Nijanse ljubavi

U hrvatskoj kinematografiji snimanje nastavaka filmova endemska je pojava znatno rjeđa i od čovječje ribice, a o realizaciji filmskih serijala nije se moglo ni sanjati sve donedavno, do projekta ekranizacije četiri romana Ivana Kušana o pustolovinama dječaka Koka. Tim više veseli što je u kinodistribuciju krenuo nastavak omnibusa Zagrebačke priče iz 2009, projekta inicirana i sa svrhom utemeljenja Zagrebačkoga filmskog fonda za cjelovečernji igrani film, fonda koji je i nakon četiri godine još podjednako daleko od osnivanja. Dok je inicijalni film donio devet kakvoćom izrazito neujednačenih priča bez uže tematske odrednice osim one da se zbivaju u nekom od gradskih kvartova i da oslikavaju njegove osobitosti, u tematskom žarištu šest kratkih filmova novog i kvalitativno uravnoteženijeg, ali ipak ne i sasvim uspjela omnibusa jest ljubav u različitim inačicama i kontekstima.

Kadar iz filma Od danas do sutra scenaristice i redateljice Sare Hribar

U uvodnom kratkometražnom filmu Kruške scenaristice i redateljice Hane Veček inicijalno je posrijedi ljubav oca i kćeri, koja u njihovu razgovoru biva nadograđena razmišljanjima o mladenačkoj zaljubljenosti i zanesenosti s jedne, odnosno o ljubavi u srednjim godinama koja je uvjetovana određenim egzistencijalnim i psihološkim dvojbama s druge strane. Kad djevojka Dube jednoga kasnog popodneva u njegovu na starinski način uređenu zagrebačkom stanu posjeti oca koji se sutra ženi znatno mlađom djevojkom, isprva se čini da je riječ o posve bezazlenu posjetu. No iz detalja Dubina živčana pušenja cigarete pred ulazom prije no što će se popeti u očev stan gledatelju je jasno sugerirana nelagoda situacije za koju se djevojka priprema. Otac Dalmatinac naizgled je dobro raspoložen i nasmijan, i upravo isprobava svečano odijelo za sutra, no ubrzo postaje razvidno da je on plah i nesiguran čovjek, svojevrsni tužni klaun koji se u novi brak sklanja u bijegu od samoće i osjećaja nezadovoljstva i nesreće (odnosno ne-sreće). Koliko god to nijekao kćeri, oca muči čežnja za prošlošću, mladenačkom ljubavi i rodnim krajem, on kao da se zavarava da će novim brakom povratiti barem dio toga, a čežnja za zavičajem opredmećena je u kruškama iz naslova kojima neprestano nutka Dube. I ona se nalazi na početku odnosa za koji nije sigurna je li uopće ljubav, ili ako jest da li je prava i iskrena, odnosa u kojem se našla nakon jedne „lude noći“. Dok otac svakako želi znati je li mu kći sretna i sretno zaljubljena, ona pokušava shvatiti i prihvatiti motive koji njega tjeraju na ženidbu, a njihov je razgovor režiran vrlo sugestivno, s vrlo uspjelim karakternim profiliranjem obaju likova, s osloncem na njihove geste i grimase, sa suptilnim gradiranjem dramske napetosti, s efektnom uporabom zatvorenoga prostora blagovaonice i s prilično dobrim glumačkim interpretacijama Aleksandre Stojaković i Siniše Popovića.

Pojedini segmenti omnibusa međusobno su povezani ne samo nekim likovima koji u jednom filmu tek prošetaju kadrom da bi u sljedećem odigrali znatno važniju pa i glavnu ulogu, nego i određenim sekvencama koji sugeriraju proizlaženje jedne priče iz druge, odnosno njihovu susljednost. Kruške tako završavaju švenkom po fotografijama iz obiteljske prošlosti oca i kćeri, a kratkiš Od danas do sutra scenaristice i redateljice Sare Hribar započinje švenkom po fotografijama iz također (trenutno?) bivše obiteljske prošlosti mladih supružnika suočenih s razvodom. U interpretaciji Dijane Vidušin i Stjepana Parića oni su urbani ljudi koji više ne žive skupa, no koji se na rođendan kćeri koju uvjerljivo tumači Nika Trenc, pred njom, a dijelom i pred prijateljima koji s djecom stižu na proslavu rođendana, pretvaraju da je sve u redu. Dok doznajemo da i neki od njihovih prijatelja iza sebe imaju propale brakove, što nevino i donekle duhovito među sobom konstatiraju i njihovi klinci, autorica razmjerno dojmljivo, sigurnom i atmosferičnom režijom slojevito i vrlo suptilno oslikava odnos između dvoje ljudi koji se još vole i koji kao da od toga pokušavaju pobjeći. No pritom ih odaju naviknute radnje i obiteljski rituali poput gledanja crtića s kćeri, kao i strastven završni poljubac koji sugerira da je posrijedi samo prolazna bračna kriza.

U cjelini gledano komorne priče znatno su uspjelije od onih koje se zbivaju u eksterijerima, pa je pored Od danas do sutra najbolji segment omnibusa film Na kvadrat scenaristice Jasne Žmak i redatelja Radoslava Jovanova Gonza. Ivana Roščić i Judita Franković tumače Miju i Saru, naizgled posve skladan mladi par, koji pak pati od nedostatka komunikacije. Naime, Miji izrazito smeta što Sara svoje osjećaje prema njoj nikad ne verbalizira, već ih isključivo zapisuje po ljubičastim papirićima koje lijepi svuda po stanu. Aroma autentičnosti i neposrednosti najveća je vrlina uvjerljivo emotivnog, odlično režiranog i još bolje glumljena filma.