Obiteljska slika boli

Kazalište Marina Držića, u ovosezonskom premijernom slijedu koji ne posustaje frekventnim rasporedom naslova, peti izbor ostavlja Teatru Bursi, maloj sceni koja je ove sezone već ugostila Pinterove Ljubavnike. Kraljica majka Manlija Santanellija činio se tako i logičan i u dosluhu pa i očekivan izbor koji „lako sjeda“ u Bursu i koji traži neposredan odnos i glumaca i publike. Riječ je o produkciji dubrovačke kazališne kuće s gostujućim užim umjetničkim timom, ali i s glumačkim angažmanima s neposezanjem u, dovoljno zaposlen, matični neveliki glumački ansambl. Tako se vjerojatno i jedino moglo odgovoriti zahtjevnomu premijernom rasporedu, ali i propitati neke produkcijske novine izvan dosadašnje prakse. Ono što je najvažnije, rezultat je opravdao takav iskorak, kojemu još nedostaju mogući koprodukcijski projekti i druge suradnje na koje se, nadajmo se, neće dugo čekati.

Snažne glumačke osobnosti: Milka Podrug Kokotović i Vladimir Posavec Tušek / Snimio Željko Tutnjević

Odnos majke i sina i zapleteni tragovi životnih usuda, poremećenih roditeljskih pa i duhovnih iluzija, skrivenih detalja biografija i usloženih obiteljskih odnosa u kojima se propituju i preispituju posljedice tužnim i bolnim prisjećanjima i svjedočenjima, neki su od temeljnih priziva Santanellijeve drame, koja otvara i druge slojeve grijeha i zatomljenih stranica obiteljskih tajni i usuda. Obiteljska idilična slika poremećena je prešutnim majčinim grijehom i usložena uzaludnim i tragičnim preispitivanjem identiteta kada sve dođe na naplatu. Kraljica majka ironičan je i očajnički krik sina koji mukotrpnom i bolnom vivisekcijom svoga podrijetla i samostanskoga grijeha majke slaže detalje svojih životnih promašaja u kojima nema nevinih, a odgovornost i priznanje tek su slabe karike alibija u koje, nemajući izbora, oboje vjeruju i na njima do kraja ustrajavaju. Duhovita, cinična i s elementima apsurda, obiteljska drama „svjetonazorskih upitanosti“ i igre karaktera po svemu je podatan glumački materijal koji je u dubrovačkoj predstavi imao točnu i pravu podjelu. Predane i nadahnute protagonoste kao što su Milka Podrug Kokotović, s novom važnom ulogom u svojoj bogatoj teatarskoj kronologiji, i Vladimir Posavec Tušek, snažnih glumačkih osobnosti i uvjerljivih kreacija.

Prepoznao je to i redatelj Ivan Leo Lemo, gotovo kućni redatelj dubrovačkoga kazališta, koji, logikom tragedije, i takve dobitne glumačke podjele, ali odabrane i vješto napisane Santanellijeve dramske partiture i njezina svevremenskoga zrcalnog odraza, slaže preciznu, ritmički uravnoteženu i duhovitu i tužnu predstavu dobro napisane i teatralizirane epizode crne obiteljske kronike, ali i životnoga traga, boli, nostalgije i sjete. Jedne od mogućih životnih priča o grijehu, kajanju, oprostu i usudu koja uznemiruje, ne nudi ravnodušnost i preporučuje se vrijednim glumačkim ostvarenjima, ali i prinosima ostalih suradnika. Scenografkinje Vesne Režić, s dominantnom kulisom s uvećanim detaljem Da Vincijeve Bogorodice kao odmaknutim komentarom, ali i zornim upozorenjem te metaforom istovremeno, kostimografkinje Mirjane Zagorec, a posebice skladatelja Zvonimir Duspera, sa zanimljivom i nadahnutom igrom glazbenim motivima i citatima. Svi oni svojim su prinosima obogatili predstavu koja se umjetničkim dosezima, ali i repertoarno i dramaturški, skladno uklopila u traženi koncept i prostor komorne scene dubrovačkoga kazališta u Teatru Bursa.