda doslovan je prijevod tatarskog altúm ordú, a potječe od pozlaćenoga šatora Batu-kana (umro 1255); poznata je i pod imenom Ulus Džudži, tj. mongolska feudalna država koja je obuhvaćala područje od Oba do Dnjepra. Trajala je od 13. do 15. stoljeća. Ratovala je s moskovskim knezovima, a Rusi su tek 1480. uspjeli zbaciti tatarski jaram. Današnje konotacije horde u europskim jezicima ne odnose se više na državu. Horda znači plemensku skupinu tatarskih i drugih mongolskih, nomadskih stanovnika koji zahtijevaju isključivo pravo lova na određenom području, ali još više neorganizirano mnoštvo pojedinaca, gomilu, rulju, svjetinu, nerijetko i razularenu masu osvajača i napadača, danas već i uličnih nasilnika. Jer svaka nekoć i uređena vojna formacija može se oteti kontroli, pa u jeziku poprimi značenja koja prvotno možda i nije imala, premda sumnjam u „kultiviranost“ bilo kojega uzurpatora, posezatelja za tuđim.

Svi dosadašnji vlastodršci mogu se svrstati pod zajednički nazivnik: diktator. Još u starom Rimu diktator je bio vladar koji je držao svu državnu vlast u svojim rukama. Imenovao ga je senat samo na određeno vrijeme u slučaju unutarnje ili vanjske opasnosti za državu. Tada obično sva demokratska prava padaju u vodu i traži se svekoliko jedinstvo državnoga vodstva. Zato je diktator (lat. dictare, govoriti, ali i bespogovorno zapovijedati) bio apsolutist, čovjek koji vlada s neograničenim ovlastima, a kako je vlast slatka od pamtivijeka, nerijetko su se takvi nastojali „održati“ u sedlu što dulje, pretvarajući svoju vladavinu u – diktaturu. Taj je oblik vladavine dobrano nadživio rimsko doba (gdje je lat. dictatura bila isprva punomoć kojom se vlast daje u ruke jednoga čovjeka), pa do danas znači neograničenu vlast bez zakona koja se oslanja na silu (vojne diktature, vrlo poznate vojne hunte, oslanjaju se na snagu vojske). I generacije rođene na kraju II. svjetskog rata (a prije Domovinskoga) živjele su u jednoj diktaturi – diktaturi proletarijata – u kojoj je vlast, nominalno, bila u rukama radničke klase, no zapravo u rukama Saveza komunista, koji je mogao mijenjati društvene odnose u interesu samo jedne partije, komunističke, dakle diktirati ih, nametati, zahtijevati da se bezuvjetno i izvrše. I za takav postupak kažemo diktat, kao i za onaj školski (u školstvima kojima je još stalo do njegovanja pravilna pisanja vrlo prisutan – englesko, francusko – a u našem već zaboravljen). To kazivanje u pero moralo se također striktno provoditi, pa su se diktat i diktiranje prenijeli i na neka druga područja: diktiranje tempa, diktiranje modnih trendova, diktiranje javnoga mišljenja, ukusa i svega čime se manja skupina uspije nametnuti većini i podčiniti je. Na jednom zagrebačkom zidu pročitala sam grafit nad kojim se valja zamisliti: treba znati vladati. Mudro primijećeno.