Mikaljino i naše blago

Mikaljin je rječnik „prvi višejezičnik s hrvatskim kao polaznim jezikom, prvi u kojemu je hrvatski stupac organiziran kao u jednojezičniku, prvi s modernim unutarrječničkim ustrojstvom, prvijenac po originalnosti koncepcije i po bogatstvu podataka“ – kako se objašnjava u studiji Darije Gabrić-Bagarić kojom je popraćeno ovo izdanje

Malo je koji rječnik u hrvatskoj leksikografskoj povijesti imao sreće zaokupiti zanimanje i vrijeme današnjih istraživača pa tako dobiti ovakvo bogato izdanje – i pretisak da ga možemo nakon tri i pol stoljeća držati u ruci u obliku kakav je nekada imao, ali i preuređen novim, nama suvremenim slovopisom, da se s njime mogu upoznati i oni naši suvremenici nevični čitanju starije hrvatske baštine u izvornu liku. Dodamo li tomu da je rječnik objelodanjen ne samo tiskom nego i na modernom mediju kao što je CD pa je lako prenosiv, razumljivo je da govorimo o izdanju koje može zadovoljiti i najzahtjevnijega ljubitelja hrvatske pisane baštine.

Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga (1649/1651), transkripcija i leksikografska interpretacija,

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2011.

Jakov Mikalja i njegovo Blago jezika slovinskoga iz nama danas tako daleka 17. stoljeća imali su tu sreću. Zaokupili su godine rada voditeljice projekta, autorice koncepcije i autorice popratne studije, vrsne istraživačice hrvatskih starijih tekstova Darije Gabrić-Bagarić. U tom su joj se poslu pridružile suradnice na projektu, posebice Marijana Horvat, te za talijansku dionicu Ivana Lovrić Jović i za latinsku Sanja Perić Gavrančić. Projekt je posljednjih desetak godina provođen u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu i iznjedrio niz znanstvenih članaka i nekoliko knjižnih izdanja prije ove svečane završnice.

Početne stranice Mikaljina Blaga jezika slovinskoga iz 17. Stoljeća / Snimio Ante Bičanić

Tako je nedavno svjetlo dana ugledao pretisak Mikaljine talijanske gramatike iz 1649. i njezina transkripcija – Gramatika tali(j)anska ukratko – popraćeno znanstvenom studijom autorice Darije Gabrić-Bagarić. Potom se Darija Gabrić-Bagarić našla Na ishodištu hrvatske leksikografije, skupivši u knjigu poglavlja o sustavnom filološkom iščitavanju Mikaljina rječnika, kakva rijetko izlaze ispod pera suvremenih istraživača. I evo nas sada pred krunom njihova rada – trodijelnim izdanjem o jednom od najvažnijih djela hrvatske leksikografije. Blago jezika slovinskoga (1649/1651) višejezični je rječnik isusovca Jakova Mikalje. Jakov Mikalja (1601–1654) u literaturi je obično navođen kao Talijan koji je dio života bio vezan uz Hrvate, što kao nastavnik u Dubrovniku, što kao hrvatski ispovjednik u Loretu. Novija su istraživanja pokazala da je bio moliški Hrvat. Ipak, njegovo poznavanje hrvatskoga jezika vezujemo uz boravak u Dubrovniku, vrlo kratak – od 1630. do 1633. – ali svakako vrlo važan. Rektor dubrovačke gimnazije u kojoj je Mikalja predavao gramatiku bio je Bartol Kašić pa se Mikalja upoznao ne samo s prvim hrvatskim gramatičarom kao osobom nego i s njegovim stajalištima o općem književnom jeziku za Hrvate. Ne zaboravimo da je Kašić gramatiku objavio 1604, da je u vrijeme susreta s Mikaljom prevodio Bibliju, a da je 1636. u predgovoru Ritualu rimskom oblikovao svoja standardološka stajališta. Za rad na rječniku važan je i Mikaljin višegodišnji boravak u misiji u Temišvaru, gdje su mu pripadnici tamošnje dubrovačke i bosanske trgovačke i obrtničke kolonije pomogli u skupljanju građe za rječnik. „Mikalja je na povratku u Rim nosio sa sobom tekst rječnika.“

Bogato opremljeno izdanje

Mikaljin je rječnik objavljen pola stoljeća nakon petojezičnoga rječnika Šibenčanina Fausta Vrančića, a ipak se uza nj veže pojam prvenstva. Autorice objašnjavaju da je Mikaljin rječnik „prvi višejezičnik s hrvatskim kao polaznim jezikom, prvi u kojemu je hrvatski stupac organiziran kao u jednojezičniku, prvi s modernim unutarrječničkim ustrojstvom, prvijenac po originalnosti koncepcije i po bogatstvu podataka“.

Predstavljanje knjige podrazumijeva prolazak kroz poglavlja koja knjigu čine, a kod ovako velika broja stranica, više od tisuće, to je ugodna i podulja šetnja koja treba dobre upute. Nalaze se u Predslovlju, koje pokazuje Kako je nastalo ovo izdanje. Polazne su to upute za čitanje Mikaljina slovopisa, odnosno načina na koji je Mikalja u rječniku hrvatskome jeziku prilagodio latinicu, pismo nastalo za potrebe pisanja tekstova latinskoga jezika. Na drugome mjestu, iz Mikaljina životopisa, doznajemo da je za slovopisna rješenja plodonosan bio njegov susret s Rafaelom Levakovićem, kada je Levaković, tada smederevski biskup, posjetio temišvarsku misiju.

Slijede primijenjena pravopisna načela jer se moramo podsjetiti da u vrijeme nastanka Mikaljina rječnika nije bilo obvezujućih pravopisnih pravila. (Ne možemo se ne pitati – ima li ih danas?) Naravno, u predgovornome je tekstu nekom rječniku očekivano dobiti detaljne upute u leksikografsku interpretaciju, od oblikovanja rječničkoga članka do malih, ali važnih tehničkih rješenja. Doznajemo tako kakav su odnos priređivači imali prema višečlanim nazivima, višeznačnosti i homonimiji, a objašnjavaju i zašto su na kraju knjige pripremili dodatke kakve obično pripremljeni pretisci nemaju: rječnik nenatukničkih riječi, posebnoga leksika ili frazema, ali o tome kada stignemo nakraj knjige. Sljedeće su 552 stranice Mikaljin rječnik Blago jezika slovinskoga – transkripcija i leksikografska interpretacija rječnika. Transkripcija rječnika znači da smo dobili u suvremeno grafijsko ruho odjeven stari hrvatski rječnik. I to bi bio velik i dobro obavljen posao.

Ali pošalimo se malo s dobrim reklamama koje imaju pred kraj i ono: „ali to nije sve“. Ovdje je to na pravome mjestu – dobili smo i leksikografsku interpretaciju rječnika. Naime, u pripremi transkribiranoga rječnika provedena su brojna jasno metodološki određena priređivačka rješenja, koja su unesena u ovdje objavljeno izdanje i koja znatno pomažu korisnicima u služenju rječnikom, ne potirući pritom autorovu leksikografsku koncepciju i realizaciju. Riječju, priređivači izdanja nisu pred sobom imali apstraktnoga korisnika ili možda znanstvenika koji dobro pliva u starijoj hrvatskoj leksikografiji, nego su pred sobom vidjeli stvarnoga, suvremenoga korisnika, osobu koja želi listati i uživati u Mikaljinu blagu, a da ne mora biti upućena u sve tajne povijesnoga jezikoslovlja. Rezultat je rječnik koji pokazuje vjernost izvorniku uz istovremeno ograničen broj opravdanih i čitateljima korisnih intervencija. A nakon rječnika, u drugome dijelu knjige, bilo je očekivano dobiti prateće tekstove s detaljnijim analizama građe i priređivačkih postupaka.

Dosljedna metodologija

Poglavlje Dodatci priređivača donosi nekoliko popisa. Prvi je popis nenatukničkih riječi. Riječi koje nisu natuknice nalaze se u jednom ili više rječničkih članaka i iz Mikaljina rječnika možemo zaključiti da ih je vidio kao lekseme. Tako npr. nema natuknice biljig, ali vidimo da se nalazi u nizu rječničkih članaka: pod natuknicama: arma, biljeg, danga, obiljižiti, pečat, rana, rovaš, zlamen, zlamen’je... Zastanemo li na tome popisu i njemu pridodanim kraticama, možemo vidjeti da npr. nekih oprimjerenja nema u Akademijinu rječniku ili su iz mlađih rječnika, a sada imamo potvrde za ranija, Mikaljina, oprimjerenja. Slijede originalni zapisi natuknica i nenatukničkih riječi, čime se olakšava uspostavljanje veze između originalnoga zapisa i transkribiranoga dijela rječnika. Popis trpnih pridjeva upućuje na infinitive koji su natuknice pod kojima valja tražiti konkretne trpne pridjeve. I dok je to negdje očekivan odnos, kao npr. držan - držati, vrijednost ovoga popisa nalazimo u uputama kao činjen - dilati, govoren - reći ili pak glagolski trpni pridjev čuven u odnosu s tri infinitiva: čuti, slišati i slušati.

Ovome su izdanju dodani i neki indeksi, odnosno potpuni popisi karakterističnoga leksika: nazivi biljaka, životinja, dragoga kamenja, bolesti te onomastika. Mogli bismo reći da ovako sakupljeni pozivaju jezikoslovce da ih dobro iskoriste i ponude sustavne analize, kako leksikološke, tako i nazivoslovne.

Priređivači nisu zaboravili da Mikalja nije samo leksikograf nego i autor gramatike. Stoga je tu i njegova Gramatika tali(j)anska ukratko ili Kratki nauk za naučiti latinski jezik, na pedesetak stranica. Jer Mikalja sam u obraćanju svojemu čitatelju kaže: „Bivši ja upisao slovnik ilti dicionar, u komu r(i)ječi slovinske hotih izgovoriti ne samo di(j)ački nego i tali(j)anski ilti latinski, da ako tko hotit bude latinski jezik učiti, moć bude učit ga iz iste knjige.“ U Mikaljinoj se gramatici utvrđuje utjecaj prve hrvatske tiskane gramatike, Institutionum linguae Illyricae libri duo Bartola Kašića iz 1604, te jezika Bandulavićeva lekcionara i dubrovačkih pisaca.

Revidirana leksikografova biografija

Četvrti je dio knjige studija Darije Gabrić-Bagarić Leksikograf Jakov Mikalja. Upoznaje nas s Mikaljinim životom i njegovim djelovanjem u isusovačkome redu te jezikoslovnim radom. Otvara se i ponovna rasprava o Mikaljinu autorstvu nekih nabožnih djela, ostavljajući drugim istraživačima i uz ovako detaljan pristup još posla na tekstološkim i jezičnim analizama. Leksikografski je vrlo važno poglavlje kojim se predstavlja struktura i tip rječnika. Prema Mikaljinim riječima rad na rječniku započeo je 1636. u Rimu, na rječniku je radio devet godina i 1645. donio ga je iz Temišvara kao gotov tekst. Tako Mikalja, ne i autorice istraživanja, jer jezična analiza pokazuje da početak rada treba pomaknuti u dubrovačko razdoblje, u 1633. godinu. Mikalja, čini se, nije računao one pripremne radnje koje su bile nužne za nastajanje tako opsežna rječnika. Za tisak je bio pripremljen 1646, kako se vidi iz datacije većine uvodnih tekstova i posveta. Tiskom je objelodanjeno prvih 48 araka 1649. u Loretu, a ostalo je dovršeno u Anconi 1651. Za razliku od mnogih drugih naših starijih vrijednih knjiga, za Blago znamo i nakladu – tiskan je u tisuću primjeraka. „Prema leksikografskoj karakterizaciji Mikaljino je Blago trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim i talijanskim i latinskim kao ciljnim jezicima. Mikaljino je Blago opći, opisni rječnik, a prema tzv. desnoj strani predstavlja kombinaciju objasnidbenoga i prijevodnoga rječnika.“ Ipak, prema bogatome zabilježenome stručnome nazivlju s različitih područja valja reći da prelazi okvire općega rječnika.

U utvrđivanju hrvatskoga književnoga jezika kojemu pripadaju hrvatske riječi u ovome rječniku valja se usmjeriti filološkoj metodi rada na tekstu, eda nas ne bi zaveli Mikaljin životopis, posebno putovanja te neke njegove riječi, primjerice ono o načinu skupljanja riječi, „pitajući i druga i prijatelja“. Jasno, to je bio samo jedan od načina prikupljanja riječi, jer je bio svjestan da se rječnik ne piše da bi se pokazalo leksičko blago nekoga govora, neke skupine govornika, nego da su mu granice daleko šire. Znao je da se rječnik sastavlja da bi bio u koricama zatvorena škrinjica s rječničkim blagom, s rječničkim pokladom hrvatskoga jezika, da u rječniku valja ponuditi one riječi koje su sadašnjost (tadašnjost) pisanih tekstova – a ona je bila ne samo štokavska nego i drugih dijalektnih pripadanja. Pokazuje to filološka analiza rječnika koja utvrđuje štokavski hrvatski književni jezik, ali i primorske čakavske prinose u posebnome leksiku. Recimo to riječima Darije Gabrić-Bagarić: „Mikalja je sasvim dobro procijenio da njegov rječnik nije rječnik jednoga dijalekta ni jednoga govora, nego zahvaća daleko šire, upravo nastoji naddijalektno funkcionirati. Ovim ne želim nijekati ponavljanu činjenicu da je štokavski dao osnovnu boju Mikaljinu rječniku, ali kao što hrvatska književnost 17. st. nije sva samo štokavska, pa ni ona čisto štokavska nije lišena čakavskih primjesa, tako to ne može biti ni rječnik koji iz nje izrasta.“

Rječnički poklad hrvatskoga jezika

Zbog naddijalektne se funkcije Blaga hrvatski jezik u njemu zapisan najbolje može odrediti kao koine jugoistočnoga kompleksa hrvatske pismenosti 17. stoljeća. Ogleda se to na svim jezičnim razinama, ali možda je najbolje pokazati na fonološkoj razini, odnosno na kontinuanti morfonema jat (refleksu jata) jer je štokavski sustav obilježen nehomogenošću upravo vezano uz to jezično obilježje. Pregledom rječnika utvrđuje se ikavsko-jekavsko dvojstvo u osnovama riječi. Tako nalazimo natuknice misto i mjesto, dilo i djelo, dite i djete, viditi i vidjeti, lito i ljeto, zatim rjeka, ali su u opisu nekih riba sintagme riba od rike. Ikavske oblike nalazimo u brojim natuknicama, npr. lito; lišnjak, viverica; prilipak; pivac; livoruk... Ipak je vidljivo da je prednost dana jekavskim oblicima: sjeći, sjekira, sjena..., odnosno još jasnije je iskazivanje prednosti u uputnicama ikavskih oblika na jekavske, npr. siver, bura vidi sjever, vitar vidi vjetar, ili lik s e nakon pokrivenoga r, npr. srića vidi sreća. Da s pokrivenom r ima više likova, pokazuje riječ krjepost, na koju upućuje i u likovima krepost i kripost. Poveći je broj hiperjekavizama pokazatelj Mikaljina ipak nedovoljno savladana hrvatskoga jezika, npr. razgrjesti, razgristi. Takva je i natuknica mješ i sintagme mali mješ, mješ od polja, a upute su na mješ i u natuknici miš. Ikavsko-jekavsko dvojstvo je i u gramatičkim morfemima, npr. paunovih i ustieh. Doda li se tomu i različit zapis u osnovi riječi prema zapisu u nastavačnim morfemima (je : ie, npr. djete : kostieh), jasno vidimo autorova traženja najboljega načina slovopisnoga rješenja, ipak nekada nama nedovoljno razumljiva. Opisano je dvojstvo obilježje pisane štokavštine 17. stoljeća i nalaziti takve primjere nesvedene na jedan lik potpuno je očekivano, a valja podsjetiti i na čakavsko nasljeđe u dubrovačkoj pisanoj štokavštini.

Naravno, prikaz svih jezičnih značajki ovoga rječnika tražio bi mnogo više prostora i odveo bi nas u dosadno nabrajanje pojavnica, stoga ostanimo samo na refleksu jata, a za ostala fonološka, morfološka i sintaktička obilježja Mikaljina Blaga uputimo zainteresirana čitatelja na detaljnu analizu iz pera Darije Gabrić-Bagarić. Tako se utvrđuje fonološka i morfološka osnova dubrovačkoga književnog jezika, a u sintaksi utjecaj dubrovačkih pisaca i bosanske franjevačke književnosti. Tvorbenojezična raščlamba zaokupila je pozornost istraživača Mikaljina Blaga, kako utvrđivanje postojećih rječotvornih modela, tako i inoviranje. Upoznajemo se, između ostaloga, s načinima tvorbe naziva za vršitelje radnje (hranitelj, gledalac, komornik, brodar, vodeničar...; gojiteljica, tkalica i tkalja...), nositelje osobina (hvastavac, bogataš, novak, novakinja...), pomagala, naprave, oruđa (brusilo, cidilo, mahalnica, zubatka, nazuvka...), nazive jela (paprenjak, slanina, praščevina...) i pristojbe (brodbina, brodarina, putnina...)... Posebno je mjesto u predstavljanju Mikaljina rječnika dobila teorijska analiza posuđivanja i prilagodbe riječi te prikaz njihove raščlambe. Najviše je zabilježeno posuđenica talijanskoga i latinskoga podrijetla (npr. barbir, kančelir, melun, meštar, origanj, rusmarin, timun, veras...), a potom iz turskoga (boja, bubrig, čizma, džep, hambar, majmun, naranča, oka, pamuk, papuča, sahat, zanat...). Manji je broj, ali isto tako zanimljivih posuđenica iz češkoga (drozd, smetana, pstros, velrib...), poljskoga (midlo, podnebje...) i mađarskoga (beteg, bitanga, fela, oblok, rusag, šantav, varoš...). Prenosimo jedan od zanimljivih zaključaka: „U naslovu i u predgovoru Blaga Mikalja prvi put u povijesti hrvatske leksikografije rječnik označava češko-poljskim nazivom slovnik.“

Već smo rekli da je Mikaljin rječnik opći rječnik, ali da provedene analize pokazuju bogatstvo nazivlja pojedinih struka i znanstvenih disciplina, naravno, u skladu sa spoznajama i potrebama autorova vremena i namjene rječnika, posebno misionarima na našim prostorima.

U svome rječniku Mikalja donosi brojna nazivlja: jezikoslovno (jezik, nominativ, punat, silaba, slovo...), medicinsko (kamičak u mihuru čovičjem, melem, nastida, nemoć, ospice, srdobolja...), pomorsko (brod, drjevo, korablja, lađa, plav...) i kulinarsko nazivlje (gibanica, hladnetina, pečenica, salamura, torta...), potom nazive bilja (dub, hrast, maslina, pelin, rogač, trava, zob...) i životinja (buha, črv, hobotnica, vidra, vuk, zec...) itd. Mikaljino je Blago nedvojbeno pokazalo poli­fun­kcionalnost hrvatskoga jezika njegova doba.

Naddijalektalno shvaćanje

Vratimo se rječniku, bar nakratko prolistajmo te stranice, plod vrijednoga rada leksikografa Jakova Mikalje. Hrvatska je građa obrađena kao u jednojezičnom rječniku, što pokazuju uključeni sinonimi, definicije, frazemi, kolokacije i sveze. Krenimo redom. Uz natuknicu se u rječničkome članku nalaze često sinonimi koji podsjećaju na naddijalektnu funkciju rječnika. Takvi su primjeri: baština, djedina, očevina; jaruga, lokva, bara; hrast, dub; brod, lađa; uskok, pribeg, bježalac; red, naredba, način; rame, pleća; rebac, vrabac, ptica; vatra, oganj, prosvit; država, rusag, zemlja; lemiš, raonik; raskoračiti, raširiti noge... Sinonimija je jezično bogatstvo i pokazatelj je Mikaljina poznavanja dijalektnih raznolikosti na našim prostorima. Nadalje, za pojedine se od riječi donose definicije, čime pomažu u razumijevanju nekih prema autorovu očekivanju manje razumljivih riječi, npr. silaba, slovka, glas od slova; unča, dvanaesti dio litre; lisice, gvozdje koje se stavlja zločincem na ruke; tajnik, koji muči; večera, blagovan’je od večeri... Ipak, ima i definicija za vjerojatno potpuno razumljive riječi, npr. unuk, sin moga sina; rebro, kost od boka; sidina, biloća od vlasi...

Blisko definicijama možemo vidjeti Mikaljino navođenje višečlanih opisnih naziva, npr. brod od rjeke, brod od mora, brod za privoziti priko rjeke, brod od žita, brod za voziti konje, brod za ribati, brod na vesla, brod za boj, brod lupeški... Frazemi, kolokacije i sveze pokazuju korisniku rječnika kako pojedine riječi žive u svojemu okruženju, s kojim se riječima nalaze u čestim svezama i s kojim riječima stvaraju stalne veze koje nose nova značenja, različita od zbroja značenja tih riječi. Izdvajamo samo neke od brojnih primjera: jedriti s vjetrom u krmu; jidriti suproć rici; upasti u mrižu; čeljad od kuće; čuvati stražu; dati pljusku; roniti suze; režati kao lav; steći ljubav; učiniti ljubav; činiti temelj; u zao čas; teška stvar, to jest mučna... Potrebno je spomenuti da Mikalja poznaje polisemične i homonimične ostvaraje te ih razdvaja u dva rječnička članka, npr. list1 – list od duba; list zlata al srebra; list od knjige; list, knjiga, poslanica; list kartije; list2 – list od noge. Ili: tovar1, osao, magare; tovar2, breme. Sve to pokazuje pomni rad na skupljanju, sortiranju i obradi prikupljene leksičke građe, pokazuje autorov cilj i namjenu rječnika.

Širom otvorena vrata

u povijest jezika

U zaključku autorice kažu: „Mikaljina rječnička građa po svojem sadržaju nije samo skup jezikoslovnih činjenica nego i izvor za poznavanje kulturne povijesti, opće kulture jednoga prostora i vremena, socijalnih navika i odnosa, stupnja razvoja i percepcije pojedinih znanosti u hrvatskim relacijama.“

Ne budi nam na kraju zamjereno što ćemo prigodno reći nešto i o znanstvenim projektima u humanističkim znanostima, za koje se nerijetko govori i čak piše da su uludo trošenje sredstava jer ne daju ništa za budućnost iskoristivoga, nemaju rezultata osim pokojega članka maloga odjeka (moderno zvanoga impact-faktora), riječju rasipanje društvenoga novca u kriznome vremenu. Izdanja o kojima ovdje govorimo rezultat su projekta Darije Gabrić-Bagarić i njezinih suradnica koji je nedvojbeno opravdao uložena sredstva, podario izdanja kojima možemo sebe i druge podsjetiti na svoje jezične korijene. I premda neće od tih spoznaja biti bogatiji naši novčanici, bit će zasigurno naša srca. A to nema cijene. Hvala im na ne samo odškrinutim nego širom otvorenim vratima u rječnički poklad hrvatskoga jezika 17. stoljeća.