Mjesečar i čekić

U prvom dijelu večeri 7. travnja, u sklopu MBZ-a, u ZKL-u izveden je Pierrot mjesečar Arnolda Schönberga na tekst pjesama Alberta Girauda u njemačkom prijevodu Otta Ericha Hartlebena. Redatelj Rene Medvešek, uz pomoć asistenta J. Grubišića, mladoga dramskoga umjetnika, stručnjaka za lutkarski i ulični teatar, osmišljava zanimljivu i začudnu scensku priču utemeljenu jednako na skladbi „oca dvanaestotonske tehnike“ i na zadanostima stihovana teksta. Pierrot lunaire od Schönberga je, kao djelo za glas i klavir, naručila bečka glumica Albertine Zehme, a slavni se skladatelj od 50 Hartlebenovih pjesama, odlučuje za 21, za brojku koja zrcali broj 12 iz te, 1912. godine. Izvrsna izvođačica, mezzosporanistica M. Gojčeta Silić, stavljena između orkestra s lijeve strane pozornice i publike, evocira, 101 godinu poslije, praizvedbeni stil od naručiteljice zahtijevana „visokoga kabareta“ i Sprechstimme, „govorni pjev“, pritom ulazeći s jednakom pjevačkom energijom u dijalog sa skladbom, orkestrom, gledateljima-slušateljima, i glumačkom izvedbom, prateći sinkronijsko-dijakronijsko pojavljivanje Pierrotove sedmotonske teme koju prvo donosi klavir, u pratnji violine, a zatim i klarinet i drugi instrumenti, u Schönbergovu proširenju njih pet, a u ovoj premijernoj bijenalskoj izvedbi, uz mezzosopran, i

Suigra orkestra Ansambla Cantus i glumačkog ansambla Zagrebačkoga kazališta lutaka / Snimio Marko Marinković

šest izvrsnih izvođača Ansambla Cantus na osam instrumenata: D. Bošnjak, D. Martinović, S. Poljak, I. Novinc, T. Pavlin, J. Chelfi. Suptilno vođenje glasa i orkestra dirigenta B. Šipuša, uz redateljsko Medvešekovo vodstvo, stapa glazbenu i scensku izvedbu u jedinstveni plesno-glumačko-glazbeni scenski događaj u kojem veliku preciznost i tehniku u animaciji vlastitih tijela (autoironija na animaciju kao glavno sredstvo lutkarskog kazališta) pokazuju glumci ZKL-a: na početku se, u eruptivnom izlasku iz orkestra, izdvaja Siniša Miletić, uvodeći nas u „pomalo jezovit“ svijet tužnoga klauna iz komedije dell’ arte iz prvih sedam pjesama, od Mjesecom opijen do Bolesni mjesec, da bi se iz orkestra, odjeveni u istu odjeću-kostime kao i glazbenici (kostimografkinja Petra Dančević odlučuje se za dvobojnu inačicu u tipu suvremenih odijela), i oponašajući sviranje glazbenika (asocijacija: Fellinijev film Proba orkestra), izdvajali i drugi glumci, animirajući na pozornici s lijeve strane i u sredini, u drugom dijelu skladbe i tekstova, mračnu atmosferu i identitetsku zamaskiranu pjesničko-scensku priču, gušću instrumentaciju dočaravajući i dodavanjem rekvizita-maski D. Srdareva, pa se D. Čolić Prizmić, E. Lipovšek, T. Krstanović i B. Smiljanić s Miletićevim Pierrotom stapaju u začudnu cjelinu. U trećem, sedmotekstnom dijelu, u kojem se iz drugotne noćne more Pierrot mjesečar vraća u Bergamo s pogledom na prošlost, glumci stvaraju dijalog između orkestra i praznine scene.

Drugi dio bijenalske koprodukcijske večeri sa ZKL-om pokazao je zrcalnu pomaknutost scenske priče u kojoj su glumci na sjedalicama ispred zagrađivali i oslobađali pogled na orkestar, Ansambl Cantus, koji je uz zaigrano i lucidno dirigentsko vodstvo I. J. Skendera i s desne, gotovo govorničke pozicije izdvojenu, glumačko-pjevački iznimnu mezzosporanisticu M. Matić Borse, predočio čaroliju glazbe Čekić bez gospodara Pierrea Bouleza, nastale na tekst pjesama R. Chara. To se djelo zrcalno nadovezuje na djelo Pierrot lunaire: u odjecima čekića iz „ćelije pjesme“ prema „kazališnom djelu s instrumentalnom pratnjom“, od zahtijevanja da solistica uranja u ansambl izvedbom „zatvorenih usta“, a nakon prolaza lirskim pjevanjem i govorom. Redukcija na tri pjesme u odnosu na tri puta sedam pjesama rezultat je napuštanja forme i stvaranja apstraktne igre cikličnošću, što Medvešek pretvara u lucidno scensko poigravanje konkretiziranim geometrijskim oblicima u rukama glumaca koji animiraju preokrete boje i bjelila koje se stapa sa završnom svemirskom dimenzijom u kojoj se svijet reflektira u mjesecu i apstrakciji. U ovom dijelu, u kojem glazba odzrcaljuje nezapadnjačke instrumente, izvrsnu suigru ostvaruju članovi Cantusa D. Bošnjak, S. Berdović, T. Pavlin i M. Mihajlović, N. Sinković i I. Lukšić.

Nemalu ulogu u objema zrcalnim predstavama ima oblikovanje svjetla Marina Frankole, koje daje ugođaj mjesečastih visina i čekićaste dramatičnosti u samoći beskraja.

Sve skupa: bila je to kreativna večer puna igre spajanja raznih umjetnosti i stvaralačkih identiteta, rondela i atonalnosti, maske i pokreta, slike i udaraljki, glasa i tijela, a-forme i apstrakcije.