O ljudima i vremenima

Čovjek iz sjene predvidljivo je te pričom i načinom njezine razrade dobrano konvencionalno i klišeizirano djelo, koje postavlja previše pitanja na koja ne nudi nikakve, ili barem ne zadovoljavajuće odgovore

Nakon odgledane politizirane psihološke triler-drame Čovjek iz sjene, adaptacije na istinitim događajima temeljena romana Shadow Dancer Toma Bradbyja, razvidno je nekoliko činjenica: Britanac James Marsh neosporno je darovit umjetnik kojem leže adaptacije manje ili više zahtjevne faction-proze, koji se bolje snalazi u prividno manje ambicioznim projektima realiziranima skromnijim proračunima te čije je dosad najuspjelije ostvarenje i danas fascinantan kinoprvijenac Wisconsin Death Trip iz 1999. U tom je filmu Marsh posegnuo za istoimenom nefikcijskom knjigom Michaela Lesyja iz 1973, koje je integralni dio zbirka arhivskih fotografija Charlesa Van Schaicka snimljenih tijekom posljednjega desetljeća 19. stoljeća u okrugu Jackson u Wisconsinu, najvećim dijelom u gradiću Black River Falls. U knjigu su uvršteni i brojni novinski tekstovi iz istog doba, u kojima su opisani i na fotografijama zabilježeni nelagodni događaji s erupcijama iracionalnoga nasilja i kriminala kao posljedicama gospodarskih i društvenih promjena, teških životnih uvjeta, pojava mentalnih poremećaja te ponekad masovne histerije i paranoje.

Uvjerljiva Andrea Riseborough

Umjetnički zločin stoljeća

Realiziran kao križanac lažnoga dokumentarca i igranoga filma koji iznimno učinkovito kombinira crno-bijele arhivske fotografije, pseudodokumentarne i igrane snimke te recentnije zapise u boji s vedutama sama mjesta i svakodnevice njegovih stanovnika, Wisconsin Death Trip zahvaljujući i sugestivnoj naraciji u offu Iana Holma istodobno sjajno funkcionira kao prikaz jezivoga makabričnog naličja mitske americane oličene u naizgled idiličnu slikovitom mjestu u kojem bi „svatko poželio živjeti“, i kao nadrealni košmar u stilu Davida Lyncha koji gledatelja bombardira režijski i vizualno dojmljivo uobličenim podacima o bizarnim tragičnim događajima i njihovim protagonistima. Slijedom likova i priča o njima, od osoba s duševnim poremećajima zbog kojih vide duhove ili tek razbijaju prozore susjedima, preko pojava naizgled neobjašnjivih bolesti i smrti do ubilačkih pohoda trojice tinejdžera i naizgled mirna radnika u potrazi za poslom te počinjenja kolektivnog suicida, iz svakoga kadra Marshova filma izbija ozračje očaja i samoće koje okružuje nesretne, depresivne, gladne i još kojekakve ljude koji na stvarnost reagiraju nasumičnim nasiljem i (auto)destrukcijom. Cjelinu oblikujući kao kronologiju jednogodišnjih zbivanja u gradiću, autor stvara inteligentno koncipiranu, promišljenu i zaokruženu sliku propasti jedne civilizacije, u usporedbi s kojom se i Zona sumraka doima poput pastorale.

Čovjek iz sjene najslabiji je Marshov film

I u Oscarom za najbolji dokumentarac te nagradom BAFTA u istoj kategoriji ovjenčanom, no ipak ponešto inferiornijem naslovu Čovjek na žici, James Marsh dokumentarne segmente iznimno vješto isprepleće s igranim odnosno lažnodokumentarnim dijelovima. Storija o osebujnom francuskom artistu Philippeu Petitu, koji je u dobi od 24 godine 7. kolovoza 1974. hodajući na žici čak osam puta prešao s jednog na drugi toranj njujorškog Svjetskog trgovinskog centra, pritom na visini 110 kata hodajući i unatrag te se ležanjem „odmarajući“ tijekom pothvata, razmjerno je dojmljiva studija karaktera umjetnika koji je upravo tu akciju sebi postavio kao životni cilj šest godina prije, kad je u čekaonici zubarske ordinacije u nekom šarenom magazinu pročitao napis o gradnji WTC-a. Uz pomoć sama Petita, koji je sve opisao i u knjizi, te njegovih onodobnih suradnika koji nas naracijom vode filmom, Marsh detaljno rekonstruira sve odluke i postupke, baš kao i ama baš svaki djelić priprema i same izvedbe fanatično predana pelivana klaunovskoga lika i, reklo bi se, infantilne osobnosti. Zajedno s autorom i gledatelji postupno upoznaju Philippea Petita, neopisivo okretna i u dobi od nepunih šest desetljeća mladolika čovjeka koji se neprekidno osmjehuje te koji i u doba snimanja filma 2008. o svom podvigu govori s istim žarom i zanosom kao i tri i pol desetljeća prije, kad je podvig izveo. Dok pomalo površno, brzopleto i bez dužnog poštovanja prelazi preko Petitovih ne manje atraktivnih pokusnih akcija hodanja na žici među tornjevima katedrale Notre Dame i među sjevernim pilonima Harbour Bridgea u Sydneyju, Marsh se iznimno pedantno posvećuje pripremi i izvedbi završnoga performansa, koji je u pretjerivanju sklonim američkim medijima proglašen „umjetničkim zločinom stoljeća“. Posljedica toga jest i stanovita repetitivnost i gubljenje ritma u predugu prikazu skrivanja Petita i njegova suradnika pred stražarima u tornjevima, što ne umanjuje začudnost i povremeno dojmljivu poetičnost djela koje uspjelo rekonstruira ne samo onodobni osobni pa i šire društveni kontekst zbivanja nego i uzbuđenje i gotovo trilerski suspens koji ga je pratio. Tomu pridonosi i činjenica da Marsh uopće ne spominje to da tornjeva WTC-a više nema, čime postiže ne samo izostanak patetike nego i aromu autentičnosti zahvaljujući kojoj se Čovjek na žici povremeno doima kao da je stigao iz onoga doba.

Konvencije i klišeji

Nažalost, recentni Marshov film s domaćega kinorepertoara Čovjek iz sjene ujedno je i njegov dosad najslabiji. U središtu je zbivanja Irkinja i samohrana majka Colette McVeigh u vrlo dobroj i primjereno podigranoj interpretaciji Andree Riseborough, senzibilna mlada žena podrijetlom iz Belfasta, kojoj je u djetinjoj dobi 1973. u krvavom uličnom sukobu poginuo jedan od trojice braće. Za njegovu smrt ona je dijelom bila i posredno odgovorna, jer je brata poslala u kupnju koju je morala sama obaviti te je taj događaj traumatizirao i trajno obilježio Colette. Nakon što dva desetljeća poslije kao pripadnica IRA-e zakaže u pokušaju postavljanja eksploziva u podzemnoj željeznici, ona bude uhićena te dospije pred markantnog agenta službe MI5 Maca, kojeg odveć hladno i suzdržano tumači Clive Owen, koji pak zaključi da je Colette osoba koju bi se moglo zgodno iskoristiti. Naime, Mac ju želi pretvoriti u doušnicu odnosno potkazivačicu koja bi njemu i njegovim kolegama mogla dostavljati brojne korisne i povjerljive podatke o budućim akcijama svoje terorističke ćelije, koja ne pristaje na od vrha IRA-e nametnutu politiku detanta i smirivanja tenzija. Da bi je prisilio na suradnju, Mac ucijeni Colette sudbinom njezina djeteta te ona pristane postati doušnicom tajne službe. Sve će se dodatno zakomplicirati kad se ona ubrzo nađe razapeta između brige za dijete i svijesti da će Macu morati odati i vlastitu braću Gerryja i Connora, koji su više ili niže rangirani pripadnici IRA-e. Nevolje će eskalirati kad Mac u najvažnijim trenucima odluči zaštititi Colette i njezino dijete, zbog čega će doći u sukob sa svojom hladnokrvnom šeficom Kate Fletcher. No tu je i Colettina majka, koja prividno stoički podnosi često traumatičnu svakodnevicu, a zapravo krije tajnu koja će naposljetku biti razotkrivena kako bi se izbjegla veća tragedija.

Iz ukratko prepričana sadržaja razvidno je da je Čovjek iz sjene predvidljivo te pričom i načinom njezine razrade dobrano konvencionalno i klišeizirano djelo, koje postavlja previše pitanja na koja ne nudi nikakve, ili barem ne zadovoljavajuće odgovore. Primjerice, kad sumnja za izdaju padne na Colette, nju odluči ubiti za takve stvari zadužen Kevin, koji sa suradnikom već pripremi pozornicu za ubojstvo, da bi od svega odjednom odustao pretpostavljivo zbog dvojbe o njezinoj mogućoj nevinosti. Neprekidno se roje brojna pitanja i nelogičnosti, sve do same završnice u kojoj ostaje nejasno kako je netko u iznimno kratku vremenu uspio postaviti eksploziv pod Macov automobil, i zašto je Colette uopće naručila njegovo ubojstvo? Dakako, ako je to bila ona, jer i to pitanje ostaje visjeti u zraku.

Ono što Čovjeka iz sjene ipak izdiže iz prosjeka nije samo sigurna i vrlo sugestivna Marshova režija, ni efektna i prilično dojmljiva atmosferičnost cjeline, za što je zaslužan i direktor fotografije Rob Hardy, nego ponajprije dojmljiv ugođaj egzistencijalne tjeskobe, podjednako protagonističine koja je za spas djeteta prisiljena na kocku staviti i živote članova obitelji, kao i agentove, koji postupno razvija određene osjećaje prema Colette da bi je naposljetku i uzeo u zaštitu. Slojevita psihološka razrada karaktera Colette te nedovoljno, ali ipak zanimljivo elaboriranje kompleksnog odnosa između nje i Maca najveće su vrijednosti filma.